Vidovdan je pravo mjesto gdje se možemo pozabaviti omladinom od 15 do 30 godina. Namjerno upotrebljavam riječ omladina, a ne mladi (jer se odmah asocira stari), zbog jednog bolesnog, skoro patološkog stava prema starijoj populaciji, odnosno nedostataka svijesti o pomirenju mudrosti i mladosti. Svjedoci smo posrnuća na svakom koraku i u svakoj pori društvenog života, a posebno me, s obzirom na ovu temu, zabrinjavaju roditelji maloljetnika, ne maloljetnici, jer su produkt svojih roditelja. Te priče da je za maloljetničke, poneke čak monstruozne čini (što doživljavamo, čitamo i vidimo svakodnevno), kriva škola, ulica, kafići i dr. ne prihvatam, prihvatam sažaljenje i potrebnu pomoć za roditelje samo onog procenata maloljetnih delikvenata koji su bolesni. Godinama se tučem sam sa sobom da li da prihvatim Lombrozovu teoriju da se kriminalac rađa. Za maloljetnike koji siluju, bodu noževima nevine ljude, ubijaju, kradu, uzimaju i diluju drogu, trebalo bi isključivo kažnjavati roditelje. Onoga momenta kada je sin došao kući i rekao ocu, ubio sam, ukrao sam, a otac nije ništa preduzeo zemlja je počela da tone. Kada je mladi čovjek od 23 godine na aukciji platio komad najdonjeg donjeg veša jedne pjevaljke 15 000 EVR, onda to nije raslojavanje društva, to je posrnuće u svakom pogledu. A to je slika i prilika sadašnjeg srpskog moralnog pada i propadanja, pre svega srpske omladine.
No, prepustimo ovu temu sociolozima i psiholozima, iako i mi koji to nismo možemo ponešto da im sugerišemo, ako ništa drugo da postavimo bitno pitanje, kako kaže From mudrost je postaviti pitanje. U ostalom, nijedan problem nije samo, primjera radi, sociološki, svaki problem u društvu je i sociološki i psihološki i pravni i politikološki i pedagoški i ekonomski i kulturni i. ……i……, što znači da bi ga trebalo obraditi, sagledati sa svih aspekata. Vratimo se naslovu da vidimo koliki je stepen spoznaje o omladini, šta znaju o omladini oni koji zastupaju ulazak Srbije u EU. Šta o omladini znaju Predsednik države, predsjednik Vlade, ministri. Na kom obrazovnom, kulturnom i civilizacijskom nivou je omladina Srbije u odnosu na omladinu zemalja članica EU.
Nažalost, da bi se temeljito promislilo o ovoj temi, nedostaju podaci i pouzdanije naučne metode. Neke slijedeće naznake zasnivam na najnepouzdanijoj metodi, metodi posmatranja, jer je podložna subjektivnom, pristrasnom mišljenju i zaključivanju, zatim pratio sam stavove omladine u javnim izjavama – masmedijima, raznim forumima, partijskim manifestacijama i skupovima, predizbornim kampanjama, na radnim mjestima.
Pouzdano se može zaključiti da omladina Srbije intenzivno podržava ulazak ove zemlje u EU, za razliku od žitelja tzv. trećeg doba (o izuzecima ne govorim), kod kojih je izrazit evroskepticizam. Jedan veliki procenat omladine Srbije se toliko zalaže za ulazak u EU, da im, iznosim lično mišljenje, ponekad nedostaje realizam (ako se razvije prava polemika, bez uvreda, glupih prepucavanja i nadmudrivanja, ako se razvije dijalog, Platonovki dijalog, iznijeću šta podrazumijevam pod sintagmom nedostaje realizam ). Veliki procenat srpske omladine žarko želi da napusti zemlju i želi da živi u SAD, Njemačkoj, uglavnom na Zapadu. Interesantno je da imaju pozitivniji odnos prema Njemcima nego prema Rusima. Starije generacije su više sklone slavjanskim zemljama.
Srpska omladina je adaptibilana na sve ono što dolazi iz zemalja ZE i SAD, čak i na ono što Zapad nudi na kulturnom planu, što je u najvećem procentu čisti šund i kič. Omladina Srbije smatra da će im Evropa, ulazak u EU, omogućiti učenje jezika, opismenjavanje u svakom pogledu. Zagovornici EU smatraju da će evropeizacija omladine biti dobar indikator za razvoj cijele zemlje. Trebalo bi ispitati kakav je stav omladine u manjinskim zajednicama (kao npr. Romskoj i ne samo Romskoj) koje nemaju evropske, pa čak ni nacionalne interese, manjinskim sredinama koje su nedržavotvorne, destruktivne, to jest koje Srbiju ne doživljavaju kao svoju državu.
Na drugoj strani, nije zanemariv uticaj starije generacije na sinove i unuke, koja smatra da je tzv. zapadizacija omladine velika opasnost za nacionalnu tradiciju i identitet. Iznose da je psihološki proces prihvatanja evropskih vrijednosti diskutabilan, jer su solidarnost i trpeljivost, takođe, evropske vrijednosti. Međutim, omladina u Srbiji, kažu, to manje prihvata u odnosu na vrijednosti tržišne privrede. Pojava da različite stavove koje zauzimaju različite generacije u toku evropeizacije nije samo srpska stvarnost. To je prisutno u svim zemljama koje su ušle u EU i koje su na pragu EU, posebno bivšim socijalističkim zemljama.
Mnogi misle da je omladina subjekt potpune preorijentacije zemlje, njene zapadizacije i evropeizacije, jer brzo uče jezike, brzo se kompjuterski opismenjavaju, koriste internet, studiraju na stranim univerzitetima, koji su preplavili Srbiju. To ponašanje i nije novo, jer je omladina i nakon Drugog svjetskog rata, brže od svih bila nosilac usvajanja ideoloških disciplina socijalizma, pa i istočnizacije, čak i posle Inforbiroa. I sada i tada, omladina je stvarala i dobila prostor za novo ispoljavanje. Riječ je o jednoj društvenoj inverziji, omladina je realnija za razliku od starijih koji su opterećeni nostalgičnim iluzijama prema prošlosti i negativizmom prema sadašnjosti. Stariji su veliki skeptici.
Poslije Drugog svjetskog rata vladalo je revolucionarno stanje, zanos, radne akcije, kolektivna izgradnja autoputeva, zgrada, fabrika (u sistemu kada sve te poslove rade privatne firme, kada se ispod žita valja provizija, kada je omladina podijeljena na 501 partiju, takvi poslovi su u ovim vremenima nezamislivi). Mobilnost je ipak bila uslovljena biografijom očeva, porodičnim porijeklom. Jedan popriličan procenat omladine, kćeri i sinovi antikomunista morao se dokazivati svojom ili tuđom voljom. Društvo je davalo prednost generaciji aktivnih boraca protiv fašizma, postojale su razne privilegije i povlastice. Danas u više-partijskom sistemu je slično stanje, samo se ne zovu omladinci komunista, odnosno antikomunista. Naime, omladina različitih partija je sukobljena, ideološki obojena bojom partije, tako da je antagonizam između njih kudikamo veći od onih vremena. Veće mogućnosti za školovanje, zaposlenje i dr. ima omladina partija koje su na vlasti i bogataša, to je tužna realnost.
Trebalo bi izbjegavati konflikt identiteta, odnosno trebalo bi realizovati i nacionalni i evropski identitet. No problem je što se evropski natura kontra nacionalnog koji se potiskuje i u obrazovanju i u medijima. Stoga je nedostatak istorijske svijesti ogroman problem omladine u Srbiji. Da li je tačna teza da kod omladinaca, rođenih u vrijeme raspada ili nekoliko godina uoči raspada Jugoslavije, ne postoji prošlost ovoga naroda, da postoji animozitet prema svemu onome što je bilo ranije. U jednom kvizu i ne samo jednom, pitanje je bilo – Isidora Sekulić je bila glumica, književnica, pjevačica, učesnik omladinac od 25 godina, odgovara kao iz topa – pjevačica. Istorija, značajni datumi, velike istorijske ličnosti iz svih oblasti i dr., srpskog naroda i nacionalnih manjina u Srbiji, za veliki procenat omladine je nepoznanica.
Normalno je stimulisanje izučavanja stranih jezika. Međutim, stavljanje u prvi plan engleskog jezika je jedna vrsta agresije, kao što je jedna vrsta agresije prisustvo stranih riječi u srpskom jeziku, što vodi postepenom gubitku vlastitog jezika. Nemoguće je nabrojati šta se sve nudi omladini u medijima, na ulici kao popkorn, piju topdrinks, putuju ka destinacijama, gledaju šou program Star akademi, ili Big brader, kupuju igračke u toismarketu, novinar pita, kakav je vaš filing o bekgraundu ovog fenomena, ili on je izraziti fajter i pleimeiker i u pleiofu je dao dabltripl, zatim na šalteru turističke organizacije, potencijalni putnik se obraća agentu, a on će – destinacija, putnik London, agent kaže, sori prebukirano, putnik ćao, agent ćao, a o nazivima firmi da se i ne govori. Ne samo u Beogradu i drugim gradovima, već i zabačenim malim mjestima i selima, nazivi firmi su na stranim jezicima.
Na kraju, ogromna je kriza u obrazovanju i medicinskoj zaštiti omladine. Nekontrolisan broj raznih, čak i divljih univerziteta, stranih u ovoj zemlji ne daje eksperte, stručnjake, već bukvalno intelektualne invalide. Bitno je da plati taj privatni fakultet i desetke neće izostati, nema gubljenja godine ili semestra. Stanje u nižem i srednjem obrazovanju je alarmantno i zbog ponašanja učenika, a poprilično i pedagoga. Nema jasne politike prema omladini ni na jednom polju. Da li će se pojaviti Vlada koja će izgraditi jednu stratešku politiku o omladini, veliko je pitanje, posebno sada zbog ogromne krize koja je zahvatila Srbiju i prije svjetske krize. Ovdje u ovoj unesrećenoj zemlji ne vlada vlada već vlada krizina kriza, koja predugo traje.
