Ni oprostiti ni zaboraviti

Da li znate koliko je tržni centar u Babušnici viši od Svetskog trgovinskog centra. Dva sprata, naravno. To je samo jedna od crnohumornih dosetki smišljenih u srpskoj kuhinji posle 11. septembra, dana kada su i Amerikanci shvatili kako je bilo Srbima dok su ih oni svakodnevno i svakonocno gadali 78 dana, pocev od današnjeg datuma pre tri godine.

Tako na trecu godišnjicu onoga što NATO saveznici zovu „vazdušnom kampanjom“, Srbi „NATO agresijom“, a razumni jednostavno „bombardovanjem“, i ne možemo baš da se pohvalimo „kako smo najgore prošli“. Obeležili smo i prvu i drugu, ali ova godišnjica 24. marta, pocetka takozvanog „Milosrdnog andela“, nekako je drugacija.

Njihov ucinak

Tokom 78 dana koliko su trajali vazdušni napadi NATO na SRJ na našu zemlju baceno je 21.000 tona bombi, poginula su 1.002 pripadnika Vojske Jugoslavije i policije Srbije i više od 2.000 civila, a nekoliko hiljada gradana je ranjeno.
Od 24. marta do 10. juna 1999. godine 1.150 borbenih aviona NATO-a imalo je 26.289 poletanja, lansirano je oko 1.300 krstarecih raketa i baceno 2.900 bombi. Izvršena su 2.300 vazdušna udara po 995 objekata na teritoriji SRJ.
Odluka o napadu tadašnji generalni sekretar NATO-a Havijer Solana doneo je kasno uvece 23. marta, a Savezna vlada je iste veceri proglasila stanje neposredne ratne opasnosti.
Napad je poceo 24. marta u 20 sati, a prva meta bili su vojni ćrodromi u Prištini, Golubovcima (Podgorica), Batajnici i Užicu, kao i ciljevi u Kuršumliji (13 civila poginulo, a 23 ranjena), Novom Sadu, Pancevu (fabrika „Utva“), Kragujevcu i Lucanima.

Covek koji je 23. marta pre tri godine izdao naredbu za pocetak napada na Jugoslaviju, danas je ovde rado viden gost. Cuj, rado viden, skockao nam je i novu državu, zlobnici je zovu „Solanija“. Prosecni Srbi najviše su se interesovali da li je doticni video „Generalštab i zgradu CK“. Možda su ga vozili zaobilaznim putevima kada je dolazio da arbitrira, tek nije zabeleženo da je neko ostvario neku od zamisli iz dugih nocnih debatovanja po skloništima od pre tri godine pod radnim nadnaslovom – šta bi radio Solani da ga do’vatim.

Jedni su tada razmišljali kako bi mu najradije svojerucno uvrnuli španski ponos, drugi su se kleli kako bi ga terali da pojede sopstvene cvikere sve sa dioptrijskim staklom. No, niko ne baci ni kamen na kolonu limuzina koje su vozile Havijera, nije zgodno sad da se zameramo, kad smo velikim koracima krenuli u Evropu. A što nas je bombardovao, pobio tolike ljudi, rasturio nam zemlju – nema veze. Srbi kratko pamte i brzo praštaju.

Amerikancima, tim arhetipskim neprijateljima Srba u svim teorijama zavere, cini se, takode smo oprostili. Par Amera koji su u meduvremenu posetili Beograd, tvrdili su da su Srbi neprijatno saosecajan narod. Toliko su ih, kažu, tešili zbog onoga što su im priredili saborci Bin Ladena, da im se u nekim trenucima cinilo da ih „ti ludi Srbi zapravo zajebavaju“.

Kada su onomad ona dva aviona „ruknula“ u „njujorške blizance“, u beogradskom restoranu sedeo je prestravljeni Amer i stalno ponavljao gledajuci televiziju: „Strašno, strašno“. Konobar mu je posle izvesnog vremena na nekom specificnom „pidžin inglišu“, koji su Ameru morali dodatno da prevode prisutni domacini, kratko objasnio: „Šta, bre, strašno, strašno. Kad ste vi nas rokali ovde, onda nije bilo strašno“.

Amer je konobaru rekao da on nije ljubitelj americke spoljne politike, i da je ona „veri, veri“ loša, a konobar, valjda da ostane „bilateralan“, uzvratio je doticnom, pricom o tome kako je i Miloševic jedan ogroman „bul šit“, ali smo ga mi poslali tamo gde treba, a oni nikako da promene spoljnu politiku. Na kraju su se rukovali. Ispalo je da su se složili, konobar je castio turu. Takvi smo mi Srbi.

A onaj koji upravo svetu objašnjava svoju miroljubivu politiku i to pred ovlašcenim sudijama Tribunal u Hagu, danas bi verovatno da je na slobodi i na vlasti, zajedno s Mrkonjicem i legendarnim „braniocima mostova“ pravio neki hepening u to ime. Slobodan Miloševic, covek koji je ubeden da mu se dešava sve što mu se dešava zato što se po sopstvenom svedocenju „suprotstavio NATO-u“, za vecinu Srba i nije toliko kriv koliko je bio.

Srbi kratko pamte. Zašto je ono beše pocelo bombardovanje. Bice da je bilo ovako – najpre smo pravili referendum gde smo rekli odlucno „ne“ stranom mešanju. Onda smo odbili neprihvatljivo rešenje iz Rambujea, pa je NATO zapretio, potom su Šiptari poceli da izigravaju humanitarnu katastrofu praceni kamerama CNN-a i ostalih „prodavaca magle“, krenulo je bombardovanje, pa je na kraju Sloba posle tri meseca potpisao preko licnog izaslanika prihvatljivo rešenje koje je sto puta gore od onog neprihvatljivog. Sve to nije bitno, s obzirom da smo opet „pobedili“. Što rece narodni stihoklepac: „Jebeš Kosovo, sacuvali smo mostove“.

Ali ucene i dalje traju, za tri godine se bar u tom pogledu nije ništa promenilo. S tim što je sad tu jedan koji odmah „u startu“ prihvata neprihvatljiva rešenja, pa se može desiti da baš oko ove trogodišnjice još nekoliko Srba koji su se „suprotstavili NATO-u“ završe „preko grane“. U Ševeningenu. Sad tamo, kažu, važi ono cuveno pravilo koje je Miki Vujovic- Palma „patentirao“ baš dok smo se tukli sa NATO avijacijom: „Ako dodete, necete se vratiti“.

A kad budemo opet hteli da „malo upanemo kod Arbanasa“, što bi rekli svojevremeno crnogorski serdari, ili kad odbijemo da prihvatimo neko neprihvatljivo rešenje, možda cemo ponovo „guzicu na rešeto“. Jer staro je pravilo da Srbi vole da ratuju.

Ali kratko pamte. Ipak, pamte bar toliko: necemo im nikad ni oprostiti ni zaboraviti.