Fenomeni: Nova srpska opozicija, prvih sto dana

„Zajednicko svim opozicionim strankama u Srbiji jeste da su izgubile i poslednju iluziju da ce im nova dosovska vlast pružiti ruku partnerstva“, kaže Dijana Vukomanovic
Milorad Vesic
Ako je tacno da je svaka vlast dobra onoliko koliko joj je dobra opozicija, onda se Srbiji ne piše dobro buduci da se likovi kojima je na decembarskim izborima zapala uloga kriticara vlasti u toj roli snalaze kao Milovan đoric u selektorskoj fotelji. Naime, i posle prvih sto dana nove srpske vlade, nekadašnje vladajuce stranke još uvek nemaju svoju igru, a socijalisti, s obzirom na ucestala hapšenja svojih funkcionera, cak ne znaju ni sastav prvog tima.
U utakmici u kojoj prvi put nemaju prednost domaceg terena (vlast), niti sudije na svojoj strani (poslali su im prvog trenera u svlacionicu), opozicione partije nikako ne uspevaju da shvate svoju sadašnju poziciju, pa otuda i njihovo pomalo šizofreno ponašanje, koje se manifestuje naizmenicnim arogantnim napadima na DOS, kao da još uvek raspolažu svim polugama moci, a potom i jadikovkama o progonu politickih neistomišljenika nove vlasti.
Dobri i zli momci: Kontradiktornost u njihovom delovanju tolika je da se, ukoliko nastave u istom maniru, ne treba cuditi ako u istom danu od vodecih zapadnih zemalja zatraže finansijsku i druge vrste pomoci za rušenje „dosovske diktature“, a odmah zatim objave saopštenje u kojem te iste zemlje optužuju za zlocin prema našem narodu i umesto pomoci, ponovo zatraže odštetu.
„Rascep licnosti“ uzrokovan je, s jedne strane, nastojanjem da se održi kontinuitet predoktobarske partijske politike, koja podrazumeva pre svega spoljne i unutrašnje neprijatelje, i nemogucnošcu da se to uspešno realizuje. A bez manihejske podele na dobro i zlo, na patriote i izdajnike, nova srpska opozicija, a pre svega Socijalisticka partija Srbije i Srpska radikalna stranka, osecaju se kao bez RTS-a. Dakle, goli.
Srbobran Brankovic, direktor agencije za istraživanje javnog mnjenja Medijum, smatra da socijalisti još nisu primetili da se nešto promenilo. „Ponašaju se na slican nacin kao i ranije, pokušavaju da vrše pritisak na sud, da ometu sprovodenje pravde, i dalje veruju u Miloševica kao u svoju ikonu. Ocekivao sam da ce u stranci malo brže krenuti promene koje su se dogodile svim bivšim komunistickim strankama u istocnoj Evropi, odnosno da ce se brzo formirati vecinsko reformsko, i jedno krilo tvrdolinijaša, koje obicno bude marginalizovano.“
Prema njegovim recima, i radikali pokušavaju da održe iluziju da se ništa nije promenilo. „Oni nastoje da od skupštine naprave cirkusku arenu u kojoj ce se narodu dokazivati da normalna politika nije moguca“, ocenjuje Brankovic.
Cistke: „Zajednicko svim opozicionim strankama u Srbiji jeste da su izgubile i poslednju iluziju da ce im nova dosovska vlast pružiti ruku partnerstva“, kaže Dijana Vukomanovic, analiticar Instituta za politicke studije u Beogradu.
„Dosovska vlast je revanšisticka prema srpskoj opoziciji, a pre svega prema socijalistima i radikalima, tako da za opozicione stranke postoje samo dve moguce strategije delovanja: ili ce biti odbrambena, pa ce se braniti od optužbi DOS-a, ili ce biti ofanzivna, pa ce svim silama napasti nacin na koji DOS vlada. Radikali su se opredelili za napad, dok su se socijalisti našli u defanzivi i strpljivo cekaju da nova vlast u njihovim redovima napravi kadrovsku cistku“, objašnjava ona.
Citava delatnost dveju najvecih opozicionih stranaka svela se na, narodski receno, blacenje DOS-a i besomucno ponavljanje da su konstruktivna opozicija.
„Oni ni u kom slucaju nisu konstruktivna opozicija. SPS više cuti nego što to pokušava da bude, ali cinjenica je i da DOS odbija svaki njegov pokušaj da saraduje. Jednostavno, DOS ne želi da mu pruži bilo kakvu šansu da politicki preživi“, smatra Dijana Vukomanovic.
„Ako pogledamo koju vrstu amandmana podnose u Skupštini Srbije, vidi se da je to cista opstrukcija: radikali predlažu i po sto amandmana na predlog zakona, ali bar dvadesetak protivreci onima koje su prethodno podneli, što samo dokazuje da im nije cilj da doprinesu boljem radu parlamenta, vec da ga opstruiraju. U amandmanima socijalista ne mogu da prepoznam doslednu politicku strategiju, ni socijalisticku ni socijaldemokratsku. To je više ideja da se kontrira onome što vlasti predlažu i oni se samo ponašaju onako kako se srpska opozicija ponašala kad je bila na vlasti – kao lik u ogledalu, sve je obrnuto“, kaže Srbobran Brankovic.
Loša kopija: U kritikama svojih naslednika, i socijalisti i radikali pokazuju tragicno odsustvo inventivnosti. Prvi su gotovo potpuno preuzeli scenario i ikonografiju politicke borbe stranaka DOS-a iz opozicionih dana, pa protestuju na ulicama duvajuci u pištaljke, bune se protiv policijske brutalnosti (iako se teško može pronaci socijalista koji je „popio“ pendrek u demonstracijama), traže slobodu medija (mada Branislav Ivkovic vodi medijsku mrtvu trku s Koštunicom i đindicem), cak i skandiraju isto kao nekadašnja opozicija: „Ustala je Srbija“, „Ustaše, ustaše“ i „Bando, bando“ (ono „crvena“ izostavljaju iz razumljivih razloga).
Za razliku od SPS-a, radikalski trust mozgova potrudio se da lansira originalan i maštovit slogan: „DOS je najgori“. I to je bila sva originalnost. Šešeljevo izležavanje pred policijom vec je videno nekoliko godina ranije u Crnoj Gori, a da ironija bude veca, žute trake koje radikali teatralno stavljaju oko rukava izumeli su nacisti, ciju su ideologiju, inace, ovdašnji analiticari najcešce uporedivali s radikalskom.
Medutim, male su šanse da kopiranje ranije videnih metoda opozicionog delovanja i recnika s pocetka prošle decenije donesu neku politicku korist i novoj opoziciji. Drugim recima, napadacka igra nece ih dovesti do gola, jer cak i kad su u pravu, to nema znacaja – dovoljno je da nova vlast podseti na njihov ucinak i cinjenicu da su imali priliku da pokažu šta znaju. Tako, recimo, radikalska kritika novog poreskog sistema, cak i kad je opravdana, postaje beskorisna kada se zna da je upravo za njihovog mandata usvojeno najviše taksi.
„Mislim da ih je vecina biraca prozrela i da teško može nasesti njihovoj demagogiji“, smatra Brankovic.
Treca parlamentarna opoziciona stranka Stranka srpskog jedinstva, prema recima Vukomanoviceve, takode nema identitet. „Nad njom još uvek lebdi Arkanov duh i ne može se reci da je uspela da se nametne kao partija prepoznatljiva po novom lideru Borislavu Pelevicu. Ona je negde izmedu: kritikuje DOS, ali su te kritike isuviše blage.“
Istorija: Nešto oštrije primedbe stižu od dve nekada jake, a sada vanparlamentarne stranke – Jugoslovenske levice i Srpskog pokreta obnove. Prva je svoj program svela na jednu jedinu recenicu: „Sloboda za Slobodana“ i ima problem da shvati kako funkcioniše pravna država. Tako je predsednik partije Ljubiša Ristic optužio predsednika Srbije Milana Milutinovica da je prakticno kriv za hapšenje Miloševica, jer ga nije abolirao. Ristica je zacudilo to da je Milutinovic „kao potpredsednik partije koja ga je postavila za kandidata za predsednika Srbije“ to propustio da ucini.
Nekada najveca opoziciona partija SPO, postala je underground stranka, koja se takode ne snalazi u novim okolnostima. Valjda po inerciji, šef stranke Vuk Draškovic i dalje nastavlja borbu protiv diktature, ignorišuci cinjenicu da je diktator u zatvoru i nastojeci da bude veci katolik od pape, odnosno da se predstavi kao jedini istinski demokrata, tvrdeci da sloboda još nije došla u Srbiju, da DOS cini nagodbe s bivšim režimom, te da bi on odavno srušio Miloševica samo da drugi opozicionari nisu izdali (ND i DS 1993, DS i GSS 1997. itd.). Ukoliko nastavi da se bavi istorijom, politicar Draškovic bi i sam mogao da ode u istoriju, a ako je suditi po ucinku u prvih sto dana, i ostale opozicione stranke imaju šanse da ponovo postanu vladajuce koliko i fudbalska reprezentacija Jugoslavije da osvoji prvo mesto u grupi u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo.