Iznuđeni nacionalizam

Videh, u nekim novinama, da me jedan kolega, onako uzgred, nazva nacionalistom. U prvi mah to uzeh kao neodmerenu pohvalu, ali mi istog časa prođe kroz glavu i suprotna mogućnost. Ta je reč, u bivšem režimu, izgubila značenje ljubavi prema svome rodu; i ondašnji internacionalisti, i današnji mondijalisti je, iz sličnih razloga, izjednačavaju sa šovinizmom i fašizmom ili, u boljem slučaju, sa teškom duhovnom zaostalošću. Što god ko pod tom kvalifikacijom razumevao, moram reći da je zaslužujem samo delimično i uslovno.

Moj nacionalizam je, tako reći isključivo, u funkciji otpora nasilju što ga vodeća sila sveta vrši nad mnogim zemljama i narodima. Koliko srpski, toliko sam i irački, avganistanski, persijski, venecuelanski, kubanski i libijski nacionalista. Sve su te zemlje žrtve istog zla. Dakako, nasilje koje mi trpimo od početka devedesetih jače i neposrednije doživljavam nego ono u Iraku, ali se pobrojane, i mnoge druge zemlje, zajedno sa nama kuvaju u istom sosu. Laži i falsifikati, kojima se svetski žandar služi, izazivaju neodoljivo gnušanje. Nije mi toliko do rodoljublja koliko do očuvanja zdrave pameti i negovanja duševne higijene. Ishod mog opiranja prilično je mršav, a da sam legao na rudu ili ćutao, bilo bi još gore.
U opredeljivanju između jakih i slabih, porobljivača i porobljenih, bogatih i siromašnih, nikad se nisam dvoumio. Pljačkaš, na čijem smo se udaru našli, izaziva duboki otpor već i zbog svog cinizma i arogancije. On ne pravi razliku između istine i laži; dobra mu je i istina ako se dade upotrebiti s dobitkom. Sve mašući jevanđeljem ljudskih prava o nasrtaju na hotelsku sobaricu govori kao o zločinu planetarnih razmera, i to u času kad avioni njegove koalicije ubijaju decu čija je jedina krivica što im je pukovnik Gadafi deda. Pre napada na nesrećni Irak u toj je zemlji broj nepismenih bio blizu nule; posle njegove humanističke intervencije gotovo polovina iračkog življa se vratila u analfabetski raj. General Mladić je, pored ostalog, optužen i zbog kršenja običaja rata. Biće da viteška merila ratovanja posebno poštuju heroji koji sa bezbedne visine od 10.000 metara bacaju bombe sa oslabljenim uranijumom na balkanska i avganistanska sela. Kršenje ljudskih prava vrlo je vidljivo u našem podneblju, ali ne i u Emiratima, gde se preljubnice javno kamenuju: na berzi duhovnih i civilizacijskih vrednosti, za koje se Zapad danas bori, nafta je važnija od ličnih i seksualnih sloboda.. Nagodbama sa istinom i moralnim normama nema kraja: bezočno se laže kad god se ukaže potreba, a istina se priznaje naknadno, pošto se završe poslovi. Lagalo se u Račku i na Markalama, u Iraku i Avganistanu; laže se i u ovom trenutku, u Libiji. Planetarni lešinar izbegava sukobe sa dobro naoružanima i jakima, njemu godi natrulo i usmrđeno meso. Sredstva obaveštavanja su pod njegovim strogim nadzorom, lukavijem i efikasnijem nego u klasičnim diktatorskim režimima.

Cilj najnovijih krstaških pohoda je brisanje nacionalnih granica i lokalnih posebnosti zarad obezbeđivanja slobodnog protoka robe i kapitala: dijagnoze iz Komunističkog manifesta razvoj tehnoloških sredstava potvrđuje u novom, još ubedljivijem svetlu. Zakoni koji se poslušno i bez razmišljanja izglasavaju u Skupštini, neće olakšati naš ulazak u Evropu; oni su potrebni bržem prodoru strane robe i kapitala na naš životni prostor, sa malom ili nikakvom korišću za nas. Ta težnja je, godine 1848, bila inherentna pobedonosnom nastupanju onovremene nove klase: Potreba za sve raširenijim tržištima gde će prodati svoje proizvode goni buržoaziju preko cele Zemljine kugle, zapisano je u Manifestu. Danas je ta potreba, zbog unutrašnje krize poretka, prešla u dogmatsku opsesiju, u ideološki terorizam. Liberalnom kapitalizmu su trn u oku čak i francuski, odnosno švedski model socijalne države… Što se tiče naše žalosne zemlje, mi smo gospodarima sveta potrebni kao kupci ili jeftina radna snaga.

U ovome o čemu govorim nema ničega novog, kazaljke kompasa su fiksirane pre mnogo vekova. Mi, međutim, nismo imali iskustava sa kolonijalizmom i kapitalističkom proždrljivošću, sa društvenom atmosferom u kojoj se sve davi u ledenoj vodi sebičnog računa. Iskusili smo razne oblike okupacija, a pre svega turski feudalizam, ljudskiji po meri svoje reakcionarnosti i nerazvijenosti. Prvi put se suočavamo sa neokolonijalističkom ofanzivom koja se neće zaustaviti dok ne proguta sve kutke globusa ako, u međuvremenu, ne skonča kao žrtva sopstvene alavosti.
Pitam se, da li su naši mondijalisti svesni kakvom božanstvu služe? Meni, nastanjenom u tihoj atlantskoj zavetrini, gde me niko ne zna, i gde, po primeru domorodaca, izbegavam uobičajene i prirodne međuljudske veze oči su se otvorile agresijom iz proleća i leta 1999. godine. Našao sam se pred jednostavnim izborom : sa napadačima ili sa napadnutima. Stati na stranu agresora bilo je ravno neoprostivoj podlosti i duhovnom samoubistvu. Nisam, tada, postao ni rodoljub, ni nacionalista: sloboda biranja nije mi bila dana. Bio sam primoran na vernost zemlji koja je prolazila kroz tešku duhovnu, političku, moralnu i demografsku krizu, na solidarisanje sa nečim što se ne može voleti u prijatnom značenju te reči. Osuđen sam na sudbinu svog naroda, na njegov jezik, istorijsko znanje i iskustvo. Osudu ne nosim pasivno, niti prihvatam sve što od naroda i njegovih vođa dolazi. Ljubav? Ni sebe ne volim u svim okolnostima, tek bez sebe i bez otadžbine nemam kud. Od nje očekujem da poštuje moju slobodu: ništa više, i ništa manje od toga. Inače, otadžbini je svakako lakše bez mene, nego meni bez nje.

Iz grmena velikoga… Tvorac je nekim narodima podario veličinu da bi služili čovečanstvu, a ne da bi ga pokoravali. Pripadnost malom narodu je, takođe, časna sudbina, a darovi sudbine se ne odbijaju. Na zarancima Srednjeg veka, i u poslednjih dvesta godina, pokazali smo da smo kadri prema našim potrebama i mogućnostima držati svetsku meru, što nije za potcenjivanje. Jaki i bogati nam nikad ne mogu postati prijatelji. Držeći mudro rastojanje i ne gajeći štetne zablude, moguće je i od neprijatelja dosta primiti i naučiti.
Naš je nacionalizam laka žrtva zluradih uopštavanja. Rodoljublje balkanskih naroda i inače je zadržalo pravac uzet u 19. veku. Osećanje kolektivne ugroženosti prizemljuje mišljenje, uprošćava izražajna sredstva. Glavnina novije patriotske poezije je sumnjive vrednosti. Rodoljubivoj poeziji pisanoj u godinama francuskog Pokreta otpora (Aragon, Elijar i drugovi) Benžamen Pere (1899-1959) posvetio je pamflet pod naslovom Beščašće pesnika. Suštinski patriotizam pesme je u moći jačanja i pročišćavanja maternjeg jezika, a ne u prigodnoj i prilagođenoj tematici.
Da, nacija je istorijska pojava, nastala u osvitu moderne epohe; što se u svetu rodi, mora kad-tad umreti. Postoje prirodne, i postoje nasilne smrti. Srbi su, kroz Jugoslaviju, pokušali da prevaziđu srpstvo i srbovanje, da iziđu iz sebe, iz svoje prošlosti. Poduhvat je propao: propala je naša zamisao realnog internacionalizovanja. Probudili smo se okruženi mržnjom i zlom, bez ratnih saveznika s kojima smo – da strašne li iluzije! – bili utvrdili večno pobratimstvo.

Devetnaesti vek se u nama okončao krajem dvadesetog. Seljaštvo, kao sloj neposredno vezan za zemlju, hranilac i branilac države, čuvar vere i jezika, izgubilo je odlučujuću društvenu ulogu. Pitanje je da li će se, kada, i kako, obnoviti nekadašnja zdrava osnova. Obnova u uslovima demografske katastrofe ide sporo i haotično.
Rano je, ipak, za umiranje. A ni trenutak nije pogodan: previše je onih koji bi se radovali.
U jednu reč: nacionalista sam po izrazito klasnom refleksu. Pisac pokorenog i obespravljenog naroda, odupirem se porobljivačima. U nekom boljem, istinski slobodnom svetu bio bih, besumnje, internacionalista…