Idealni srpski politicar

On treba da ume da vas ubedi kao što to zna Koštunica, da je pragmatican baš kao đindic, da govori strasno kao Vuk Draškovic a vešto kao prvi covek demokrata. Njegov modni ukus ne bi trebalo da se mnogo odmakne od premijerskog Armanija i nenametljive elegancije Gorana Svilanovica. Povrh svega toga, on mora da ima harizmaticnu moc Slobodana Miloševica.
Ako znate kojem od domacih politicara mogu da se pripišu sve ove osobine, onda ste cuvar svete tajne: recepta za idealnog srpskog politicara.
Jer, nabrojane osobine, bar prema sudu novinara i marketinških strucnjaka koje je Reporter anketirao, cine osnovni kroki za profil lidera koji bi ostvario sve tajne državnicke i politicke snove nepredvidive biracke mase ovog prostora i koji bi joj, valjda, bezrezervno ležao na srcu. Ako danas postoji politicar koji može svojim govorom satima da drži pažnju stotinak hiljada ljudi na ulici (uredno skockan u kvalitetno odelo i skupe cipele), da bez obzira na svoje politicke gafove i dalje slovi kao covek od poverenja a da, i pored tog epiteta, bude spreman da se snade u svim corsokacima rukovodenja siromašnom državom, onda nam preostaje samo da coveka izvedemo na svetlost dana, okitimo titulom idealnog i, verovatno, obožavamo.
Bacanje ljage: U ovoj poslednjoj disciplini – obožavanju – vec smo pokazali dovoljno umeca. To znamo. Problem ce biti na sasvim drugoj strani: saznanju da predmeta obožavanja, to jest idealnog politicara koji bi nam u svemu odgovarao, zapravo, nema.
„Ovde se politika još uvek ne posmatra kao profesija, niti se politicari doživljavaju kao profesionalci, strucnjaci koji se bave odredenom oblasti“, kaže Ana Stanic iz marketinške agencije Ovation Advertising. „Još uvek se veruje da je politika nužno vezana za nemoral, da bavljenje njome obavezno znaci bavljenje nekom necasnom radnjom ili necim prljavim. I, naravno, da je vezana za sticanje nekog dobitka“, dodaje ona.
Politika medu Srbima, koji su u svakodnevnom životu mazohisticki vezani za nju, najcešce se (zasluženo ili ne) laicki definiše poredenjem s kurvom.
Iako su retki oni koji bi odoleli da se njome bave, pa makar onako uzgred, za kafanskim stolom, nema onog ko ne smatra da nema pravo da baci ljagu na bilo kojeg od politickih izabranika i da ustvrdi da baš on zna kako bi problem rešio. Skidanje odgovornosti sa sebe i ocekivanje da je sve u rukama nekoga iznad, jedinstvena je formula ovdašnjeg birackog tela.
Magija reklame: „Ovo je narod koji voli da mu se laska i povladuje. Tek kada mi sami budemo pred politicare postavljali više kriterijume i kada naš glas ne bude mogao da se jeftino kupi zato što nam neko prica ono što volimo da cujemo, a nama ne pada na pamet da razmislimo da li je to ostvarivo, bicemo spremni da politicare procenjujemo na drugaciji nacin“, dodaje Staniceva.
„Nijedan politicar ne pokazuje sebe u pravom svetlu, ne otkriva se do kraja, jer on mora da se prilagodava politickom trenutku i raspoloženju javnosti. Znamo kako je završio jedan politicar koji je verovao da se politika vodi srcem“, podseca Miroslav Šutic iz agencije za istraživanje javnog mnjenja Partner. „Politicar do izvesne mere mora da se služi demagogijom ali, naravno, postoje granice. Zna se gde prestaje demagogija a gde pocinje laž“, upozorava on.
Magija reklame kojoj su biraci uvek podredeni, tokom predizborne kampanje vidljivo a mimo nje nevidljivo, može do odredenih granica da pomeri predstavu o odredenom politickom vodi. Suština bitke koju brojni marketniški strucnjaci vode da bi „ojacali“ pozicije svojih klijenata, kandidata za neka državnicka mesta ili vec izabranih državnika (danas je Srbija poprište te latentne bitke) jeste u balansiranju izmedu realnih argumenta i mana tog politicara. Ako se napravi propust na jednom mestu, automatski se pokrecu mehanizmi koji ce što hitnije vratiti poen na drugoj strani. Apsolutno najveci faktor zbunjivanja za prosecnog Srbina je pitanje morala i politike, to jest politicara. Svi su spremni da se monaški krotko povuku kada se spomene moral, smatrajuci da se ova kategorija mora naci na spisku poželjnih osobina željenog politicara. Nikome, zapravo, nije jasno na koji nacin moral mora biti ukljucen u taj politicki profil. Na to objašnjenje nije bila spremna ni vecina anketiranih novinara i marketinških strucnjaka.

Necasne radnje: „Moralnost se doživljava kao ultimativna osobina koju bi svaki politicar morao da poseduje, a politika se, s druge strane, doživljava kao ultimativno nemoralna profesija. Pred politicare se postavljaju zahtevi kao pred kaludere, a politika se doživljava kao nemoralan posao.“ Ovako Ana Stanic vidi dilemu oko veze izmedu ove dve kategorije. Ona zato veruje da kriterijum za procenjivanje rada nekog državnog funkcionera mora biti iskljucivo korisnost, to jest pitanje koliko je on doprineo da ljudi koji su ga izabrali žive bolje. „Hajde da se odmaknemo od relacije „moralnost – nemoralnost“ pa da se pitamo da li hocemo nekorumpirane ili korumpirane, a ne moralne ili nemoralne lidere.“
Da li zato što su dva najmocnija politicara u zemlji, Vojislav Koštunica i Zoran đindic, ljudi koji su u javnosti obeleženi vrlo specificnim osobinama (prvi kao visoko moralan, drugi kao pragmatican), osim moralnosti, Srbi vrlo teško kapiraju i termin pragmaticnost. Gotovo uvek je ta osobina povezana s nekim necasnim radnjama. Biti pragmatican za nas je, izgleda, tek eufemizam za biti „snalažljiv“, u onom smislu te reci u kojem se ovde, tradicionalno, oznacavaju ljudi koji mogu da se izvuku iz svih problema, ne smarajuci se preterano da li je taj put ispravan ili ne.
Možda je, ipak, za lakše plovljenje kroz brzake politickih voda mnogo korisnije da se okanemo ideje da politicar, uopšte, treba da bude idealan, a zauzvrat konacno naucimo da javnost treba da bude njihov stalno budni korektor.