U medijski rat po Mirinoj želji

Goran Matić, jedna od centralnih figura u poslednje tri godine režima Slobodana Miloševića i dominantna ličnost medijske scene tog doba, nestao je iz politike ubrzo posle oktobarskih promena 2000, vratio se u javnost, ali – knjigom. „U milosti anđela“, kako ju je nazvao, predstavlja detaljnu i mnogim zanimljivim pojedinostima i ličnostima ilustrovanu priču o suprotstavljanju NATO propagandi u danima bombardovanja, sadržajno i, rekao bih, veoma pošteno svedočanstvo o događajima tokom tih 11 i po nedelja. To je priča o aktivnostima specijalne Koordinaciono-operativne grupe koju je osnovao za informisanje strane javnosti i, naravno, o njegovoj ulozi u informativnom ratu „bez milosti“ – za istinu, kao i za demistifikaciju načina i metoda njenog prikrivanja i izbegavanja i svakovrsnih manipulacija kojima je pribegavala druga strana.
• Kako ste to postali ministar, tako reći bez političkog pedigrea?
– Protiv svoje volje, mogao bih da kažem. Jednog dana me je pozvala Mirjana Marković, a već sam izabrao JUL kao pokret opredeljen za mirovnu opciju rešenja krize i predložila mi to mesto člana vlade zaduženog za informisanje. Pokušao sam da to odbijem, da nisam za to, da ima mnogo drugih koji priželjkuju taj položaj, ali me je ona „dotukla“: „Znam, ali od onih koji se guraju ne bi bilo nikakve koristi. Potreban je čovek koji zna da to radi, koji će to raditi dobro i kad mu nije stalo do funkcije.“

Milošević je bio fer

• često pominjete Miloševića. Kakav utisak je na vas ostavio kao neprikosnoveni lider i kao sagovornik pri susretima?
– Ja ga i danas veoma cenim i koliko mogu učestvujem u njegovoj odbrani pred Haškim tribunalom. A u vreme dok sam bio ministar i na čelu agencije nikad se nije desilo da je zatražio da preduzimamo nešto protiv njegovih političkih protivnika. Nije se mešao. Nije bilo nikakvih prljavih zahteva, kao što su to neki drugi činili. Ne znam da li je takav bio uopšte ili je pretpostavljao da nisam čovek za takve radnje. Recimo, kad su se dodeljivale frekvencije tražio je da se za B92 obezbedi „sve što im treba“. To je cela istina.

• I kako vam je bilo kao ministru, jeste li preko noći postali važni i sebi i u očima drugih?
– Ne znam da li ćete mi verovati, ali mirne duše mogu da kažem da sam ostao isti. Istina, okolnosti su uticale, ali sam i kao ministar radio kao što sam radio kad sam vodio svoj radio. Ostao sam u Sremskoj Mitrovici, iako mi je Slobodan Milošević nudio i stan i kuću. Odbio sam, videvši kako se ponašaju ostali koji su, kao i ja, došli na razna važna mesta. Gotovo svi su se grabili da nešto dobiju. Zbog toga sam sve to odbio, rekao sam sebi da neću da budem kao oni. I nisam bio.
• Mirjana Marković bila je vaš izbor kad ste se vratili u politiku, jer je njen JUL bio „za mir“. Koliko osnova imaju priče da je ona bila Miloševićeva „zla kob“ ili „siva eminencija“ celokupne politike?
– Te priče su sastavni deo antimiloševićevske propagande. Iza njih stoje oni koji ne mogu da se pomire sa političkim programom JUL-a, kao i oni koji su ovaj program doživljavali kao neprihvatljivu konkurenciju.
• Svoju knjigu počinjete beleškom o susretu sa predsednikom Slobodanom Miloševićem, kada vam je saopštio „žalbu“ šefa tajne službe Radeta Markovića da osnivate svoju, paralelnu „tajnu službu“. Kažete da ste to shvatili kao svojevrsno upozorenje, jer ste dobro znali „kakav moćan aparat i kakvi ljudi stoje sa druge strane“. Da li ste mislili na NATO ili Markovićevu državnu bezbednost?
– Na DB, naravno. Malo ko zna kakav je to bio aparat. Oni su i dalje živeli i delovali u uverenju da treba neposredno da utiču na političke odluke i sudbinu ljudi da kontrolišu sistem. Na primer, da oni treba da presuđuju da li neko može da bude ministar, da njihova karakteristika bude odlučujuća za poziciju svakog aktera političke scene i da tako celu scenu, i politiku drže u svojim rukama. Prosto sam znao da ću neprestano biti pod njihovim durbinom i da će svojim kanalima nastojati da utiču na moj rad.
• Knjigu ste nazvali „U milosti anđela“. Je li to neka simbolika?
– Na neki način da, mada apsurdna. Jer, operacija NATO je izvedena pod nazivom „Milosrdni anđeo“, pa sam hteo da se vidi kako je naš narod prošao kad su ga pogađale „milosrdne“ bombe iz „anđeoskih“ bombardera zapadnih sila.

Lična karta

Rođen u okolini Šida, 1959. Od rođenja živi u Sremskoj Mitrovici koju nije napustio ni kad je službovao na raznim dužnostima u Beogradu, pa ni kad je postao visoki funkcioner JUL-a, a potom i ministar u saveznoj vladi.
Studirao je na Filozofskom fakultetu univerziteta u Beogradu, a politiku je omirisao kao član Predsedništva Saveza omladine Jugoslavije, sve do pada jednopartijskog sistema krajem 80-ih.
U svojoj Mitrovici tada osniva radio-stanicu čiji je ugled brzo nadmašio lokalni okvir i njenom osnivaču doneo niz priznanja i nagrada. Iz dvogodišnjeg sukoba sa lokalnim rukovodstvom (1994), koje je ovu stanicu svrstalo u red antirežimskih javnih glasila – kao B92, Studio B ili nedeljnik „Vreme“ i „Našu borbu“ – izišao je kao „pobednik“, a afirmacija u javnosti i lična odluka da odbije podršku i finansijsku pomoć iz inostranstva, koju su budući agresori nudili nezavisnim medijima, učinili su ga interesantnim u očima Miloševićevih kadrova zaduženih za propagandu.
U prvoj godini posleDejtona, pošto su mu se julovska opcija „za mir“ i ceo program JUL-a učinili privlačnim i ono pravo, prihvatio je poziv Mire Marković i marta 1997. postaje ministar za informisanje u vladi Radoja Kontića. Na tom poslu bio je do januara 1999. i opet od avgusta te godine do novembra 2000, dakle još mesec dana posle pada Miloševićevog režima.
Oženjen je. Supruga Ivana sprema magistraturu na fakultetu za menadžment. Imaju dva sina, Igora (19 godina) i Ivana (16).

• Svako poglavlje knjige, svaki od 81 dana bombardovanja, krstili ste nazivom nekog filma…
– Da, hteo sam da pokažem koliko je sve ono na šta su se agresori pozivali, pravdajući strahote koje su izazvali, u stvari, gola laž, virtuelna stvarnost, kao što je to svaki film. Filmska priča može da odgovara nekoj priči u realnom životu, ali je to ipak virtuelna predstava stvarnog života. Tako je i NATO stvorio virtuelnu priču, i krio se iza nje da bi oborio Miloševića.
• Zašto je nastao „prekid“ u vašoj karijeri, od januara do avgusta 1999?
– Tog januara je SPO bio uključen u vladu, njegov lider Vuk Drašković je postao vicepremijer zadužen za spoljnu politiku, a Milan Komnenić je došao na moje mesto, kao savezni sekretar za informisanje. Ja sam ostao u vladi kao ministar bez resora, zadužen za, kako se to kaže, propagandu prema inostranstvu.
• Pa, da li ste stvarno formirali još jednu tajnu službu? Zašto je bila potrebna ta vaša agencija?
– Ni nalik. Nije to bila nikakva tajna, a još manje obaveštajna ili špijunska služba, kao što je Rade Marković to predstavio Miloševiću i kao što su mnogi i tada i posle to tvrdili. Ja sam još ranije, u okviru Saveznog sekretarijata za informacije, formirao analitički centar, ali smo posle oktobra 1998, kada smo izbegli prvu pretnju bombardovanjem, shvatili da je potrebno da imamo službu koja će brzo i efikasno, služeći se prednostima nove, kompjuterske tehnologije, prikupljati informacije „u realnom vremenu“. Tako je odlukom saveznog premijera osnovana Agencija za istraživanje medija i odnosa s javnošću kao samostalna služba. Cilj nam je bio da prevladamo dotadašnji administrativno-birokratski način rada.
• A kad je došao rat?
– Tada je počela prava, velika informativna bitka sa propagandnim aparatom NATO-a i vodećih zapadnih zemalja i to je, u stvari, cela sadržina moje knjige. Drugim rečima, nastojali smo, a mislim i da smo uspevali da izučavanjem raspoloživih informacija, između ostalog izjava glavnih ličnosti našeg protivnika, predvidimo njegove buduće poteze i u svom domenu preduzimamo kontraakcije ili da rukovodstvu sugerišemo i predlažemo mere u nadležnosti drugih resora.
• Kažete da državni vrh niste štedeli od neprijatnih vesti…
– Smatrao sam da treba da znaju sve šta se o njima misli, šta ko izjavljuje, šta pišu i javljaju. Obaveštavali smo ih i o najružnijim sadržajima, posebno ako je to poticalo iz nekog značajnog ili autoritativnog izvora. Nismo hteli da krijemo kako ljudi i svet, svi oni koji su krojili sudbinu naše zemlje i našeg naroda gledaju na naše vodeće ličnosti i na sve nas.

Bez friziranja

• čime se bavila ta nova obaveštajna služba?
– Osnovna delatnost agencije obuhvatala je prikupljanje informacija iz otvorenih izvora i njihovu analizu. To je radio i odgovarajući sektor DB-a, ali su oni te informacije frizirali u skladu sa svojim shvatanjima, štiteći državni vrh od neprijatnih i loših vesti. U mirnodopskom periodu pretežno smo dolazili do zaključaka o tome kako da reagujemo, kako da pariramo neobjektivnim informacijama o nama u stranim medijima.