Srbija i sukob civilizacija

Pre devet godina, 24. marta 1999. godine, NATO avijacija je započela bombardovanje Jugoslavije. Ta akcija je po broju žrtava uporediva s terorističkim napadom «Al Kaide» na Njujork 11. septembra 2001. godine. Međutim, dok je Bin Ladena svetska zajednica izopštila, organizatori napada na Srbiju se u punoj meri osećaju pobednicima. Ne samo što su primorali jugoslovenske jedinice da napuste Kosovo, već su i oborili predsednika Slobodana Miloševića, usmrtili ga u kazamatu Haškog tribunala, rasturili jugoslovensku federaciju, i najzad, mimo svih pravnih normi uobličili otcepljenje Kosova od Srbije.

Pobednicima se ne sudi. Dok javnost organizatore „iračke kampanje“ sada zasipa vatrom kritike, zapadni malograđani nemaju nikakvih pretenzija prema inicijatorima napada na Srbiju. Štaviše, Klinton, Solana, Olbrajtova i Vesli Klark uživaju renome umerenih i humanih političara, koji svojom miroljubivošću odskaču od neokonzervativnih „jastrebova“.

A Srbi se osećaju gubitnicima. Mnogi se pitaju da li je otpor uopšte imao smisla. Ipak je marta 1999. Slobodan Milošević rekao „ne“ Holbruku, poprilično začudivši američkog diplomatu koji sebe smatra ekspertom za Balkan. Možda Holbruk nije ni znao da u skladu sa srpskom političkom tradicijom samo tako treba reagovati na ponižavajuće međunarodne ultimatume. Beograd je avgusta 1914. dao isti takav odgovor na ultimatum Austro-Ugarske, računajući na podršku Rusije. Ruski car Nikolaj Drugi koji je u načelu bio protivnik „velikog rata“ zauzeo se za Srbiju, smatrajući da u svetskoj politici nema mesta iživljavanju velikih zemalja nad malima, iživljavanju jakih nad slabima. Beograd je novembra 1918. slavio pobedu, rešivši, kako se tada činilo, sve svoje geopolitičke probleme vekovima unapred. Koju je cenu Rusija za to platila – dobro je poznato. Rat je postao uzrok februarske i oktobarske tragedije, gurnuvši zemlju u jamu dugogodišnje krvave smutnje.

U proleće 1999. godine Srbija nije od Rusije dobila pomoć sličnu onoj koja joj je pružena u leto 1914. godine. Međutim, teško da je iko očekivao da će sama Srbija, s upornošću otpisanog pružajući otpor međunarodnoj samovolji, pomoći Rusiji da se oslobodi kolonijalnih mreža u koje je posle raspada SSSR zapala. Srpski otpor je u bukvalnom smislu izvukao Rusiju iz stanja skamenjenosti i apatije, korenito izmenivši političku atmosferu u našoj zemlji. Prebacivanje jedinica u Prištinu, kada je rusko vojno rukovodstvo preduzelo očajnički pokušaj spasavanja Kosova od natovske okupacije, očekivano, nije dobilo podršku od strane Jeljcina i ništa nije izmenilo u sudbini kosovskih Srba. Ali je to imalo ogromne posledice za samu Rusiju. U svetlu započetog rodoljubivog uzleta, tajkunski klanovi se nisu odvažili na ponavljanje političkog scenarija-1996 i proguravanje na vlast „Jeljcina-2“ (za njegovu ulogu je već bio viđen sada sasvim zaboravljeni Aksjonjenko). Dva meseca posle završetka natovskih bombardovanja predsednik vlade Rusije postaje Vladimir Putin. Tada je retko ko shvatao da će taj događaj označiti početak kraja tajkunske diktature.

Ubrzo je postalo jasno da je Rusija izašla iz režima upravljanja spolja. Na proslavi 55-godišnjice Pobede u Velikom Otadžbinskom ratu srpski generali su u Moskvi stajali na istoj tribini s novim liderima zemlje. Možda bi, da nije bilo „obojene revolucije“ u oktobru 2000. godine u Beogradu, Rusiji pošlo za rukom da promeni situaciju u Kosovskoj pokrajini. Međutim, prozapadnim političarima, koji su došli na vlast u Jugoslaviji, nisu bile potrebne ruske jedinice na Kosovu, te su one posle mnoštva nedvosmislenih poruka s njihove strane povučene iz regiona (2003. godine). A 2004. je na Kosovu započelo poslednje etničko čišćenje u kome je većina preostalih Srba proterana iz pokrajine. Međutim, posle toga je pozicija američke „agenture uticaja“ u Beogradu oslabila, i nova koaliciona vlada zemlje je krenula putem postepenog poboljšanja odnosa sa Rusijom.

Ali, možda Srbi tek sada počinju da shvataju šta im je uspelo da postignu u proleće 1999. godine. Uputivši izazov natovskim armadama, oni nisu branili samo sebe, već i čitavu evropsku pravoslavnu ekumenu, čiji deo je i Rusija. Danas je Srbima neophodno da najzad pojme da ishod njihovog otpora predstavlja povratak na svetsku geopolitičku scenu onog saveznika koji im je već pritekao u pomoć 1914. godine. I da je sada pravi trenutak da taj rezultat iskoriste i oslone se na Rusiju, nastavljajući da brane svoje pozicije na Kosovu, blokirajući pokušaje otcepljenja Vojvodine, Sandžaka i Preševske doline od Srbije.

Sada je Moskva spremna da Srbe podrži ne samo na rečima. Vladimir Putin je dao nalog da započne akcija humanitarne podrške srpskim enklavama na Kosovu, što treba da demonstrira naše stremljenje da se rukovodimo rezolucijom OUN br. 1244 koja garantuje teritorijalnu celovitost Jugoslavije, i da ne priznajemo „lažnu“ separatističku državu stvorenu u pokrajini.

U Rusiji narasta i društvena podrška, odozdo, borbi Srba za jedinstvo svoje zemlje. Sada se u čitavoj zemlji stvaraju podružnice pokreta „Kosovski front“ (trenutno već ima 15 regionalnih filijala), nastavlja se akcija „Plava vrpca – za srpsko Kosovo“. Kako je u razgovoru sa nama istakao rukovodilac organizacionog odbora akcije Nikolaj Baklanov, vaspostavljeno rusko-srpsko bratstvo danas je potrebno obema zemljama. Za Srbiju je važno osećanje da neće ostati izolovana, braneći svoj suverenitet i teritorijalnu celovitost, a za Rusiju će podrška bratskom narodu imati ogroman značaj za jačanje rodoljubive svesti i nacionalno-državnog identiteta.

U Srbiji će se 11. maja održati skupštinski izbori, čiji će ishod odrediti budućnost zemlje godinama unapred. Hoće li Srbi ushteti da iskoriste ono što su izborili 1999. godine? Hoće li moći da iskoriste na svoju dobrobit one promene u svetu, za koje su impuls dali pre devet godina? Što se tiče nas, jedno je jasno: mi u nastaloj situaciji ne smemo više da se pravimo kao da nam je svejedno ko će pobediti.