Lepota beogradskih fasada

„Grad koji bi imao duh Beograda i lepotu Liona, bio bi najidealniji“, kaže Marko Krsmanovic-Simic koji živi i radi izmedu ova dva grada i koji se zalaže za ocuvanje starog arhitektonskog jezgra Beograda kako sledece generacije „ne bi morale da ponovo rade sve iz pocetka“. Pravnik po zanimanju, ali i diplomac Sotebijevog Instituta umetnosti, od najranije mladosti je zaljubljenik u arhitekturu beogradskih fasada. Ne cudi, stoga, što je bio inicijator izložbe „Fasade Beograda i Liona na kraju 19. veka“ koja je održana u francuskom gradu, a sada nastoji da Lion „približi“ Beogradu.

– Beograd i Lion datiraju iz iste epohe, ali je njihov razvoj bio u mnogo cemu razlicit – kaže Krsmanovic. – Tokom vekova, naš grad je bio graden i rušen, zbog cega nije uspeo da sacuva nijednu arhitektonsku celinu, dok je Lion, koji je pre tri godine ušao u Uneskovu baštinu, uspeo da sacuva citave arhitektonske i urbane celine iz antickog, renesansnog i baroknog perioda. Posle 1900 godina Beograd i Lion su se krajem 19. veka našli na istim civilizacijskim dužinama, i to zahvaljujuci industrijskoj revoluciji. Naime, za 20 godina industrijske revolucije (od 1880. do 1900. godine), Beograd je uspeo da nadoknadi 300 godina zaostajanja pod turskom vladavinom.

Revolucija u plavom

Ideja o izložbi beogradskih i lionskih fasada imala je, kaže Marko Krsmanovic, tri cilja: da se francuskom javnom mnjenju pokaže da je Beograd evropski grad (kulturno i civilizacijski), da se zbliže dva grada i da se prenese kultura i tradicija održavanja fasada u Francuskoj (uporedo sa politikom restauracije fasada, Lion je postao kolevka njihovog dekorativnog osvetljavanja).

Kao potpredsednik filantropske fondacije ASAK koja se bavi finansiranjem kulturnih zbivanja, Krsmanovic se zalaže za življu saradnju izmedu Srbije i Francuske, ali priznaje da je najviše zainteresovan da doprinese koliko može masovnom obnavljanju beogradskih fasada.

– Pre dvadeset godina mislio sam da je u Beogradu nemoguce renovirati fasadu i tada sam listajuci odredene knjige, koje je izdao Zavod za zaštitu spomenika kulture, prvi put video nacine i tehnologije kojima je mogucno izvršiti rekonstrukciju jedne zgrade. Kada je pocetkom osamdesetih stidljivo zapocet trend obnavljanja fasada u Knez Mihailovoj ulici, nastala je i polemika na temu da li je uopšte potrebno trošiti sredstva u nesocijalne namene. Naravno da je trebalo i onda, a još više je potrebno danas.

Talas restauracija zgrada koju je masovno zapocela gradska vlada ponovo izaziva, po njemu, negativne reakcije u medijima. Zbog toga, on želi da prenese Beogradanima svoje licno iskustvo iz Liona „koliko je važno za duhovni razvitak svakog pojedinca živeti okružen cistim fasadama, koje cak podsvesno stvaraju pozitivno raspoloženje i osecanje sklada u svima nama“.

Kad je rec o arhitekturi Liona, Marko Krsmanovic-Simic tvrdi da je najviši stepen kulture ovog grada vidljiv upravo kroz politiku renoviranja fasada citavih cetvrti.

– Netipicnost Liona oslikava se i kroz veliku zastupljenost obojenih fasada u srednjoevropskoj tehnici, za razliku od pariske škole koja daje prednost kamenim, dakle prirodno obojenim fasadama. Mišel Roz, poznati lionski arhitekta koji je zajedno sa Gordanom Gordic, istoricarkom umetnosti iz Beograda, autor izložbe „Fasade Beograda i Liona na kraju 19. veka“, napravio je malu „revoluciju“ unevši novu paletu boja za fasade s kraja 19. veka i to: boje peska i svetlo bež za fasade i plavu za gvoždarske detalje. Naime, Roz smatra, i to s pravom, da je plavo boja industrijske revolucije 19. veka, dok su sve ostale (braon, zelena i žuta) suviše „naturalne“, odnosno „vegetativne“ konotacije i samim tim u neskladu sa tehnološkim pronalascima s kraja veka.

„Viner-viner“

Lepa fasada jedne zgrade, izmedu ostalog, doprinosi i lepšoj slici koju svet ima o stanarima koji žive u njoj, kaže Krsmanovic i dodaje:

– U skladu s tim smo u saradnji sa našim konzulom Aleksandrom Miticem inicirali preseljenje našeg Diplomatsko-konzularnog predstavništva u jednu od najlepših zgrada Liona iz Art-Deko perioda (oko 1929. godine) koja je i danas u vlasništvu stare lionske porodice Barioz, a nalazi se na, po nas Srbe, veoma važnom keju Generala Saraja koji je sa srpskom vojskom probio Solunski front 1918. godine.

Medutim, za razliku od Pariza, Lion je manje dinamican na kulturnom planu. Krsmanovic upozorava da jedan od razloga leži u ekonomskoj recesiji koja traje na zapadu od kraja devedesetih i koja je bitno uticala na promenu pravila ponašanja donatora i mecena. Danas se novac za umetnost mnogo teže izdvaja. Tako, na primer, Van Gogovi „Suncokreti“ sada ne bi postigli ni dve trecine nekadašnje cene od 52 miliona dolara, kaže on, isticuci da se finansiraju samo oni projekti u kojima postoji logika „viner-viner“, odnosno u kojima obe strane i daju i dobijaju, kao što je to bio slucaj sa izložbom „Fasade Beograda i Liona na kraju 19. veka“.