SRPSKE NOŠNJE DO AUSTRALIJE

Nema preciznih podataka o tačnom broju turista koji posete Rajačke pimnice u kojima „živi“ piće bogova, ali se već pouzdano posete mogu meriti u hiljadama ljudi. Najviše vinopija je iz Beograda, ali i drugih gradova širom Srbije, kao i iz Nemačke, Austrije, Francuske pa i Australije. Ovo mesto postalo je sastavni deo svih vinskih mapa i neizbežno svratište na vinskom putu.

Da Rajačke pimnice postaju pravi turistički centar ove regije potvrđuju i ovdašnja prava turistička obeležja, poput prodaje suvenira, koja su neizbežna na takvim mestima. Ali, baš kao što je i ovo mesto toliko neobično, neobični su i prodavci tradicionalnih predmeta i rukotvorina, bez kojih retko koji gost želi da ode odavde.
Zakoračili poodavno u osmu deceniju života, Stana i njen muž Božidar đukić, poslednjih godina izrađuju suvenire uz pomoć kćerke koja živi u Zaječaru, i prodaju ih na na Rajačkim pimnicama.

čuvanje vina

Kompleks izdvojenih objekata- pimnica služi za proizvodnju i skladištenje vina. Nastale su kao sezonska naselja. Prvi put se pominju negde polovinom 19. veka. Građene su izvan naselja uz vinograde, od tesanog kamena peščara. One bogatije su ukrašene detaljima od plitkog reljefa. Rajačke pimnice čine više od 200 grupisanih objekata. Jedan objekat se sastoji od vinskog podruma ukopanog u zemlju i stambenog dela, ukupno oko 100-150 kvadrata. Zidovi su debljine 60-80 cm zbog održavanja konstantne temperature koji pružaju idealne uslove za čuvanje vina.

-Za proizvodnju grožđa i vina već smo ostareli. Zato dok oni mlađi ovde prodaju vino, koji mnogi kupuju kao lek za dušu, mi prodajemo suvenire za uspomenu na boravak na Rajačkim pimnicama. Sedimo tako kod kuće preko zime i pravimo ove lutke, slike, razne figure i druge predmete kakve smo nekada imali kad smo bili deca. Pomaže nam i kćerka Javorka pa i unuke, ali prodajemo ih uglavnom deda i ja. Dolazi puno turista iz cele zemlje pa i iz inostranstva. Mnogi kupuju samo da nešto, pored ovog našeg vina, ponesu za uspomenu. Nažalost, ovde sem ovih suvenira gotovo da drugog i nema, priča Stana đukić, pokazujući nam drvene i plastične lutke odevene u malu srpsku nošnju.

Srpski „Sfeti Stefan“

Pimnice se ubrzano, pod stručnim nadzorom Zavoda za zaštitu spomenika u Nišu obnavljaju, menjaju ili dobijaju nove vlasnike, koji im udahnjuju život, stvarajući tako ponovo „raj“ na ovom mestu po kome su nekada davno i dobile ime. Mnogi se nadaju da bi Rajačke pimnice uskoro mogle biti srpski „Sveti Stefan“, a Stana i Božidar da će im se već ovog leta neko pridružiti u poslu kojim se bave.

Stana i Božidar, kako kažu nemaju svoju pimnicu. Preselili su je u selo, a sad bi im dobro došla. Dolaze frezom za svaki praznik i kada je lepo vreme. Od prikolice naprave tezgu koju pokriju starim ćilimima preko kojih postave svoje suvenire. Dobro im dođe svaki dinar koji ovde zarade, ali bi želeli da ima još onih koji bi na ovaj način popularisali Rajačke pimnice.

Početkom sedamdesetih godina Stana je, kao i mnogi iz ovog kraja otišla da radi u Nemačku.
– Odlazila sam dva puta za dve godine. Našla sam bila i dobar posao krojača. I gazda je želeo da me zadrži, ali moj Božidar nije hteo da napusti selo i imanje pa sam se i ja tako vratila. Možda smo pogrešili, ali ne kajem se, jer sam i ovde provela srećno život sa mužem, i decom. Moje krojačke i šivačke sposobnosti sada koristim za šivenje nošnji za ove naše lutke. Ovde na Rajačkim pimnicama srećemo i upoznajemo mnogo ljudi i zadovoljni smo zbog toga, priča Stana.