Cuvaju nacionalno blago

Još su stari Rimljani, na pocetku ljudske mudrosti, rekli da onog koga Bogovi ne vole, daju mu da bude lingvista. To ce vam potvrditi svaki pobornik ove nauke, ma kojim jezikom govorio i u ma kom periodu istorije lutao „šumom“ reci kroz vreme i prostor skupljajuci ih u jednu knjigu – recnik.
Da su Rimljani bili u pravu uverili su se i reporteri „Vesti“ posle razgovora sa Miroslavom Nikolicem i Vladom đukanovicem, iz Instituta za srpski jezik SANU, koji su svoj profesionalni život posvetili stvaranju Recnika Srpske akademije nauka i umetnosti, koji bez premca predstavlja najveci i najobimniji projekat savremene srpske kulture.

70 godina do prvog toma

Rad na nacionalnom projektu stvaranja Srpskog recnika zapoceo je Stojan Novakovic daleke 1888. godine. U svojoj cuvenoj poslanici upucenoj „Akademiji nauka filosofskih“, on je dao predlog da se otpocne sa prikupljanjem grade za veliki akademijski Srpski recnik. Tada je pri Srpskoj kraljevskoj akademiji osnovan Leksikografski odsek, pod cijim okriljem pocinje rad na ovom monumentalnom projektu.
– Mi Srbi smo po prirodi megalomani, pa je i ovaj projekat takav. Ideja je da se u recnik sakupe sve reci i sva njihova znacenja. Istorijski i politicki dogadaji uticali su da prode 70 godina od predloga Stojana Novakovica do izdavanja prvog toma Srpskog recnika. To je bio veliki dogadaj za nacionalnu kulturu Srba, ali i drugih naroda koji su bili objedinjeni zajednickom državom – prica Miroslav Nikolic, predsednik uredivackog odbora recnika SANU.

Nestalo u požaru

Svaki tom odštampan je u 10.000 primeraka koji su cuvani u atomskom skloništu, u stvari magacinu Instituta kod Kalenic pijace. Sredinom devedesetih tu su se okupljali narkomani koji su se grejali našim knjigama. Tako je jednom izbio požar koji je tinjao nedelju dana, dok dim nije poceo da kulja iz skloništa. Vatrogasci su došli, ali niko nije našao za shodno da im kaže da je to skladište knjiga i da se požar ne sme gasiti vodom. Tada je uništen gotovo ceo tiraž recnika SANU i napravljena šteta od nekoliko miliona maraka – kaže Vlado đukanovic.

Srpski recnik po svom obimu spada u red tezaurusa – velikih recnika, koji daleko od toga da imaju svi narodi. Medu slovenskim svetom ovaj recnik je ubedljivo najveci i najiscrpniji.
Od 1959. godine do danas odštampano je 16 tomova sa više od 200.000 reci na 12.000 gusto kucanih stranica. Poslednja rec šesnćstog toma je rec „odvrzivati“ (vezana za „vrzino kolo“), što znaci da ce na kraju recnik imati oko 400.000 reci i brojati tridesetak tomova.
Najveci do sada napisani recnik u svetu je Oksfordski recnik engleskog jezika sa 600.000 reci.

Srpski jezik ima 25 tona!

Rad na recniku, kako vole da kažu naši sagovornici, pocinje brisanjem prašine. Naime, u vreme kada je pocet rad na recniku, opšteprihvacena metodologija u lingvistickom svetu licila je na Sizifov posao.
– Gradu za jedan ovako veliki recnik predstavlja sve što je štampano kao beletristika, publicistika – novine, casopisi, naucni radovi i narodni govor. Za Srpski recnik grada je „izvucena“ iz 12.000 razlicitih spisa i to na taj nacin što je svaka rec, ma koliko puta se ponavljala, rucno prepisivana na poseban papiric, zajedno sa recenicom – primerom u kojoj je upotrebljena. Još postoje ceduljice koje su licno ispisali Jova Jovanovic Zmaj, Isidora Sekulic, Jovan Skerlic… Najveci deo ceduljica ispisan je do pedesetih godina i one do dan-danas stoje u kartonskim kutijama u podrumu Instituta. Pretpostavlja se da ima više od pet miliona takvih cedulja i da svi oblici srpskih reci teže 25 tona – prica za „Vesti“ Vlado đukanovic, savetnik u Institutu.

Neobicne reci

Na pitanje koje je reci teško definisati, dobili smo odgovor da su u pitanju one „najobicnije“. Rec „nalaziti“ svima je zadavala glavobolje, jer je nemoguce definisati. Ipak, postoje reci koje i strucnjaci prvi put vide. Tako, recimo, „žljuvati“ znaci mljackati, preturati po ustima ili jesti halapljivo. „Klancav“ znaci zamoran, jednolican u hodu, a „kelja“ znaci „lepak“ ili „magarica“, a može i „breg“.

Pet miliona cedulja-reci poredane su po azbucnom redu, požutele od vremena i prašine, sa izbledelim rukopisima. Kada odredeno slovo dode na red, izvade se cedulje i pocinje proces definisanja znacenja odredene reci. Za jednu rec može postojati i 500 cedulja sa njenim razlicitim znacenjima i smislovima. Na jednu gomilu stavljaju se cedulje koje jasno opisuju znacenje, a na drugu, po pravilu uvek vecu, one koje nisu jasne. Posle toga, pristupa se definisanju znacenja po hijerarhiji, prvo ona uobicajena i najrasprostranjenija, a onda izvedena. Kada se i to završi, pristupa se približnoj klasifikaciji – definisanju znacenja.
– Jednojezicni recnici su vrlo nezgodni jer rec treba definisati što jasnije sa što manje reci istog jezika, a da se pri tome ne upotrebi rec koja se definiše. To je najkreativniji i najteži posao, stravicna vežba mozga. Taj posao traži vrhunskog lingvistu sa enciklopedijskim obrazovanjem, jer je raspon reci od seoskih izraza koje upotrebljava 200 ljudi do svemirske i laserske terminologije. Pravilo je da su reci koje svakodnevno upotrebljavamo najteže definisati, a one egzoticne najlakše. Postoje reci koje je omoguce opisati u dva reda, a neke zauzmu i po pet strana – prica Miroslav Nikolic.
Inace reci na slovo „Z“ ima za tri toma, a ubedljivo najviše reci u srpskom jeziku pocinje na slovo „P“.

Šekspir znao najviše reci

Detaljan opis procesa stvaranja recnika zauzeo bi mnogo više prostora nego što novina dopušta. Ipak, treba reci da posle definisanja znacenja dolaze ljudi koji stavljaju gramaticke kvalifikatore, primere iz kojih se vidi smisao i znacenje tako upotrebljene reci. Posle niza provera, dopuna, recenzija, recnik, odnosno njegov deo ulazi u štampu.
Iako se u svetu ova tehnoligija odavno zaboravila, jer je mašina zamenila coveka, u Institutu su još glavne alatke karo papir, olovka i gumica. Iako nema predsednika Akademije koji u svakom svom govoru nije isticao znacaj recnika kao nacionalnog projekta od najvece važnosti, od 1997. godine u Institutu ne mogu da dobiju ni najosnovniju kompjutersku opremu.
– Ovde imamo dva pristojna kompjutera, ali to je malo.
Više od 40 godina trebalo je da odštampamo 16 tomova. Ako se tim tempom nastavi, recnik ce biti gotov za narednih 40 godina. Kada bi se nabavila kompjuterska oprema, koja nema potrebe da bude „besna“, mogli bi da napravimo velike baze podataka, odnosno elektronski korpus reci, jer sve izdavacke kuce koriste kompjutersku tehnologiju za štampanje svojih izdanja. Ne treba nam više od 100.000 maraka, odnosno da se vlada odrekne samo jednog „audija“ ili „BMW“ – prica Vlado đukanovic.
Recnik SANU nema svakodnevnu i prakticnu vrednost. To je 30 tomova koje ne gledate svaki dan. Ipak, njegova vrednost nema cenu.
– Tacno je da je recnik vec zastareo, ali on i nema pretenziju da bude moderan. U njemu je leksicko blago srpskog naroda, iz njega se vidi istorija i razvoj jezika, nacionalne civilizacije i kulture. Akademije nauka svugde u svetu osnovane su sa ciljem da neguju prvenstveno jezik, identitet i temelj svake nacije. Razvijenost kulture najpre se ogleda u broju i vrednosti leksikografskih dela, a Srbi su sebi dozvolili da u 21. vek udu bez sopstvene enciklopedije – prica o znacaju recnika đukanovic.
Ovaj recnik bice i osnova za sve dvojezicne i terminološke recnike. U njemu postoji više reci nego što bilo koji covek može i cuti za ceo život. Prema istraživanjima prosecan intelektualac tokom života koristi od tri do pet hiljada reci. Genijalci i naucnici koriste i do 10.000 reci, ali za Šekspira važi da je bio covek koji je znao najviše reci – cak 30.000 koristio je u svojim delima. Ipak, to je samo desetak odsto onoga što sadrži Srpski recnik. Zato su takvi recnici potrebni kao trezori sa pravim nacionalnim blagom.
I zbog toga su reci bitne jer su osnova jezickih kodova – najboljeg nacina komunikacije koje je covek smislio od svog postanka do danas. Zato je važno, kako kažu naši sagovornici, tražiti reci, nove i stare kako bi što bolje razumeli i shvatili taj sistem znakova, koji cini se kao da živi sam za sebe, raste i umire kao da je prirodan.