Dogovorena ekonomija!

Način na koji se kod nas donose odluke u poslovanju zadnjih dvadeset godina se nije mnogo promenio od vremena vlasti jagnjećih brigada osamdesetih godina prošlog veka

Miodrag KostićJedna od najboljih anegdota iz vremena socijalizma bila je ona o tada najmoćnijem srpskom političaru Draži Markoviću (bratu Mire Marković), koji je u poseti Smederevu na terevenki održanoj u njegovu čast upitao jednog od gradskih čelnika po čemu su oni poznati i šta je to najbolje što mogu da proizvedu. Ovaj mu je ko iz puške odgovorio: Grožđe. Pijani Draža mu je onda kroz glasnu muziku i viku i ciku prisutnih gostiju uzvratio: Aha … gvožđe! I tako je nastala čuvena železara Sartid u Smederevu, danas u vlasništvu kompanije US Steel Srbija.

Koliko god ova anegdota, u koju neki čak veruju da je istinita, izgledala komično i neverovatno, način donošenja odluka u srpskoj privredi se otada nije mnogo promenio. Znam, reći ćete da smo odavno u kapitalizmu i na tržištu i da se sve odavno promenilo, ali da li je baš tako? Po definiciji, tržišna ekonomija je ekonomija u kojoj tržišne sile određuju razmenu dobara, resursa i cene proizvoda po principu ponude i potražnje. Šta mislite, koliko su u Srbiji prisutne i značajne tržišne sile, a koliko nešto drugo? Živeći i poslujući sedamnaest godina na američkom tržištu, koje se inače smatra najslobodnijem na svetu, po povratku u Srbiju doživeo sam šok uvidevši koliko su se tržišni uslovi malo promenili od vremena socijalističke dogovorne ekonomije.

Šta za bankarskog klijenta znači to što može da bira banku, kada mu je jedino bitno kakve su i koliko ga koštaju bankarske usluge, a to ne može da bira? Kako se u Srbiji određuje šta će se kupovati, a šta prodavati? S obzirom na to da je 90 odsto privrednih aktivnosti kod nas neki vid trgovine, kako naši prodavci odlučuju koju robu da kupe i preprodaju? Da li je to roba koju kupci žele da kupe ili je to roba koju oni mogu lako i jeftino da nabave? Uspešna trgovina jeste da se kupi jeftino, a proda što skuplje, ali da li na otvorenom, savremenom, globalnom tržištu trgovac sme sebi da dozvoli jeftino đubre, u nadi da će ga skupo preprodati? Naravno da na pravom, dinamičnom i slobodnom tržištu to ne može. A kako je u Srbiji? S obzirom na to da smo i dalje izolovano i veoma zatvoreno tržište, i to ne kao ranije sankcijama, već dominacijom i internim dogovorom lokalnih kartela i monopola, vi i dalje možete da uvezete svakakvo đubre od proizvoda, sa velikom šansom da ćete ga skupo preprodati samo zato što kupac u Srbiji još uvek nema izbora.

Bio sam jesenas kod sestre u Kanadi i šokiralo me je da su mnogi proizvodi tamo ubedljivo jeftiniji nego kod nas, a o kvalitetu samih proizvoda i usluzi koja ih prati da ne pričam. Kako se u Kanadi odlučuje o proizvodnji i prodaji nekog proizvoda? Osnovni faktor u poslovanju je da li se to što se proizvelo ili kupilo može uspešno prodati (naplatiti). A kod nas je to da li se može postići dogovor da se to negde uvali, recimo korumpiranoj državnoj upravi, monopolističkom lancu distribucije, pa čak i kumu koji ima prodavnicu, a koji će od nas kupiti čak i lošu robu ne zato što je njegovi kupci hoće, već samo zato što mu je vi nudite. Samim tim prodaja se kod nas mahom svela na dogovor o isporuci robe, pa nije ni čudo da posle isporuke niko nikome ništa ne plaća. S druge strane, kada bi naši kupci imali izbor kao u kanadskoj samoposluzi ili tržnom centru, đubre koje nam u Srbiji nude ne bi ni pogledali. Ovako pošto nemamo izbor, šta ćemo? Da idu u inostranstvo u nabavku mogu samo oni koji žive blizu granice, pa i njima trebaju pare za autobus ili benzin. Jedino što većina kupaca u Srbiji može da kupi je ono što im se nudi, tako kako im se nudi, po ceni po kojoj im se nudi i tačka.

Dogovorna ekonomija i poslovanje po netržišnim principima se kod nas ogleda u svim aspektima privrednog života. Pogledajte recimo bankarsko tržište. Da li tamo deluju tržišne sile ili nešto drugo? Skoro sam imao polemiku sa izvršnim direktorom jedne od najvećih banaka u Srbiji i pokušavao da mu pokažem kako kod nas bankarsko tržište realno ne funkcioniše. On se protivio rečima kako su banke kod nas izložene jakoj konkurenciji jedna od druge. Ja sam ga onda pitao: Šta za bankarskog klijenta znači to što može da bira banku, kada mu je jedino bitno kakve su i koliko ga koštaju bankarske usluge, a to ne može da bira? U situaciji kada sve banke u Srbiji imaju podjednako visoke (gotovo mafijaške) kamate i tarife (po kojima smo lider u regionu), da li za bankarske klijente u Srbiji stvarno postoji tržište kada su sve banke podjednako skupe, podjednako arogantne u odnosu na klijente i podjednako ih maltretiraju. A svima im podjednako nije stalo do zadovoljstva klijenata jer se ne plaše da ih izgube, zato što nemaju gde da odu, i kad im kod druge banke može im biti još gore.

Upravo pohađam desetodnevni trening za prvu CMC (Sertifikovani menadžment konsultant) internacionalnu sertifikaciju u Srbiji, organizovanu od strane UPKS (Udruženja poslovnih konsultanata Srbije) www.upks.org.rs u izvođenju Udruge poslovnih savjetnika Hrvatske. U razgovoru sa kolegama konsultantima shvatio sam zašto u Srbiji, ali i u Hrvatskoj, Bosni i Makedoniji preduzeća retko traže pomoć konsultanata, a čak 90 odsto ih je teško bolesno. Zbog dogovorene ekonomije kompanije u našem regionu uglavnom ne posluju po tržišnim principima i zato većini nije važno da unaprede efikasnost i efektivnost svog poslovanja, jer im uspeh ne zavisi od toga koliko su konkurentni na tržištu, već samo od toga kakve su dogovore uspeli da postignu sa političarima, državnim funkcionerima, sa svojim dobavljačima i distributerima, pa čak i sa direktnim konkurentima. Ne tako davno većina potencijalnih klijenata s kojima sam razgovarao o mogućnosti da im ponudim svoje usluge treninga i konsaltinga u oblasti prodaje i usluživanja, na pitanje da li imaju konkurenciju, uglavnom je odgovarala: Nemamo je! ili Da imamo, ali nam ne smeta! Tek zadnjih nekoliko godina, sa teškom ekonomskom krizom, većina kompanija u Srbiji počela je da oseća pritisak konkurencije, ali ne zato što je konkurencija jaka (svi su podjednako nekonkurentni), već zbog drastičnog smanjenja potražnje zbog velikog siromaštva u Srbiji. Većina njih je u očajanju zbog loših poslovnih rezultata izgubila svaku nadu u oporavak, ne shvatajući da im je zbog nekompetentne konkurencije ova situacija u stvari izvanredna prilika da sa malo truda nadjačaju i pobede konkurenciju.