Veronauka – Jedan pogled

Ucio sam veronauku.

Po tome lako pogadate koliko sam mator. Jer je to bilo jako davno, tri godine posle onog rata, drugog svetskog prvenstva u masovnom ubijanju. Eto kako se istorija ponavlja. Uvek je prvo rat.

Komunisti su se tada vec bili ucvrstili na vlasti, streljanja su se proredila, maršal Tito je isprednjacio na celu kolone naprednog covecanstva, ali su drugovi proleteri još tolerisali ovu vrstu nastave, nešto zato da se pokažu kao demokrate – što se nagradivalo mlekom i jajima u prahu – no više otuda jer su te godine kada sam pošao u školu imali onu frku sa vernicima druge vrste, sektom fetišista velikih brkova. Pakovali su ih masovno na more.

Veronauka je, razume se, bio izborni, fakultativni predmet. Ali nas, svejedno, nisu pitali da glasamo. Otkud dete od sedam godina da zna šta je fakultativno! O posecivanju casova veronauke odlucivali su naši roditelji i mesni paroh. Mnogi nisu smeli da se pozitivno odazovu glede verskog obrazovanja svog deteta, iz istog razloga kao što su svakog 19. decembra davali mali oglas u Politici da tog dana zbog bolesti ili žalosti nece primati goste. Bilo je ipak dovoljno onih – poput mog oca, recimo – koji su terali inat komunistima. Mada su se zapravo samo folirali: jer, iako zvanicno ideološki prokazana kao bedni ostatak mracne prošlosti i narodu mrska odlika poražene klase/saradnika okupatora, vera je te godine kada su mnogi otišli na more bila zacudo dobrodošlo obezbedenje od sumnje da si previše pocrveneo gledajuci na istocnu stranu. Nisam danas spreman da im to zamerim. Pošto se neki naš dalji rodak, koga pamtim po kožnom kaputu, nikako sa mora vratio nije. Privukla ga plava grobnica, šta li.

Casovi veronauke održavali su se posle redovne (obavezne) nastave, onda kada vec padne noc, a noci su tada znale da budu jezivo hladne, bez mesecine, đurdevdan ni na vidiku. Nije, razume se, bilo struje. Tobože dobrovoljno, kao što je bilo i tobože dopušteno, pohadanje nastave veronauke beše za decu isto kao što je bilo onima koje su spakovali na more da ih obilazi veliki književnik. Kada se, dakle, završi poslednji cas po rasporedu, naši drugovi iz klasno svesnih porodica, podstaknuti od pionirske oprganizacije, i predvodeni nastavnikom fiskulture, istaknutim skojevcem, inace ratnim invalidom, naprave špalir ka ucionici za veronauku i uz odgovarajuce parole pljuju nas zatucane bogomoljce što troše opijum za narod a da još nisu izašli iz kratkih pantalona. Nismo bili dostojni ni da nam se uruci pionirska marama, a kamoli ce nas pustiti da cuvamo štafetu!

Najbolje je bilo praviti se blesav, zaobici toplog zeca, šmugnuti iz škole i okolnim putem da vreme prode otici kuci. Ali, ne. Na kraju pljuvackog kordona, blizu izlaznih vrata, stoji kateheta, lokalni pop, koji je na pocetku školske godine popisao decu iz verujucih porodica, pa, ako vaše uvo nekim slucajem i promaši njegovu tešku pastirsku ruku, evo ti ga sutra kod oca i matere da te cinkari kako si zaražen komunistickom ideologijom. A bilo bi i vreme da se mladic malo podašiša! Majka udari u kuknjavu, otac skida kaiš sa pantalona, mladi brat i sestra bacaju cucle, vade pasoš za Kanadu. Ipak se bežalo, kroz školsku kuhinju, preko prozora. To nam je vremenom prešlo u naviku pa u vatanju krivine nismo više pravili razliku izmedu veronauke i biologije. O kidanju sa casa odlucivao je repertoar bioskopa Slavija.

Šta smo naucili na veronauci? Nismo naucili ništa što bi bilo vredno da se zapamti. Jedino duševna bol zaborava nema. Svaki lokalni pop, po definiciji, slabo stoji sa religijom. Ovaj naš nam je, doduše, crtao onu štalu u Vitlejemu, teško mu išlo, ucio nas da budemo pilici na Badnje vece, ali je više vremena trošio preteci da ce nam se osušiti kicma. Veronauka je u njegovoj verziji, bila najefikasniji kurs za buduce ateiste ili bar za one koji ce, tvrdeci da su vernici iz poštovanja tradicije, u širokom luku zaobilaziti crkvu. Jer je – shvatio sam kasnije – religija suviše ozbiljna stvar da bi se prepustila samo popovima. Nema pop vremena kao Maks Veber da se u to udubljuje. Treba paziti na stado, davo nikad ne spava, bice skoro propast sveta, drž’ pedera! Pesnicku velicinu Biblije, knjige svih žanrova, teško može shvatiti onaj kome je ona samo popis uputstava i zapovesti za tudi prakticni ovozemaljski život bez greha, plus popis iskušenja i kazni za one lošeg vladanja i napola osušene kicme. Samo je slušanje veronauke u skracenoj verziji lokalnog popa – voleo je on da popije, ali to nije u vezi sa temom – bilo dovoljno da se oslobodimo svih daljih iskušenja i da nam se svaka kazna oprosti. Mislim da je gospodin Isus to shvatio.

Ali, kako je bilo moguce da komunisti to nisu ukapirali. Buduci da su ipak, vec sledece godine, kada je navala na more malo popustila, ukinuli veronauku da bi uveli marksizam (koji je, ako cemo pravo, samo jedna šizma). Em je bilo glupo, em su zakasnili. Vec smo, u meduvremenu, ocvrsli. Nije bilo šanse da ponovo budemo pilici, sada u zadnjem dvorištu redakcije Novih rajnskih novina. Opet briši u bioskop Slavija. Zato su morali da ga sruše.

Tako ce i za ovu novu decu – kojoj je veronauku uveo onaj što retko zalazi u crkvu da se tamo slucajno ne oklizne na moral, kicmu da slomije, ej! – biti od toga, od veronauke, neke koristi, ako ne pre, onda kada im se ponudi izborni predmet demokratija i ljudska prava sa prakticnom nastavom po glavi ucenika uz pomoc šestara i lenjira. Ne, hvala, kicma mi se vec osušila! Kao izborne predmete uzecu ragbi i sitan vez!