LIčNOST NEDELJE BOŽIDAR đELIć potpredsednik Vlade Srbije

SRPSKI PATRIOTSKI DERIKOŽA

Dok su mu štampali knjigu „Kada će nam biti bolje“, naslovljenu pitanjem kojim su ga stalno bombardovali građani Srbije, Božidar đelić nije verovao da će mu trebati bezmalo dve godine od tada da bi potpisao „odgovor svih odgovora“ na to pitanje – Sporazum o asocijaciji i pridruživanju Srbije sa EU. Penkalo kojim je, kao srpski patriota, kako se izrazio, u Luksemburgu ispisao svoje ime na dokument za koji veruje da Srbiji sigurno otvara vrata Evrope, potpredsednik Vlade Srbije pokazivaće kasnije u predizbornoj kampanji maltene kao relikviju.
– Evo ulaznice, jedne od dve. Nije važno ko je drži, ali uvek će neko iz Demokratske stranke otvarati puteve Evrope. Ovo je naša ulaznica i sa ovim ćemo potpisati za četiri godine naš ulazak u Evropsku uniju – rekao je đelić.
Da li će i tada isto penkalo biti u istim „patriotskim“ rukama, nije bitno, tek čovek koji je u istraživanjima javnog mnjenja uknjižio velike simpatije Srba, političar koga su proteklih godina domaći i strani mediji proglašavali za „čoveka godine“, „najevropljanina“, jednog od stotinu „globalnih lidera budućnosti“ i jednu od „50 zvezda Evrope“, ipak nije sanjao da će se profesionalno i životno kretati „putem kojim se ređe ide“.
Rođen je 1. aprila 1965. u Beogradu, od oca Piroćanca i majke Crnogorke, ali je sticajem raznih okolnosti odrastao uz babu, dedu i tetku, pod čijim nadzorom je završio i prva tri razreda OŠ „ćirilo i Metohije“. Kad je napunio devet i po godina, napušta Beograd i odlazi u Francusku kod majke, inače profesorke geografije koja se u Parizu bavila krojačkim zanatom i novcem od šnajderaja finansirala sinovljeve skupe škole. Božidar je najpre krenuo u specijalnu školu za strance gde je, prema sopstvenom priznanju, prvo naučio da psuje, i to na arapskom, portugalskom i turskom jeziku. U petnaestoj godini upisao je elitnu gimnaziju i u školskom dvorištu upoznao Mari-Lor, svoju buduću suprugu, s kojom se venčao čim je postao punoletan i s kojom će kasnije imati dve kćerke, Milenu i Almu.
đelićev profesionalni put pre uletanja u vrući srpski politički kotao, manje-više je poznat. Nikad do kraja nije uspeo da objasni šta je to što ga je tako munjevito vratilo u Beograd. Gledao je s prijateljima na Si-En-Enu šta se 5. oktobra 2000. dešavalo u srpskoj prestonici, seća se da ga je već sutradan pozvao Miroljub Labus i da je on požurio da kupi kartu za Beograd, ne razmišljajući šta će taj potez značiti za njega i njegovu porodicu. Zoran đinđić mu je kasnije ponudio, a on prihvatio, da uđe u novu vladu i bude ministar finansija.
U Parizu je ostavio „pežo 309“, stan od 90 kvadrata, ušteđevinu od 1,34 miliona francuskih franaka i 350 akcija firme „Mek Kinzi“ i preselio se kod tetke, u isti prostor u kome je živeo pre nego što će otići u Pariz. Na radno mesto u Vladu Srbije prevozili su ga automobilom koji je do promena vlasti u Srbiji koristio Nikola Šainović. Zbog korenite reforme srpskih javnih finansija, mediji su ga kasnije nazvali Božom Derikožom.
Nije poznato kako je u međuvremenu od „dečka koji obećava“ dospeo na listu najbogatijih Srba (ima deonice vredne 11 miliona evra u Kredi agrikol banci, poseduje vilu na Dedinju koju je kupio na kredit 2005, uz mesečnu ratu od 20.000 evra i koju, navodno sada prodaje za osam miliona evra). Srpski tabloidi dugo su tragali za pikanterijama iz đelićevog privatnog života. Tako su „otkrili“ da je Božidar „imao romansu“ sa pevačicom Jami, da je osvojio srce „jedne estradne zvezde“, da je „snimljen u nepristojnoj pozi“, potom su ga uhvatili u „u kandžama crnkinje“ (kasnije se ispostavilo da je to guvernanta njegove dece koja mu je dovodila kćerke u Srbiju), pronašli su mu i „novu devojku“, izvesnu Jelenu, „zaposlenu u jednoj brokerskoj firmi“…
đelićev angažman na reformama u Rusiji i Poljskoj, po mnogima je najveća mrlja u njegovoj karijeri (bio je savetnik v.d. premijera Ruske Federacije Jegora Gajdara, potpredsednika vlade i ministra privatizacije Anatolija čubajsa, kao i ministra finansija Borisa Fjodorova).
Vladimir Putin navodno je morao da uloži mnogo truda da sanira posledice đelićevog savetovanja. đelić je bio i direktor projekta privatizacije u Poljskoj, savetnik ministra finansija Lešeka Balceroviča i direktora varšavske berze. Po nekim mišljenjima, to je bio jedan od najgore odrađenih poslova u toku tranzicije u Poljskoj.