Srbija ce biti polukolonija

Kome smeta zajednicka država Srbije i Crne Gore?
– U Srbiji i Crnoj Gori živi isti narod, govore i pišu istim jezikom, imaju istu istoriju i kulturu. Izuzetak je nekoliko otudenih intelektualaca i Dukljanska akademija nauka. Specificnost Crne Gore je da je dugo živela u dve politicke zajednice, ali se to može lako i mudro rešiti. Zajednicka država smeta jednom delu mondijalistickih nazovi-intelektualaca, i jednoj skorojevickoj nazovi politickoj eliti, koja teži samo nesmetanom daljem bogacenju, i opire se bilo kakvoj kontroli imovine i sumnjivih poslova.

Kakva je buducnost Srbije?
– Buducnost je neizvesna. U stvari ima više mogucih buducnosti, ali su sve manje ili više loše. Kada bi se zadržao status kvo, odnosno nastavili procesi koji su sada na delu, Srbija bi postala polukolonija, u kojoj bi vladala mafija a ne politicke partije, a jedine vitalne delove privrede bi posedovali stranci, socijalne razlike bi bile vece nego ikada u poslednja dva veka i bile bi nepodnošljive. U takvim uslovima bi dobila šansu ekstremna nacionalisticka i nedemokratska desnica koja bi narodu obecala red, raskid s kolonijalizmom i sa Zapadom, obracun s mafijom i novim bogatašima. To smo videli pre nekoliko decenija u Grckoj pod pukovnicima. Jedina mogucnost je pobeda patriotskih, dosledno demokratskih snaga, koje bi se zalagale za stvaranje socijalno odgovornog društva.

Mesto Jugoslavije u medunarodnoj konstelaciji snaga?
– Samo samostalna i suverena Jugoslavija bi mogla biti strateški znacajna na Balkanu kao mostu izmedu Evrope i Azije, Severne Evrope i Sredozemlja. Neophodan uslov je da Balkan pripada balkanskim narodima, što je davno politicko nacelo ovdašnjih zemalja.

Buducnost DOS-a: da li prestaje da postoji opravdanost ove koalicije?
– DOS je stvoren samo da sruši režim Slobodana Miloševica, niko nije ni ocekivao minimum programske homogenosti u toj koaliciji. Sve partije DOS-a imaju nesumnjivu desnicarsku orijentaciju, što se vidi po revnosti kojom sprovode „šok terapiju“. Pošto je šok terapija došla na loš glas u celoj Istocnoj Evropi, kod nas se ne koristi taj izraz, ali se radi sve ono što taj termin podrazumeva, kao što je krajnja liberalizacija cena, žestoko oporezivanje gradana, prinudna privatizacija najboljih preduzeca, redukcija troškova za kulturu, zdravstvo, socijalnu zaštitu. Mondijalizam i patriotizam ne idu zajedno, isto kao i drastican pragmatizam i dosledna briga o sprovodenju zakona. DOS postoji zato što se ucesnici koalicije boje svake alternative. Ali i zato što „veliki brat“ insistira da traju dok ne pripremi sledecu vladajucu garnituru.

Politicka kretanja i poželjna politicka opcija za buducnost Jugoslavije?
– U odnosu na izborne rezultate u septembru i decembru prošle godine DSS je nešto oslabila zbog neodlucnosti Koštunice, mada je još uvek najjaca stranka u Srbiji. Dok je DS ojacala samo zato što je privukla onaj deo birackog tela koji se uvek svrstava samo uz one koji izgledaju beskrupulozniji. Afera „Gavrilovic“ ce dovesti do novih podela i promena odnosa snaga ove dve partije u DOS-u. SPS ce znacajniju ulogu u politickom životu imati tek kada se distancira od korupcije koje je bilo u prošlom vremenu ( tu šansu su propustili na poslednjem vanrednom kongresu) i reši problem predsednika svoje stranke. Poželjna politicka opcija je koalicija demokratskih i patriotskih snaga leve orijentacije. Program Koštunice i Šešelja je patriotski i dobra kombinacija, ali oni do sada nisu mogli zajedno.

Kako vidite lidere na srpskoj politickoj sceni?
– Vojislav Šešelj je dosledan i veoma strpljiv, izrazito inteligentan i obrazovan, daleko više od drugih na našoj politickoj sceni. đindica poznajem, doktorirao je kod mog prijatelja, on nije osoba koja se preterano vezuje za politiku, prevashodno ga interesuje novac. Koštunica je nedovoljno odlucan i to bitnije odreduje njegovu politiku. Mada više nije prisutan, Slobodan Miloševic he živeo za politiku. DOS ce se verovatno vrlo brzo raspasti i na sledecim izborima cemo imati bar šest politickih opcija, a pobedu ce sigurno odneti Koštunica, ali ce morati s nekom strankom u koaliciju.

Neoliberalna doktrina u svetlu politickih prilika kod nas?
– Neoliberalizam nije isto što i demokratija. Neoliberalizam se zalaže za poštovanje prava, poštovanje politickih sloboda, višepartijski sistem. U liberalnim partijama je vodstvo smenjivo, bar posle poraza na izborima. U odnosu na privredu liberalizam se zalaže za deregulaciju i tržište bez mešanja države. Nova vlast se lažno predstavlja i kao liberalna i kao demokratska. đindic se otvoreno zalaže za nepoštovanje zakona samo zato što ih je donela prethodna vlast. Po liberalizmu svi zakoni moraju da važe dok se ne donesu novi. Liberali veruju u pluralizam mišljenja dok kod nas imate medijsko jednoumlje. Liberali veruju u promene, u postojecim partijama lideri više od 10 godina ne podnose ostavke.
I što je najvažnije liberali se zalažu za minimalnu državu a kod nas vlast vodi kadrovsku politiku u svim preduzecima.

Kako se prikloniti svetskim tokovima i sacuvati identitet?
– Kada se govori o svetskim tokovima, ima se utisak da je to nezadrživa tendencija kojoj se ne može odupreti. Zagovornici ove tendencije polaze od pretpostavke gvozdenih zakona istorije i istorijske nužnosti, što nije tacno. Tako liberali prihvataju dogmatsko Marksovo i Hegelovo ucenje, da se sloboda sastoji u priznavanju nužnosti. To su nas naucili loši ucitelji. Postoji mocna tendencija ka novom svetskom poretku, ali i jak otpor toj tendenciji. Postoje razlozi za uverenje da dominacija SAD u svetu nece dugo trajati. Nepredvidljiv je ishod moguceg sukoba SAD i Kine. Sadašnjost cine mnoge suprotstavljene snage koje deluju u razlicitim pravcima. Sadašnja vlast veruje u neminovnost samo jednog politickog toka i izgubice identitet. Mudro je imati razumnu dozu skepse prema svim svetskim tokovima ali i izbegavati sukobe sa svetom. Svoj nacionalni identitet možemo usavršavati, ali ga ne smemo izgubiti jer to znaci duhovnu smrt ovog naroda i išcezavanje iz istorije. Svet je pun živih leševa pojedinaca i naroda, ali to je poslednje što bi jedan samosvestan narod mogao sebi da dozvoli.