Katalonski parlamentarac o evropskim greškama prema Srbiji

Katalonski poslanik Ignasi Gardans, zadužen ispred svoje parlamentarne grupe za spoljnu politiku, napisao je u jučerašnjem broju madridskog „El paisa“ komentar u kojem poziva Evropu da preispita i izmeni svoju strategiju prema Srbiji i ukazuje na brojne političke greške koje su dovele do ovakvih rezultata izbora.

Opisujući parlamentarne izbore u Srbiji koji su protekli u besprekorno demokratskoj atmosferi, kako su ocenili mnogi inostrani posmatrači, Gardans kaže da su rezultati po ko zna koji put iznenadili diplomatsku i političku elitu Evrope. Gardans je međutim „ubeđen da oni Evropljani koji su zaista zainteresovani da se nesretno poglavlje istorije već jednom zatvori i da se Balkan pretvori u regiju mira i stabilnosti moraju da koncentrišu svoju energiju kako bi revidirali sopstvenu strategiju“. On predlaže promene u politici prema Srbiji, umesto da se evropski političari beskorisno ograničavaju na ukazivanje Srbima „za koga smeju i za koga ne smeju da glasaju kada se približe glasačkim kutijama“. Umesto da se celom jednom narodu stalno izriču istorijski i moralni sudovi, moralo bi mu se pomoći da izađe iz ovih zamki na efikasniji i pragmatičniji način, ocenjuje Gardans. Stiče se, međutim, utisak, dodaje on, da u pojedinim ministarstvima spoljnih poslova kao i u kancelarijama izvesnih komesara direktno zaduženih za ovo područje ima napretek moralnih pridika, a da nedostaju realističke vizije koje bi doprinele da se osmisli razumna i efikasna politika.

Zanimljivo je da kao primer za pogrešnu politiku Gardans pominje praksu haškog tribunala, iako, kako piše, strahuje da uđe u te vode gde će odmah biti proglašen za „politički nekorektnog“. Ipak, on misli da je krajnje vreme da se „iskreno i otvoreno upitamo“ da li ovaj tribunal radi dobro svoj posao ako gotovo sto odsto Srba smatra da je ova institucija običan politički instrument u službi NATO-a i zapada. Po njemu kao i po mnogim drugima, očigledno je da je sud postao najzgodnija i najsigurnija platforma za Šešeljevu i Miloševićevu političku propagandu, o kakvoj su mogli samo da sanjaju. Ne samo da su obojica vodili predizbornu kampanju iz zatvora, što je po njemu neobjašnjivo, već Milošević mesecima vodi svoju kampanju svakodnevno i satima na suđenju koje prenosi televizija.

Gardans, međutim, u ovom tekstu načinje i suštinskija pitanja o praksi ovog tribunala. Pored nepodnošljivo dugog procesa Miloševiću, on pominje i „preteranu medijsku prisutnost glavnog tužioca Karle del Ponte koja optužuje i napada političke autoritete u Srbiji“. Ipak, on dodaje da Srbija treba da sarađuje sa sudom i da isporuči Mladića, mada mu je teško da razume „zašto se srpska vlada dnevno kritikuje zbog neisporučivanja Mladića, dok se Radovan Karadžić već godinama provlači u Bosni i Hercegovini pored NATO i UN kontrole. Gardans se takođe pita zašto se i prema zločinima kosovskih Albanaca ne zauzme isti stav“.

Po ovom poslaniku, evropski političari trećerazrednog nivoa „arogantno potcenjuju svoje beogradske sagovornike“ kad im ovi pomenu položaj malog broja Srba na Kosovu. On dodaje da Srbima na Kosovu nisu zagarantovana osnovna ljudska prava, pa nije ni čudo što su tamo najčešće glasali za Šešelja.

Kao primer arogancije diplomatskog kora pominje i susrete koji su u beogradskom diplomatskom klubu održani pred izbore sa nekim nosiocima stranačkih lista. Kada je red došao na radikale, diplomate su bojkotovale ovaj susret, piše Gardans i dodaje da nikad ništa slično nisu doživeli hrvatski ultranacionalisti.

Gardans zaključuje da nema nikakvog smisla vršiti spoljni pritisak na države koje na demokratski način biraju svoje vođe. A Srbija je danas demokratska zemlja, piše on, uz sva ograničenja i korupciju. Zato bi valjalo da Evropa izvuče pouke iz ovih izbora, pre nego što ne bude isuviše kasno.

Zanimljivo je da se u ovom najuglednijem španskom dnevniku, prvi put posle dužeg vremena, kritikuje politika Evrope u odnosu na Srbiju, dok su tekstovi o evropskoj politici prema Iraku, na primer, vrlo česti.