NOVA KNjIGA IZ EMIGRACIJE

Zašto nam iz srpske emigracije dolaze knjige kao da su pisane u Srbiji pod Brozom? Ovo pitanje postavio sam nedavno u recenziji romana Nikole Moravčevića “Albion, Albion“, a sada ga ponavljam u vezi sa knjigom Stevana K. Pavlovića Hitlerov novi antiporedak – Drugi svetski rat u Jugoslaviji (“Klio“, Beograd, 2010).

Dok je Moravčević profesor književnosti na jednom američkom univerzitetu, Pavlović je profesor istorije u Velikoj Britaniji (obadvojica u penziji). Kao britanski istoričar, Pavlović daje britansku verziju događaja u Drugom svetskom ratu na našem tlu, koja se u svim bitnim tačkama poklapa sa komunističkom verzijom. To je kratak, ali naravno ne i dovoljan odgovor na početno pitanje. Opširniji odgovor pružiće opis metoda istorijskog istraživanja, za koji nije bilo mesta u recenziji Moravčevićevog književnog dela, svejedno što je reč o istorijskom romanu.

Na kraju svoje knjige od blizu 300 stranica, Pavlović je naveo ogroman spisak arhiva i literature koju je koristio. To je tipično za istoričare od karijere, jer profesori, naročito u ulozi mentora, najpre gledaju taj spisak i na osnovu njega donose prvi, često i najvažniji, sud o nekom radu. Ali, u poslednje vreme za istoričare je takođe tipično da u samom radu imaju veoma malo fusnota. Vodeći komunistički istoričar tokom osamdesetih i devedesetih godina 20. veka, Branko Petranović, čak je glavno delo o Drugom svetskom ratu objavio bez ikakvih fusnota. To je knjiga “Istorija Jugoslavije 1918-1978“ (Nolit, Beograd, 1980). čitaocima je ostalo da veruju ili ne veruju kako autor sve to zna na osnovu brojnih arhiva koje je posetio i knjiga koje je pročitao. Preciznije rečeno, ne čitaocima, već studentima, kojima je, verovali ili ne, to i dan danas udžbenik za predmet “Istorija Jugoslavije od 1918“!

Međutim, knjiga bez fusnota, odnosno propisnog navođenja izvora, nije naučni rad, već se obično naziva publicistikom. Naučna priča je samo dokaziva priča, a dokazivost se ostvaruje upravo fusnotama.

U knjizi Stevana K. Pavlovića ne vidi se kako su upotrebljene silne informacije do kojih je on navodno došao u nabrojanim arhivima i knjigama. Pisanje se uglavnom svodi na autorovo pripovedanje i na opšte, a itekako teške i dalekosežne, zaključke. Tako, uz navođenje jedne fusnote po strani, ili čak samo jedne fusnote na dve stranice, Pavlović kao aksiom koristi podatak da su u vreme kapitulacije Italije septembra 1943. godine partizani uspeli da zaplene najviše italijanskog naoružanja i ratne spreme. On podrazumeva da su, pošto su to uspeli, partizani već bili jači od suparnika (četnika), kao i da su, po prirodi stvari, tek postali jači.

A kako bi to sve izgledalo kada bi se stranice iskitile fusnotama?
Na teritoriji okupirane Kraljevine Jugoslavije nalazilo se oko 180.000 italijanskih vojnika, svrstanih u 12 divizija: “Kačatori dele Alpi“, “Izonco“, “Lombardija“, “Bergamo“, “Zara“, itd. Ima mnogo načina da se utvrdi šta se desilo sa svim tim divizijama. Na primer, preko nemačkih dokumenata. Naime, čim se saznalo da je Italija kapitulirala, 8. septembra 1943, Vrhovna komanda Vermahta naredila je svojim trupama da razoružaju sve italijanske jedinice i posednu njihove položaje. Za operaciju je određen sledeći princip: “Nikakvo naoružanje i nikakva oprema ne smeju da padnu u ruke neprijatelju“. Ali, nemačkih vojnika bilo je malo i nisu uspeli da u potpunosti izvrše zadatak. Tokom prvih sedmica uspeli su da razoružaju sedam italijanskih divizija. Tri divizije razoružali su delimično Nemci, a delimično četnici i partizani, dok su dve divizije predale naoružanje i opremu isključivo partizanima.
Prema tome, najviše italijanskog naoružanja nisu zaplenili partizani, nego Nemci. Fakat da su partizani uzeli više oružja od četnika, Nemci nisu smatrali naročito bitnim. Tako, obevaštajno odeljenje nemačke 264. pešadijske divizije, 7. novembra 1943. godine beleži:

“Komunisti i četnici su u oktobru dalje učvrstili svoju vojnu organizaciju, koristeći oružje koje su preuzeli od Italijana. Kod obe grupe znatno je porasla borbena vrednost jedinica zbog nabavljenog italijanskog oružja i bolje opreme“.
Situacija je tu i tamo bila dosta zamršena. Na primer, divizija “Venecija“ uopšte nije bila razoružana, već je septembra meseca kompletna prešla u četnike, a već oktobra meseca u partizane. Kao partizansku diviziju Nemci su stigli da je razoružaju tek u decembru. Do tada su oni uglavnom pokupili partizanima i naoružanje dve pomenute italijanske divizije, ali im to nije pošlo za rukom kada su u pitanju četnici.

Ukratko, partizani ne samo što nisu zaplenili najviše italijanskog naoružanja, nego to naoružanje uopšte nije bilo faktor jačanja komunista u odnosu na četnike. Tome je doprinelo naoružanje drugog porekla: posle kapitulacije Italije, formacije NDH dale su partizanima naoružanje i opremu za 10.000 vojnika, dok su im Zapadni saveznici samo tokom naredna dva i po meseca naoružali preko 50.000 ljudi. Razume se, i veći deo ovog naoružanja i opreme uskoro menja vlasnika. Ratni plen iz ogromnih partizanskih magacina postao je jedan od najbitnijih izvora snabdevanja nemačke vojske u jadranskom zaleđu.

Ali, to je druga tema. Ovde je važnije pitanje: zašto su Italijani uopšte davali oružje komunistima?
Britanska i komunistička istorija ne dolaze u analizi do ovog koraka, pa i ne postavljaju ovo pitanje.
A odgovor je krajnje jednostavan.

Britanski ambasador u Lisabonu, kome su Italijani ponudili kapitulaciju 15. avgusta 1943, ovako je pisao ministru inostranih poslova Entoniju Idnu: “General Kastelano će odmah dati podrobna obaveštenja o rasporedu nemačkih trupa i slagališta i o saradnji koju će Italijani ponuditi Mihailoviću na Balkanu“.

Odmah po prijemu depeše od svog ambasadora iz Lisabona, Entoni Idn piše premijeru Vinstonu čerčilu, koji se tada nalazio na konferenciji sa američkim predsednikom Frenklinom Ruzveltom, u Kvebeku: “Ponuda za saradnju sa Mihailovićem ne izgleda da bi bila vrlo veliki doprinos vojnim operacijama i dovela bi do znatnih političkih komplikacija“.

A čerčil saopštava Ruzveltu: “Bilo kakva saradnja između italijanskih trupa na Balkanu i raznih patriotskih snaga na terenu u otporu protiv Nemaca i prolivanja krvi, bila bi dobro viđena“.
Na kraju, Italijani dobijaju naređenje da sarađuju sa komunistima, ili da se predaju njima, a nikako četnicima.
Poput teze o uspehu partizana prilikom razoružavanja Italijana, mogu se dekomponovati i mnoge druge Pavlovićeve tvrdnje: da su četnici bili nedisciplinovani, da su slabo slušali đenerala Dražu, da on nije uspeo da uspostavi jedinstvenu vojsku jer je imao malo oficira, itd. Za partizane se, naravno, tvrdi sve suprotno, s tim što brojnost oficira odjednom postaje nebitan faktor (partizani su ih imali neuporedivo manje).

Međutim, sudeći po reakciji komunista na knjigu Stevana K. Pavlovića, izgleda da je od svega napisanog mnogo važnije ono što autor nije napisao. “Gde su četničke bitke protiv okupatora“ – to je naslov kritike Pavlovićeve knjige na sajtu “Nova srpska politička misao“, iz pera jednog komuniste. Ovom komunisti zasmetali su afirmativni navodi o vojsci đenerala Draže – pre svega činjenica da se ona u knjizi tretira kao jedan od dva antifašistička pokreta – kao i nedovoljno isticanje “oslobodilačke borbe“ partizanskog pokreta. “Jedino je jugoslovenski antifašistički pokret (NP) pod vođstvom KPJ izrastao u moćnu oružanu NOV-JA sposobnu za vođenje krupnih ratnih operacija“, tvrdi ovaj komunista. Dokaz za svoje tvrdnje nalazi u samoj Pavlovićevoj knjizi, jer u njoj nisu navedene “četničke bitke protiv okupatora“.

To je takođe jedno od ključnih pitanja. Kad je tema ratna, svakako treba videti ko se s kim i kako borio. Britansko-komunistička verzija glasi da su se protiv Nemaca borili partizani i da je zbog toga zapadna podrška 1943. godine preneta na njih.

Ali, kad se stvari postave na svoje mesto, vidi se da je i tu situacija drugačija.
Prvo, gde su partizanske bitke protiv Nemaca? Operacija “Vajs“, Operacija “Raselšprung“… Da, ali to su nemačke bitke protiv partizana, a ne partizanske bitke protiv Nemaca. Nemci su tukli i jedne i druge: Operacija “Mihailović“, Operacija “Tojfel“…

Ali, gde je ta bitka koju su partizani poveli protiv Nemaca, pre dolaska Crvene armije?
Nema je!

Dok su, u međuvremenu, četnici pokrenuli četiri ofanzivna talasa protiv Nemaca, svake ratne godine po jedan. Tako su oni od Nemaca oslobodili tridesetak gradskih naselja, a partizani – ni jedno. (Do dolaska Crvene armije; za period posle ovoga, komunisti tvrde da su oslobodili sve, pa i više od toga!)
U kontekstu Pavlovićevog izlaganja, u kome se ovi podaci ne navode, zaista izgleda sporna teza o “dva antifašistička pokreta“.

Dok, u stvarnosti, oko toga spora nema: bio je samo jedan antifašistički pokret – Jugoslovenska vojska, odnosno četnici.

I bio je jedan antidemokratski pokret – oružane formacije ilegalne KPJ. Da je taj pokret bio samo deklarativno antifašistički, vidimo po glavnom cilju njegove borbe, ujedno i svrsi njegovog osnivanja, a to je borba za vlast. Taj cilj uslovio je da naredbe njihovog Vrhovog štaba po pravilu glase: “za sada“ izbegavati borbu protiv okupatora, jer je zadatak “broj jedan“ uništenje četnika, koje su oni tačno identifikovali kao čuvare predratnog demokratskog poretka, tj. ustavne parlamentarne monarhije. čak i u poslednjoj fazi rata J. B. Tito ne naređuje borbu protiv okupatora. Ovo je njegova direktiva Koči Popoviću, komandantu Srbije, od 11. avgusta 1944: “Zadaci: razbijanje četnika kao osnovno, proširenje i učvršćivanje slobodne teritorije, mobilizacija, stvaranje novih brigada i odreda.“ Upućivanje nasilno mobilisanih na gubilište Sremskog fronta, druga je priča.

Uglavnom, do dolaska Staljinove vojske, komunisti nisu imali ni plan za borbu protiv
okupatora. Njihovi planovi odnosili su se na borbu protiv četnika. Tako da nema govora o doprinosu partizana borbi protiv Sila osovine. Naprotiv, oni su ometali regularnu vojsku u toj borbi.
Mogao bi Stevan K. Pavlović da razmisli i na ovu temu: u slučaju da su se britanski komunisti naoružali i krenuli na London, sa ciljem da ubiju kralja i uopšte da sprovedu svoj poznati program, da li bi se britanskoj vojsci merila samo “borba protiv fašizma“? Da li bi se ona uopšte okrenula toj borbi, pre nego što sredi stvari u svojoj kući?
Krajnje je vreme da se ostavi na stranu komunistička terminologija o “antifašističkoj borbi“. Samo za Drugi svetski rat naša istorija ne naziva stvari pravim imenom. Kako sada stvari stoje, ratovali smo protiv Turaka, Bugara, Austrougara… i odjednom “protiv fašizma“. Za Prvi svetski rat, i za ostale ratove, nije bitno koje su partije vladale u agresorskim zemljama, ni koja im je bila ideologija. Za Drugi svetski rat baš to se stavlja u prvi plan. A gde nema univerzalnog principa, nema ni nauke.

Štaviše, ni samo to stavljanje partija i ideologija u prvi plan ne čini se na univerzalan način. Jer, ne pominje se da je po zakonima Kraljevine Jugoslavije, kao uostalom i svake druge zemlje, partijska delatnost u ratnom stanju strogo kažnjiva. Da je zapravo bio na snazi i Zakon o zaštiti države, koji se odnosio specijalno na terorističku delatnost komunista, i da je Jugoslovenska vojska (četnici), pored Uredbe o vojnim sudovima, primenjivala i taj zakon. Drugim rečima, Jugoslavenska vojska imala je mnogo neprijatelja i snalazila se kako je znala i umela. Ali bila je vojska, i bili su neprijatelji – to je prvi i osnovni fakat, kao i za svaki rat, odvajkada.