Nebojša Bakarec: 24.septembar 2000.godine

(Kao potpora ovom članku, neki bi rekli ekskluzivno, prvi put će biti objavljeno pedesetak stranica dokumenata, datih u prilozima.)

Prolazi deset godina od dana kada je jasno izražena volja građana prekinula jedan period posrtanja i agonije Srbije. Dan kada je prevagnula volja građana. Dan kada ostvarenje narodne volje nije moglo ništa da zaustavi. Dešava se i to ponekad, istina retko iz perspektive života pojedinca. Sa stanovišta vremenski manje ograničene vizure, vidi se da je istorija puna zabeleški o nesumnjivo pozitivnim istorijskim datumima. Ovo je jedan od njih.

Bez obzira što događaji s kraja septembra i početka oktobra 2000. godine nisu ključni za svet, pa ni Evropu, snažno su odjeknuli širom planete i ostavili traga u većini svetskih medija. Kao što to uglavnom biva, tada iskazana volja naroda je značila kraj jednog autoritarnog, sultanskog režima, kraj privida višepartijskog sistema, kraj režima koji je bio ravnopravni saučesnik bratoubilačkih ratova u deceniji pre toga, ali i režima koji je bio i jedan od izazivača tih nesreća (uz ostale režime bivših jugoslovenskih republika i na prvom mestu SAD i EU). Tačno je da je s jedne strane taj režim želeo i da zaštiti svoj narod u Srbiji i okolnim Republikama, ali je isto tako tačno da je taj režim to činio tako loše da je došlo do toga da Srbi učestvuju u nizu bratoubilačkih sukoba, i da počine mnogobrojne zločine, kao i ostali bratski narodi, narodi koji govore isti jezik. Verovatno je taj režim tako loše brinuo o nacionalnim interesima zbog toga što je bio izdanak prethodnog trulog poluvekovnog režima i zbog toga što je, s druge strane, taj režim temeljno zloupotrebio vlast u cilju pljačke sopstvenog naroda i većina članova tog režima je više vodila računa kako da se obogati, nego o interesu države. Deset godina kasnije, postalo je jasno da u Srbiji niko nije odgovarao za to, niti je taj ogroman novac vraćen narodu i državi.

I kao što to uglavnom biva, u istorijskim ciklusima, kraj nečeg lošeg dovede do nečeg dobrog, ali se to dobro brzo istopi i onda paralelno započne novi ciklus agonije koja postaje sve gora što više odmiče dan kada su se zbile pozitivne promene. Danas, deceniju posle početka jeseni 2000. godine, agonija Srbije je ravna onoj od pre deset godina i Srbija je zrela za promene. Samo su okolnosti drugačije, a ciklusi promena se, naravno, ne događaju ravnomerno svakih deset godina, već haotično. Stoga, nažalost, neće biti bilo kakvih promena ove godine, sva je prilika. A prilika za promene postoji. Postoje mnogi povodi za promene i jedan, najvažniji povod, najsvežiji povod – IZDAJA DRŽAVE. U veštački stvorenoj stvarnosti se to zove mišljenje Međunarodnog suda pravde i zajednička rezolucija Srbije i Evrope. U onoj pravoj, netadićevskoj stvarnosti, ono prvo znači PORAZ DRŽAVE I GRAđANA PRED MSP, KOJI JE IZAZVAO REŽIM, a ono drugo znači SRAMNU KAPITULACIJU PRED ZAHTEVIMA NAŠIH NEPRIJATELJA. Sve zajedno to znači IZDAJU DRŽAVE, NARODA, NACIONALNIH INTERESA, ODRICANJE OD DELA SOPSTVENE TERITORIJE, PRODAJU KOSOVA I METOHIJE RADI PODRŠKE SPOLJNIH NEPRIJATELJA KOJI REŽIM ODRŽAVAJU NA VLASTI. Ovaj povod je mnogo značajniji od povoda koji je doveo do promene vlasti pre deset godina. Tada je povod bila izborna krađa, nepriznavanje rezultata izbora, a sada je povod napad na integritet i suverenitet države. Nažalost, našu stvarnost drže pod kontrolom stranci i od njih instalirani marionetski, kvislinški i izdajnički režim. Stoga, iako povod postoji, promena neće biti.

Ali, s obzirom na ljubav ljudi prema okruglim datumima, desetogodišnjica promena je prava prilika na podsećanja, sabiranja, dostojna obeležavanja, pouke i ostala naravoučenija.

Već sam pomenuo da se radi o desetogodišnjici pobede naroda, građana. Ta pobeda je otelotvorena u, pre svega, pobedi Vojislava Koštunice nad Slobodanom Miloševićem, a tek potom pobedi DOS-a nad SPS-om, JUL-om i SRS-om, vladajućim strankama starog režima. Ta pobeda predstavlja i pobedu svih nas koji smo aktivno učestvovali u pobedi Vojislava Koštunice, Demokratske stranke Srbije i ostalih stranaka Demokratske opozicije Srbije.

Tokom ovih deset godina svedoci smo besramnog i organizovanog prekrajanja istine i istorije, koja se sastoji u tome da se umanji, skrajne ili prikrije ključna uloga Vojislava Koštunice i DSS-a u tim događajima, a nesrazmerno poveća uloga Zorana đinđića, Demokratske stranke i ostalih stranaka DOS-a.

Da se prisetimo najvažnijeg. Vojislavu Koštunici građani su dali nešto preko 52% glasova, a Miloševiću oko 37%. Savezna izborna komisija (SIK) je kao konačne rezultate proglasila brojke – Koštunica 49%, a Milošević 38% (Prilog 1). Međutim, kao jedino ovlašćeno lice٭ Koštunice i DOS-a za predsedničke izbore, 28. septembra sam izvršio uvid u zapisnike sa biračkih mesta na KiM (Prilog 2). Tada sam se uverio i ustvari otkrio da je izvršena izborna krađa i da su Miloševiću dodati glasovi sa biračkih mesta na KiM, koja nikada nisu otvorena, tj. mesta sa teritorije pod kontrolom Šiptara i UNMIK-a, njih preko 150000 (Prilozi 3 i 4). Kada su se ti glasovi odbili od broja izašlih i oduzeli Miloševiću, postalo je jasno da je Koštunica pobedio u prvom krugu. Ključno je bilo to što je režim pokušao da podmetne providnu laž da su izbori održani na teritoriji pod kontrolom Šiptara i međunarodne zajednice (UNMIK je imao detaljan izveštaj koji posedujem) i da apsurd bude veći, da je preko 95% Šiptara glasalo za Miloševića٭٭.

Posle proglašenja lažnih rezultata (Prilog 5) od strane SIK-a, usledio je revolt naroda u narednim danima. Kada je ustala cela Srbija, i kada je u Beogradu, petog oktobra, oko milion građana iz cele Srbije i Beograda izašlo na ulice, režim je kapitulirao.

Podsetimo se okolnosti koje su dovele do izbora 24. septembra 2000. godine i do poraza režima. Savezna skupština je šestog jula te godine promenila dva člana Ustava SRJ kojima se menja način izbora predsednika savezne države (neposredno, umesto u skupštini) i poslanika u Veću republika (neposredno, umesto republičkih Skupština). Milošević je, nesvestan situacije i raspoloženja građana, očigledno želeo dve stvari. Da pobedi na neposrednim predsedničkim izborima i da majorizuje režim u drugoj federalnoj jedinici, Crnoj gori, s nadom da će istovremeno počistiti i opoziciju u Srbiji, a potom i režim u Crnoj gori, koji od 1998. godine nije učestvovao u radu saveznih organa. Potom su raspisani savezni predsednički i parlamentarni izbori, te pokrajinski i lokalni izbori u Srbiji. Raspisivanje izbora praćeno je i donošenjem seta izbornih zakona koji su bili u funkciji očuvanja vlasti režima i protiv interesa manje federalne jedinice, s obzirom na način izbora predsednika SRJ. Ukinut je i cenzus za izbor saveznog predsednika.

Da navedem i da je prethodne 1999. godine, NATO pakt izvršio agresiju na SRJ, tačnije na Srbiju, u kojoj je poginulo više od 3.500, a ranjeno više od 10.000 građana. Naneta je materijalna šteta koja se meri desetinama milijardi dolara. Pogođeno je ili uništeno 7.643 kuće, 300 škola, 53 bolnice, 50 crkava, 37 mostova i mnogi drugi infrastrukturni objekti. Milošević i njegov režim nisu bez krivice za to što je do agresije došlo i pored žarke želje, pre svega američkih i evropskih, NATO zločinaca da nas bombarduju. Uveren sam da su građani na izborima 24.9.2000. godine, Miloševiću naplatili račun za svih prethodnih deset godina, uključujući i bombardovanje. Par godina pre izbora, 2000. godine, doneti su štetočinski i nedemokratski zakoni o univerzitetu i informisanju. Režim je 2000. godine ubio Ivana Stambolića, a na Vuka Draškovića su dva puta izvršeni atentati, poslednji put baš te godine.

Izborna kampanja je već bila u toku kada je opozicija kao kandidata odabrala Vojislava Koštunicu٭٭٭. Izbor je bio pun pogodak (Prilog 6). Koštunica je bio najbolji kandidat –vrhunskog obrazovanja, neukaljanog ugleda, skroman, patriotski opredeljen, stabilan… Dvadeset godina u javno-političkom životu, od toga deset u tzv. višestranačju kao potpredsednik Demokratske stranke, a potom od 92` kao predsednik Demokratske stranke Srbije. čovek koji se nije nikada sreo sa Miloševićem, dok ga nije pobedio, tj. nije nikada, za razliku od ostalih lidera opozicije (đinđić, Mićunović, Drašković…), sedeo na kanabetu Slobodana Miloševića, niti je DSS, za razliku od DS, SPO, ND i ostalih, ikada sarađivao sa Miloševićevim režimom ili bio u koaliciji sa nekom režimskom strankom do 2000. godine. Koštunica je bio i ostao čist. Nije se obogatio od politike, i od nje je imao samo štete, a nikakvu korist. Ko je tada mogao predvideti da će, zbog opiranja diktatu SAD i ostalih američkih slugu, postepeno, posle izlaska iz đinđićeve vlade, u avgustu 2001. godine, on i DSS biti sistematski satanizovani, ocrnjivani, i postati predmet najgorih stereotipa i predrasuda, koje su organizovano širili politički protivnici, a još više proamerički petokolonaši i kvislinzi, dobro uhlebljeni u delu NVO sektora i medija.

Protivkandidati Koštunici, pored Miloševića, su bili: danas tako napredni, Tomislav Nikolić, Vojislav Mihailović (tada SPO) i izvesni kandidat službe, Miodrag Vidojković (kanditat navodno Afirmativne stranke). Režim je tada, kao i danas Tadićev režim, imao u rukama kompletnu vlast, novac, medije, policiju, vojsku i pravosuđe i non-stop kampanju. Jedina razlika je ta što tadašnji režim nije imao podršku Zapada a ovaj sada ima, i što tadašnji režim nije bio marionetski, kvislinški ili izdajnički, a ovaj današnji režim jeste. Razlika je i ta što su nekadašnji Miloševićevi podrepaši danas koaliciono zbratimljeni i deklarativno pomireni sa okrajcima tzv. DOS-a, tj. sa DS, G17, LSV, DHSS, SVM i ostalima٭٭٭٭.

Demokratska stranka Srbije, nije ni tada dozvolila da se utopi u DOS, već je pored učešća u izbornom štabu DOS-a, imala dva svoja izborna štaba, jedan za predsedničke izbore i drugi za savezne, pokrajinske i lokalne. U štabu DOS-a, DSS su predstavljali: Miloš Aligrudić i potpisnik ovih redova, obojica i članovi Izbornog štaba svoje stranke. Demokratska stranka Srbije je imala i svoju samostalnu kampanju za Koštunicu, i bila je finansijski nezavisna. Funkcioneri i članovi DSS nisu ni išli na obuku i po apanažu u Budimpeštu i koje kuda, za razliku od ostalih. DSS nije dobila novac iz bilo kog inostranog izvora, za razliku od većine stranaka DOS-a. Ova dva aspekta kampanje su bila sistematski sakrivana od DSS-a. Takođe, još važnije, DSS nije imala nikakve kontakte sa stranim agenturama (koje su umešale svoje prste u događaje oko petog oktobra) koje su pomagale neke stranke DOS-a, a drugi jesu. Uz to, DSS nije ni na koji način učestvovala u pljačkama i paljenju Skupštine, televizije, policijske stanice i zgrade SPS, a drugi jesu. DSS nije tada, niti bilo kada, organizovala ili prihvatila pomoć kriminalaca za sve navedeno, a drugi jesu. A sve to što su drugi radili i što je bacilo senku na peti oktobar, nije uticalo na ključnu stvar, a to je da je narod rekao svoje 24. septembra 2000. godine i da je narod, spontano izašao na ulice. Danas je jasno da su pljačke i paljenja bili rezultat toga što su se stvari otele kontroli jer su nekim strankama pomagali kriminalci, koji su malo radili za narod a malo više za sebe. Takođe, neki događaji oko petog oktobra, poput tih koje navodim, su bili i rezultat želje mnogih u DOS-u, i u nekim NVO, pod kontrolom stranih agentura, da peti oktobar bude krvava revolucija, tj. potpuni obračun sa prethodnim režimom. Koštunica i DSS su to naslućivali i to nisu dozvolili. Ti, koji mišljenje dobijaju iz Vašingtona, i dan danas, trube o tome i buncaće o tome u danima oko petog oktobra 2010. godine (o diskontinuitetu, o propuštenoj šansi, o šestom oktobru kao simbolu tog obračuna, itd.). Briga ih je bilo i onda i danas, što bi potpun obračun sa režimom značio hiljade mrtvih u Beogradu i Srbiji, potpunu destabilizaciju zemlje i eventualni uvod u građanski rat.

Koštunica je obišao čitavu Srbiju, narod ga je primao, onako kako bi i danas trebao, sa oduševljenjem. Kampanja je išla i od uva do uva, ispredale su se legende o proročanstvu Tarabića, i oko Koštunice su retko kad, samo kad je moralo, bili likovi iz DOS-a. Narod je bio sit režima, a pobeda se osećala u vazduhu. Došao je dan izbora i narod je dao pobedu Koštunici na način koji opisujem u prvom delu članka. Koštunica je bio odlučan da se ne ide u drugi krug, za razliku od pojedinih kolebljivaca iz DOS-a kojima nije bila mila ubedljiva Koštuničina pobeda. Bio im je draži plan da DOS pobedi na lokalnim, pokrajinskim i saveznim izborima, a da se ide u drugi krug izbora sa Miloševićem. Međutim, narod je bilo moguće podići samo na Koštuničinoj pobedi i protiv izborne krađe koja je bila u začetku. Zato su lideri DOS-a morali potpuno da stanu iza Koštunice, iako su mnogima škripali zubi. Koštuničina popularnost je skočila do neba, što je neometano trajalo do sredine naredne godine, a potrajalo i do 2003. godine.

Dvadesetsedmog septembra 2000. godine, održan je veličanstveni protestni skup kome je prisustvovalo više stotina hiljada građana.

DSS i DOS su preduzeli radikalne pravne, a kasnije i druge mere. Posle zvaničnog objavljivanja lažnih rezultata usledila je žalba SIK-u i zahtev da se izborni materijal stavi na uvid ovlašćenim predstavnicima opozicije tj. mojoj malenkosti i timu koji sam ovlastio (prilog 7). SIK je to odbio (prilog 8), kao i prigovor i žalbu zbog toga (prilog 9). Potom je usledio prigovor SIK-u protiv odluke o utvrđivanju rezultata koji je odbijen (prilozi 10,11 i 12). Taj obimni i ključni prigovor smo pisali: ugledni sudija, tada privremeno advokat, Mirjana Rašić, Miloš Aligrudić i ja. Potom smo 2. oktobra uputili dve žalbe Saveznom ustavnom sudu, zbog odbijanja blagovremeno podnete dopune prigovora i drugu sa zahtevom da se, u suštini, priznaju stvarni rezultati izbora (prilozi 13 i 14).

U međuvremenu, protesti su se širili Srbijom. Koštunica, DSS i DOS nisu sedeli skrštenih ruku i pozvali su građane na generalni štrajk i blokadu puteva. Drugog oktobra su u štrajk stupili rudari kolubarskog basena sa zahtevom da se priznaju rezultati izbora. Njihov primer sledili su mnogi. Pre odlučivanja, 4. oktobra Savezni ustavni sud je održao tzv. javnu raspravu kojoj su prisustvovali, pored članova suda, predstavnici SIK-a koje je predvodila militantna i verovatno poremećena Milena Arežina, ako se dobro sećam, tada predsednica Privrednog suda, i predstavnici opozicije, kao i strogo kontrolisani mediji. Poštovanja radi, pomenuću da smo dan pre zasedanja suda razrađivali strategiju nastupa na sudu. Taj dogovor se odvijao u prostorijama Leksa- lige eksperata, koja i danas postoji, Bože Prelevića, u prizemlju zgrade Braće Jugovića 2a, gde je i danas sedište DSS. Pored Bože Prelevića kao domaćina, sastanku su prisustvovali vrhunski pravnici Slobodan Vučetić, Leposava Karamarković, Mirjana Rašić, Vida Petrović Škero, Zoran Tomić, Zoran Ivošević, Božidar Stevanović, Filip Golubović, Miloš Aligrudić, i moja nepravnička malenkost. U sredu 4. oktobra zasedao je Savezni ustavni sud (SUS). Takođe, istine radi, navešću ko je sve, osim mene kao ovlašćenog lica, prisustvovao toj raspravi pred Saveznim sudom (prilog 15 ). Usput, treba reći da smo bili sjajni. U Ustavnom sudu su, kao deo tima opozicije, prisustvovali – nestranačke ličnosti: Mirjana Rašić – kao naš izvestilac, Zoran Tomić, Leposava Karamarković, Vida Petrović Škero, Božidar Stevanović i Zoran Lučić, te predstavnici DS, Ivan Šebek i Nenad Milić, kao i predstavnici DSS, Miloš Aligrudić, Filip Golubović i Zoran Šami. Istog dana, predveče, režimski mediji su emitovali nejasno i višeznačno saopštenje Saveznog suda, koje su dve sukobljene strane tumačile na svoj način. Savezni ustavni sud, posle održane javne rasprave, na sednici o većanju i odlučivanju, od 04.oktobra 2000. godine, jednoglasno je odlučio da poništi deo izbornog postupka za izbor predsednika Savezne Republike Jugoslavije, koji se odnosi na glasanje, utvrđivanje i objavljivanje rezultata glasanja od 24. septembra 2000. godine. Strogo gledano, izgledalo je da je Sud odlučio u korist opozicije, jer je uradio ono što je traženo u žalbi, ali Sud nije dostavio svoju odluku koja se sastoji iz izreke i obrazloženja, podnosiocima žalbe. Svedok sam da mi je Sud, kao podnosiocu žalbe, odluku dostavio tek šestog oktobra, o čemu postoji dokaz (prilog 16). Očito je Sud, postupao protivzakonito i nemoralno, pa je vagao situaciju tokom dva dana, i onda dostavio svoju odluku.

No, dan pre toga, ogromne mase ljudi iz Beograda i cele Srbije su izrekle svoju presudu. Građani su odbranili svoju pobedu. Na tok događaja nije više mogao da utiče ni režim, ni sud, ni kriminalci, ni strane agenture. Oni su samo bacili senku na peti oktobar, samo su delimično uprljali pobedu istine i građana, ali nisu bitno uticali na tok događaja.

Nažalost, peti oktobar nije prošao bez žrtava. Nesrećnim slučajem, poginula je tridesetdevetogodišnja Jasmina Minka Jovanović, bankarski službenik, rodom iz sela Miloševca, kod Velike Plane, član DSS od osnivanja. Obeležje na njenu pogibiju stoji u parku ispod zgrade bivšeg Saveznog MUP-a.

U predvečerje petog oktobra, Koštunica se obratio građanima sa terase Gradske skupštine, a potom i preko RTS-a.

Šestog oktobra, u petak, obnarodovana je odluka Saveznog suda, kojom je i formalno priznata Koštuničina pobeda. Uveče je preko televizije Koštuničinu pobedu i svoj poraz priznao i Slobodan Milošević.

Sedmog oktobra, u Sava centru (jer su kriminalci spalili Skupštinu) konstituisana su oba veća Savezne skupštine, a novi predsednik SRJ, Vojislav Koštunica, je položio zakletvu i time i formalno preuzeo dužnost šefa jugoslovenske države.

Demokratska stranka Srbije treba dostojno da obeleži desetogodišnjicu narodne, Koštuničine i svoje pobede. Onako kako smo na dostojan i dostojanstven način obeležili jedan sasvim drugačiji događaj, desetogodišnjicu NATO agresije. Građani, Koštunica i svi mi iz DSS koji smo aktivno učestvovali u događajima s početka jeseni 2000. godine, treba sa ponosom da se setimo tih dana. Treba da damo priliku narodu da se seti tih dana, kada su nada i optimizam imali krila, koja im je dala upravo Koštuničina pobeda. Ne verujem da se iko stidi tih dana, da ne shvata njihov značaj. Uostalom tu desetogodišnjicu treba proslaviti i istine radi, jer sam već rekao, na delu je sramno prekrajanje istorije i događaja, i pre i posle 24. septembra 2000. godine.

Takođe, zbog agonije u kojoj se nalazi Srbija, zbog odricanja od Kosova i Metohije, zbog izdaje koju je izvršio režim, moramo pokušati da probudimo narod. Na ulice! Možda baš 24. septembra 2010. godine?

Uputnice:

٭Objasniću kako i zašto sam ja, koji nisam pravnik niti advokat, postao to ovlašćeno lice? DOS je imao svoj pravni tim i na te sastanke smo išli, najčešće, Aligrudić i ja, kao članovi štaba DOS-a i naš stranački kolega, advokat Golubović. U jednom trenutku je došlo vreme da se preduzimaju radnje prema SIK-u, prvo tehničke, pa ostale, i da se odredi lice za to. Sećam se neugodne tišine na tom sastanku, gde je sedelo mnogo pravnika i advokata, koja je zavladala kada se postavilo to pitanje. Bilo je jasno da niko ne želi tu ulogu, ali je iznet argument da, pošto se radi o predsedničkim izborima, ovlašćeno lice predloži DSS, a zbog hitnosti i rokova to je moralo da se odredi tada. Opet je nastupila neugodna tišina, te da bih je prekratio, javio sam se ja. I dan danas se pitam koji su to razlozi bili da niko nije hteo da se prihvati te uloge? Glava u torbi?

٭٭I danas a i tada sam bio zapanjen činjenicom da su u SIK-u odlučili da mi daju na uvid te zapisnike, koji su bili očigledan falsifikat, što zbog suštine, što zbog forme i apsurda da su mnogi zapisnici, sa međusobno udaljenih mesta na KiM pisani jednim te istim rukopisom, tj. pisalo ih je lice koje ih je falsifikovalo. Naravno da sam bio i ushićen dokazima koje sam prepisao na način na koji su mi dozvolili, običnom olovkom! Glavni razlog za moju zapanjenost je činjenica su mi u više navrata u SIK-u uskratili slična ili mnogo manja prava. Moja je procena da su oni u SIK-u, jednostavno, pogrešili i potcenili značaj onoga što sam otkrio i smetnuli s uma šta se može uraditi s tim podacima.

٭٭٭Postoji jedna istinita anegdota, kojoj sam prisustvovao. Kada je na predsedništvu DOS-a odlučeno da Koštunica bude kandidat, to je obnarodovano na pres konferenciji u prostorijama DSS, u Braće Jugovića. Dok su lideri stranaka ulazili u salu, Žarko Korać je u prolazu dobacio Vladanu Batiću: Batiću jel` ti muka?. Inače, Žarko Korać tada nije bio nenaklonjen Koštunici, tim više što je želeo i očekivao da bude ministar spoljnih poslova SRJ, što mu se izjalovilo.

٭٭٭٭Tada, 2000. godine, Ivica Dačić, šef beogradskih socijalista, prilikom prevarantske kampanje davanja stanova mladim bračnim parovima, na Sajmu je rekao: Uverili smo se da će mnogo mladih ljudi konačno doći do svog stana, do krova nad glavom. To će biti do kraja ove godine, ovakvu dinamiku ne poznaje svet, ovakvim neimarstvom možemo da se pohvalimo samo mi. A zašto možemo? Pa zato što imamo divan narod, našeg mudrog predsednika Slobodana Miloševića i zato što su SPS i JUL uvek bile i ostale uz narod. Reče Ivica tada i ostade živ, a i dan danas, deset godina kasnije, tako zbore on i deklarativni drugovi iz SPS i DS, lažući narod da će dobiti jeftine stanove, 500 evra po kvadratu.