Povratnik iz dijaspore čuvar srpske kase

Guverner iz Santova

U Srbiji posle određenog vremena čovek posumnja u sebe samoga, budući da svi žele promene, ali niko ne želi sam da se menja, veli Radovan Jelašić
Došao je iz Frankfurta, napustio nemački „Ordnung” i posao u „Mekinziju”, zamolivši tamošnjeg poslodavca za tri meseca neplaćenog odsustva. Po pravilima srpske matematike ta tri meseca traju već skoro punih šest godina. Nije mala stvar biti dođoš u Srbiji, a dobiti najpre mesto broj dva, a potom mesto broj jedan u centralnoj banci.

Radovan Jelašić, guverner Narodne banke Srbije, postao je deo beskonačne reformske priče u Srbiji, prolazeći u međuvremenu sve faze beogradskog uzdizanja u zvezde i provlačenja kroz blato, ali i praktično dokazujući ono što i često sam izjavljuje:

Dijaspora raspolaže najboljim izvorom ljudi neophodnih da Srbija nadoknadi devedesete. Tranzicije nema bez ljudi, i to onih učenih širokogrudih, sa znanjem tri-četiri jezika, nepokvarenih, ljudi koji još veruju u nešto, „umeju da lete” i žele da menjaju nešto i to svakog dana. Iako sam kao guverner svestan da je dijaspora najbolji izvozni produkt Srbije sa prilivom više od četiri milijarde dolara u 2005. godini, za mene je takva korist samo baza, a prava nadgradnja su znanje i iskustvo kojim dijaspora na najbolji način može da pomogne Srbiji. Doznake se brzo potroše, od milostinje nema dugoročnog razvoja, a ulagati u Srbiju samo iz patriotskih razloga ne može da donese korist ni dijaspori ni Srbiji – veli i podseća da je njegov dolazak na čelo NBS samo nastavak tradicije iz 19. veka.

Od prvih 19 zaposlenih Privilegovane Narodne banke Srbije čak devet je došlo iz preka. Guverner đorđe Vajfert na kormilu Narodne banke proveo je punih 26 godina, koje će retko ko moći da ugrozi, a stigao je iz Pančeva. Sadašnji guverner dobio je nadimak Mađar budući da se rodio u Santovu, gde je završio osnovnu školu, gimnaziju u Budimpešti, Ekonomski fakultet u Beogradu… I stalno traga za odgovorom: zašto se vratio?

Novac nije sve

– Pošto se dugo pripremalo ono što je usledilo 5. oktobra onda je čoveku vrlo važno da tamo gde se nešto važno dešava bude od prvog dana. Jer, nema nikakve sumnje da ću ja uvek biti onaj koji može reći da sam udario kamen temeljac jednom novom finansijskom sistemu i jednoj novoj monetarnoj politici u Srbiji i jednoj novoj NBS. To od mene niko ne može da uzme – ističe jedan od najvažnijih razloga svog dolaska u Srbiju.

– Novac nije sve. Niti me interesuje da kupujem odela po hiljadu evra, niti me zanima da mi gume na autu budu što šire, iako znam da je to u velikoj meri preovlađujući vrednosni sistem u Srbiji.

Na nedavno održanim „Vidovdanskim danima” dijaspore u Beogradu anegdotski je pomenuo da je uvek imao problem kako ga okolina doživljava. Na studijama u Beogradu je bio Radovan Mađar, uprkos tome što je bio jedan od retkih koji je tada pisao isključivo ćirilicom, išao redovno u crkvu, znao da izgovori Očenaš i u celini važio za velikog Srbina te 1987. godine, što se loše kotiralo, ne sluteći da će ga ubrzo mnogi prevazići svojim „plakatnim srpstvom”.

– Za nas je srpstvo bilo jednako sa crkvom, išli smo redovno u crkvu, recitovali za Svetog Savu, učili ćirilicu, pre svega na veronauci, pisali svi ćirilicom. U mom selu je više Hrvata nego Srba i mi smo se od njih prosto razlikovali, jer smo pisali drugim pismom. Bio je to zdrav nacionalni naboj koji smo doneli ovamo, pa nam je bilo čudno što su i mene i mog druga Milana zvali Mađarima, ali tada odlučujuću ulogu nije igrala nacionalna pripadnost nego ko ima kakav pasoš – seća se.

U čikagu, tokom poslediplomskih, stanovao je u kući katoličkog sveštenika iz rodnog Santova i za te Mađare u Americi uvek je bio Srbin. Tokom druge polovine devedesetih je tretiran kao Mađar, ali mu to ni tada ni danas, kako ga drugi vide, nikad nije smetalo.

Šta ga ljuti? Kad je prestao da bude viceguverner telefon je prestao da mu zvoni, kao što je svestan da će se isto dogoditi kad bude otišao sa guvernerskog mesta. Ipak, veli da je jako srećan, „jer manje-više znam i gde ću i šta ću i od čega ću da živim”.

U Srbiji posle određenog vremena čovek posumnja u sebe samoga, budući da svi ovde žele promene, ali niko ne želi sam da se menja. Dojadilo mi je da budem manjina, zato mi treba društvo. Bilo bi jako važno da ta manjina pređe u većinu i da dođu ljudi koji imaju iskustva i sa nekim drugim svetom, koji razmišljaju pozitivno i koji će shvatiti da je vlast u njihovim rukama. Ljudi u Srbiji i ne žele tu vlast da bi nešto menjali, nego samo žele da je iskoriste, a da maksimalno održe status kvo. Razliku između uspešnih i neuspešnih ne čini to da jedan zna, a drugi ne zna. Svi znaju šta treba da se radi, osnovno je da jedan čini, a drugi ne čini. I zbog toga treba više takvih ljudi koji su spremni da se uhvate u koštac – iznosi šta mu smeta.

Zatočnici prošlosti

Ne čudi kad guverner pristigao iz dijaspore tako razmišlja i traži društvo sunarodnika koji su se oprobali u belom svetu.

Prosto mislim da mi ne znamo šta ćemo sa dijasporom. Imamo ogroman problem i da ih sakupimo. U Frankfurtu i okolini ima tri puta više Srba nego Grka, a Grci imaju tri crkve i to na najlepšem mestu. Crkva je sve uspela da okupi, pa se oni onda unutar toga dele. Nama će biti potrebno još mnogo vremena da se kod nas stvori neka institucija koja će sve da skupi pod jednu kapu. Još se ne možemo otarasiti prošlosti kad pričamo o budućnosti i za šta nam treba dijaspora. Nikada o dijaspori nisam pričao tako da zađemo među njih sa šeširom, pa da prikupimo neku hiljadu evra. Mislim da je to ponižavanje i dijaspore i države Srbije. Naši ljudi bi mogli pomoći putem svojih poslovnih kontakata, ali ne isključivo iz nacionalnih motiva, nego iz poslovnih razloga, priča guverner, nalazeći uzroke u ovdašnjem strahu od konkurencije sa strane.

Veza s grčkom zajednicom je u slučaju Jelašića objašnjiva: supruga mu je Amerikanka grčkog porekla, pa je često spreman da u njihovom iskustvu nalazi koristan model i za nas.

– Nemate nijednu veliku javnu instituciju ili veliko preduzeće u Grčkoj, a da u njemu trećina ili četvrtina nije živela i radila u inostranstvu. I niko ne razmišlja o Grčkoj kao zemlji iz koje se odlazi, već kao zemlji u koju se vraćaju. Pri tome stiže ogroman kapital, mnogi se vraćaju, ali ne da kopaju vinograd, kaže guverner NBS Radovan Jelašić.