I SRBI CINKARE RATKA I RADOVANA

Ja sam taj – kaže uz prijateljski smešak Nil J. Meknil. NJegovo radno mesto nalazi se u srcu američke ambasade u Beogradu do koga se dolazi kroz splet hodnika i više blindiranih vrata. Meknilova funkcija je, kada se prevede na srpski jezik, „šef službe obezbeđenja ambasade SAD“. Međutim, njegov posao je mnogo složeniji.
„Vesti“ su imale ekskluzivnu priliku da razgovaraju sa ovim dugogodišnjim oficirom bezbednosti Stejt departmenta, koji je poslednje tri godine u ime američke administracije bio zadužen da prima pozive, intervjuiše i daje procenu svih onih koji su se, poneseni milionskim iznosima nagrada, javljali sa informacijom da znaju gde se nalaze najtraženiji haški optuženici poput Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Vlastimira đorđevića…
Obećani novac je deo programa „Nagrada za pravdu“ ( njnjnj.renjardsforjustice.net )
iz koga je navodno, srbijanska vlast 2001. godine, nakon isporučivanja Slobodana Miloševića Tribunalu u Hagu – inkasirala pet miliona dolara.

– Ne dajemo novac vladama niti vladinim agencijama. Kada je Milošević uhapšen nismo dali novac, jer je hapšenje izvela srpska policija. Baziramo se samo na podacima koje pojedinac može da nam da o nekom beguncu. Uz sve to, ne isplaćujemo novac dok ne proverimo ko je osoba koja nam dostavlja informaciju i, što je najvažnije, ne dajemo novac dok ne uhvatimo traženu osobu. Ne plaća se sama informacija, već rezultat te informacije – kaže u intervjuu za „Vesti“ Meknil koji će za desetak dana da napusti Srbiju.
Među zanimljivijim detaljima iz te kancelarije je i uramljen plakat Srpske radikalne stranke koja je pozivala na miting ispred američke ambasade. Bio je ovo jedan od skupova veoma visokog rizika.
• Gospodine Meknil, Vi ste ta osoba koja je ispred američke vlade zadužena da u Srbiji razgovara sa ljudima koji žele da preko programa „Nagrada za pravdu“ otkriju gde se nalazi neko od haških begunaca?
– Pošto je obaveštena regionalna kancelarija, ja sam taj sa kojim se razgovara. Nemam takve susrete svakog dana, ali je to dosta često. Veliki broj onih koji se sreću sa mnom su dobri ljudi, ispravnih namera i žele da učine ispravnu stvar. U mnogim slučajevima oni nemaju ništa konkretno da ponude, ali, svejedno, moram da razgovaram sa svakim.
• Koliko poziva dobijate u slučaju Radovana Karadžića i Ratka Mladića?
– Primio sam veliki broj poziva, ali su ih dobijali i moji saradnici u Zagrebu, Skoplju. Takođe i druge ambasade dobijaju te pozive. Zato ne mogu da kažem koliko ih je bilo, jer ne znam. Ali, ja sam lično sa mnogo ljudi razgovarao u vezi sa Karadžićem i Mladićem.

• Šta lično mislite o ljudima koji vam dostavljaju ili nude takve informacije?
– Ja ne znam za motive tih ljudi. Nisam psiholog da bih procenjivao zašto neko to čini. Možda misle da će pomoći da narod bolje živi, možda je novac motiv. Zaista ne znam… To meni nije ni važno. Program je jasan – ako nam neko obezbedi korisnu informaciju, mi ćemo održati svoje obećanje.
• Recimo, dobijete informaciju. Šta prvo činite? Zovete vaše saradnike, vašu vladu ili srpsku policiju ili vojsku?
– Ima mnogo ljudi koji rade na tome i kojima mogu da se obratim za proveru informacija. Procenjujem od slučaja do slučaja. Postoji ceo sistem koji se usmerava na neku informaciju, ali ne mogu da vam govorim o detaljima.
• A kad naređujete hapšenje?
– O detaljima akcije se odlučuje na višim nivoima. Ja sam samo tu da bih došao do informacije. To je moj deo posla.
• Koliko ljudi iz Srbije je pokušalo da vam dostavi neke za vas korisne informacije?
– Ne bih da nagađam.
Rekord u Iraku
• Da li je reč o hiljadama?
– Iskreno, čak i ne znam tačnu brojku.
• Da li verujete da će neke od osoba sa liste Haškog tribunala biti uhapšene zahvaljujući programu „Nagrada za pravdu“?
– Ne znam.

• U redu, šta možete reći o ovom programu?
– Program „Nagrada za pravdu“ je ustanovljen pre 12 godina posle napada na ambasade u Najrobiju (Kenija) i Dar Es Salamu (Tanzanija). U tom trenutku smo shvatili da nemamo dovoljno informacija o terorističkim aktivnostima. Vidite, uvek smo dobijali dobre informacije od vlada domaćina i iz drugih izvora, ali su pojedinci, koji imaju saznanja o terorističkim grupama, uvek oklevali da ih sa nama podele. Zbog toga smo morali da nudimo velike nagrade, jer se ljudi plaše, što je razumljivo.
• Koji su dosadašnji efekti ovog programa?
– Tokom ovih godina imali smo dosta uspeha. Isplatili smo ukupno 72 miliona dolara za informacije o 15 osoba koje su nas dovele i do njihovog hvatanja. Zamolio bih vas da me ne pitate za detalje zato što ne praktikujemo da govorimo o konkretnim slučajevima. Jednostavno, moramo da zaštitimo identitet osoba koje nam pružaju korisne informacije.
• Da li je tajna koliko su SAD najviše platili za neku informaciju?
– Najveća nagrada je isplaćena osobi koja nam je pomogla da u Iraku otkrijemo gde se skrivaju sinovi Sadama Huseina (Udaj i Kusaj). Ta informacija je vredela 30 miliona dolara. Toliko smo isplatili. Reč je o velikom novcu koji je predat jednoj osobi.

• Pretpostavljamo da dnevno dobijate i po više stotina informacija o mogućim mestima gde se optuženi skrivaju. Kako se pravi selekcija?
– Dobijamo mnogo informacija svakoga dana i to ne samo onih koje su vezane za program „Nagrada za pravdu“ već svakoga dana i vlada SAD dobija informacije o kriminalcima, teroristima, gde im je novac i tako redom. Toga ima mnogo. Sve to se proverava i to je najteži deo posla. Nije toliko teško doći do informacije. Daleko je teže proveriti njenu tačnost. Recimo, dođe nam neki čovek i kaže: „Ja znam gde se nalazi Osama bin Laden“. Mi se oduševimo, a onda nam taj čovek kaže: „Znate, on je negde u planinskoj oblasti južnog Avganistana“… Mi ipak tražimo daleko konkretniju informaciju.