Andrić slobodan zidar

Ratno vreme 1941-1944. godine predstavlja neosvetljeni deo života književnika i nobelovca Ive Andrića. Više svetlosti na to ratno, ali i predratno vreme baca jedan dokument koji je do sada izmicao pažnji istraživača, a koji „Politika” ekskluzivno objavljuje. Reč je o dosijeu formiranom u Izvanrednom komesarijatu za personalne poslove koji je bio pri Predsedništvu vlade generala Milana Nedića, koji pokazuje da je naš nobelovac pripadao – masonima.

Istoričar Nenad Petrović, prvi put, pronašao je u Vojnoistorijskom institutu tipski dokument kakav su dobijali bivši diplomati i drugi osumnjičeni za pripadnost slobodnom zidarstvu. Na dokumentu svojeručno je pisano izjašnjavanje Ive Andrića u vezi s njegovim članstvom u masonskoj organizaciji, kada je 1925. godine primljen u ložu „Preporađaj”, koja je u to vreme radila samostalno i odvojeno od Velike lože Jugoslavije.

Zaobišao istinu

„Tek jedno pola godine docnije loža je regulisala odnose s Velikom ložom i ušla u njen sastav. U leto 1926. godine prestao sam da dolazim na sastanke, a u jesen iste godine premešten sam u inostranstvo i napustio Beograd”, piše Andrić, navodeći da od tada nikad više ni pisanim putem ni posredno nije imao veze ni sa ložom čiji je član do tada bio, a ni sa kojom drugom. „Kao što to često u društvima biva, ja sam automatski prestao da budem član, već tim što se nisam za godinu dana javio loži, ni učestvovao u radu ni platio članarinu.”

Andrić je napisao da je za ložu postojala lozinka, ali se ona praktično nije primenjivala, jer je svaki član ulazio slobodno. „Lično nisam došao u priliku da se poslužim nekim masonskim znakom, jer dok sam bio u svojoj loži u Beogradu, to mi nije trebalo, a kad sam je napustio, nisam više bio član i nisam mogao upotrebljavati neke znake.”

Pozivajući se na dokument Vojnoistorijskog instituta, Nenad Petrović kaže da je ključna tačka u Andrićevom pismenom iskazu da je usled svoje neaktivnosti „spontano” prestao biti član slobodnih zidara.

– Tako nešto malo je verovatno, protivilo bi se strogim masonskim načelima. Pokazali smo da je bivši diplomata ovde zaobišao istinu. Ono što dodatno stvara zamršenost jeste indicija da je posle izlaska ili isključenja iz lože „Preporađaj” Andrić ušao u ložu „Dositej Obradović”, takođe u Beogradu. O tome svedoče podaci „Spisak masona aktivnih činovnika i penzionera” nastao neodređenog datuma za vreme okupacije gde se pod brojem sedam navode podaci: Andrić Ivo, poslanik u Berlinu u penziji, loža D. Obradović, adresa stana Prizrenska 9/2 – objašnjava Petrović.

– Iz ovoga se može zaključiti kako je vlastima bilo poznato da je prešao iz jedne u drugu ložu, a titulisanje sa „poslanik u penziji” upućivalo bi na to da Andrić iako je uredbom podlegao gubitku svih stečenih prava (nečijom voljom) nije izgubio svoje prinadležnosti (penziju) – zaključak je ovog istoričara.

Kako dalje navodi Petrović, Andrić je kao i ostali članovi mističnog bratstva ostao veran zakletvi. „Otkrio” je samo ono što se moglo saznati iz literature o slobodnim zidarima i što su oni sami strogo dozirano puštali u javnost. To je zakon ćutanja i solidarnosti među braćom od kojeg ovaj nobelovac nije hteo odstupiti, kaže Petrović. Inače, ova dokumenta su izložena u Domu Vojske Jugoslavije, povodom 130 godina od osnivanja Vojnog arhiva.

Prećutan stisak rukom

– Podatak o tome da se raspoznavanje među masonima obavljalo preko legitimacija na ulazu u zgradu Lože, a da su se lozinke (određene reči koje su menjane periodično) takođe retko primenjivale, sreće se i u ostalim masonskim izjavama. Međutim, Andrić je za razliku od drugih masona prećutao da objasni osobeni masonski stisak rukom, odnosno rukovanje kojim su tajno razmenjivani znaci – primećuje Petrović.

Pozabavimo se sada Andrićevim tvrdnjama.

– U svim pregledanim dosijeima i izveštajima o članstvu u masoneriji, na pitanje o načinu ulaska u ložu slobodni zidari su kao po dogovoru navodili kao razloge intelektualnu radoznalost, pročitane knjige koje su hvalile masone i primamljivost da se bude „rame uz rame”(!) uz takve veličine kao što je, na primer, Gete. Zanimljivo je da se redovno spominje ovaj veliki nemački književnik kao „magnet” za stupanje u masonstvo. Andrić nikoga posebno ne navodi, ali njegov odgovor spada u ovakav kliše „učlanjenje iz radoznalosti i želje da se pripada kolu velikana”. Međutim, prijem u ložu iz ovakvih pobuda bio je izričito zabranjen – kaže Petrović.

Ličnosti koje Andrić navodi u svom izjašnjavanju zaista su bile masoni. Predavanje koje je održao mora da je bilo na temelju njegove doktorske disertacije „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine” koju je odbranio na nemačkom jeziku u Gracu dok je službovao u tamošnjem konzulatu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Što se tiče pripadnosti slobodnim zidarima, literatura je veoma oskudna i šturo kazuje o Andriću.

– Katolički teolog Ivan Mužić u svojoj izvanrednoj monografiji spominje Andrića među drugim hrvatskim omladincima koji su nadahnuti jugoslovenskim unitarizmom postali masoni. Nakon rata Andrić je bio među onim masonima koji su se bez prisile stavili u službu FNRJ. Drugi značajan pisac o ovoj tematici Zoran Nenezić (po kasnijem priznanju i sam mason) spominje na nekoliko mesta Andrića, telegrafski i uzgredno i donosi mu ime na spiskovima masona. I jednom i drugom ostao je nepoznat Andrićev dosije iz Arhiva Vojnoistorijskog instituta – zaključuje Nenad Petrović.