Za koga rade naši ambasadori

Kritike na račun naših diplomata već dugo ne jenjavaju, što mora da zabrinjava u godini od koje se makar teorijski očekuje da odigra ključnu ulogu u rešavanju sudbonosnih problema države.

Nediplomatski rečeno, izjave Rasima Ljajića ministra za ljudska i manjinska prava i predsednika Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom imaju veću specifičnu težinu od izjava Velimira Ilića, ministra za kapitalne investicije. Drugoimenovani često gubi samokontrolu i ima običaj da karikira i etiketira sve sa kojima se ne slaže, ne vodeći mnogo računa o tome da li prelazi liniju dobrog ukusa i šta će javnost misliti o njemu. Rasim Ljajić, s druge strane, nastupa trudeći se da odmeri svaku reč. Otuda čudi što su njih dvojica, kao poslednji u nizu, skoro sinhrono napali naše diplomatske aktere. Ilić je zatražio od ministra spoljnih poslova Vuka Draškovića da disciplinuje svoje diplomate upirući prstom na Predraga Simića ambasadora u Francuskoj i Milivoja Glišića ambasadora u Australiji. A Ljajić je na neki način apelovao (na skupštini DS) da svi budemo zaštićeni od pijanih ambasadora koji maltretiraju kelnere u skupim hotelima insistirajući da popiju čaj od hemendeksa, odbijajući potom, kao neuverljiv, predlog kelnera da ipak probaju čaj od hibiskusa. Rasim Ljajić nije naveo ime ljubitelja egzotične kapljice, što priču, s obzirom na to ko ju je ispričao, nije učinilo manje uverljivom. I tragičnijom.

Kritike na račun naših diplomata već dugo ne jenjavaju, što mora da zabrinjava u godini od koje se makar teorijski očekuje da odigra ključnu ulogu u rešavanju sudbonosnih problema države. Dok se šefovi naših diplomatsko-konzularnih predstavništava uglavnom drže političkih opcija stranaka koje su ih poslale u inostranstvo (na važna mesta došli su zahvaljujući širokogrudosti svojih šefova – svejedno kao nagrađeni ili kao oni kojih se treba otarasiti), dotle pratimo ultimativno jednoglasje zapadnih diplomata koji bez disonantnih tonova precizno diktiraju ove ili one uslove, od kojih nam zavisi budućnost. “Raširena je pojava da se predstavnicima drugih država ne saopštavaju ‘verifikovani stavovi’, koji izražavaju politiku i interese zemlje, već slobodne interpretacije i lični pogledi. U svetu se zato sve češće postavlja pitanje u čije ime govori naša diplomatija i da li izneti stavovi obavezuju bilo koga u zemlji”, izneo je svoje viđenje pre dve godine Dušan Lazić ambasador u penziji i član Foruma za međunarodne odnose.

Da li i oni koji su posle demokratskih promena službovali u inostranstvu, a kojima je istekao mandat, dele citirane stavove ili pak, prilike nisu tako loše kao što nas sve mnogobrojniji kritičari uveravaju? Za NIN su o svom iskustvu govorili profesori Beogradskog univerziteta Aleksandar Ilić, koji je bio ambasador u češkoj i Ivo Visković, eksambasador u Sloveniji.

Visković je šef Odeljenja za međunarodne studije Fakulteta političkih nauka u Beogradu i predavač na Diplomatskoj akademiji. Kaže da su opšti politički ciljevi svima poznati, jer svi ambasadori prolaze obuku, ali da nema dovoljno konkretnih instrukcija za zemlju u kojoj se službuje: “Ne funkcioniše sistem koordinacije između dve države članice, pa čak ni između SMIP-a i država članica, već sve ide neformalnim putem, zbog čega jača uloga samog ministra spoljnih poslova, dakle proces nije dovoljno institucionalizovan”. Najbolji primer za rečeno je slučaj Milana St. Protića, koji je tvrdio da kao ambasador u Vašingtonu nije dobijao precizne i detaljne instrukcije, pa je povremeno morao da deluje na svoju ruku. “Ali, ambasador to nikad ne sme da radi. Bolje da sam traži instrukcije nego da improvizuje po sopstvenom nahođenju. Nažalost u našoj diplomatiji ne funkcioniše osnovni princip – da se najpre odrede ciljevi spoljne politike prema nekoj zemlji, a onda da se prema tome bira odgovarajuća ličnost. često se prvo ima ličnost pa se onda za nju traži mesto”. Ipak, “negativna razmišljanja o našoj diplomatiji su preterana. činjenica je da je u našoj zemlji (i nekadašnjoj i sadašnjoj) diplomatija povezana sa političkim angažmanom. To nije baš neuobičajeno u svetu, ali nije ni nepoznato. Posle 2000. godine bilo je neophodno da se posle političkog zaokreta dovedu novi ljudi, koji će lojalno da tumače novu politiku, tako da nije bilo moguće oslanjanje samo na karijerne (profesionalne) diplomate”, kaže profesor Visković.

“Neophodna je restrukturalizacija diplomatije, odnosno nova sistematizacija radnih mesta. Ljudi se ne šalju prema objektivnim potrebama društva, već zavisno od želja stranke ili samog SMIP-a. Recimo, hajde da pogledamo koliko ima ekonomskih savetnika u našim ambasadama u svetu. Bićete jako iznenađeni – gotovo da ih nema. A najvažnija ličnost pored ambasadora morao bi da bude ekonomski savetnik, jer su ekonomske informacije od izuzetne važnosti. Takođe morao bi da se podrazumeva savetnik za kulturu i informacije”, insistira Aleksandar Ilić koji je postao ambasador zahvaljujući stručnosti koja podrazumeva briljantno poznavanje prilika u češkom društvu. On je na sopstveno insistiranje poveo ekonomskog savetnika, ali nije siguran da je svest o njegovoj neophodnosti nastavljena.

Još jedna od naših specifičnosti je i ta što vlast u Crnoj Gori otvoreno insistira na nezavisnosti i razvija sopstvenu spoljnopolitičku aktivnost. Teško da to ima ikakve veze sa zajedničkom spoljnom politikom Državne zajednice. Goran Danilović, potpredsednik Srpske narodne stranke govorio je da je opozicija verovala Vuku Draškoviću da neće da dozvoli crnogorskoj vlasti da sprovodi separatnu politiku, “ali sada nam se čini da ministar Drašković, čuvajući svoju fotelju (koja mu zavisi od DPS-a), očigledno dopušta svojim ambasadorima da na vrlo bitnim adresama pričaju svoju separatističku priču”… Crna Gora ima svog ministra spoljnih poslova, Miodraga Vlahovića, a Srbija nema, mada Vlahović tvrdi kako se podrazumeva da Vuk Dršković i njegovi saradnici zastupaju srpske interese. Crnogorska vlast se zaista osigurala kada su njeni interesi u pitanju tako što je pre skoro tri godine prevremeno povukla sve ambasadore (što se u svetu čitalo kao skandal) koje je svojevremeno postavila Socijalistička narodna partija. Kako stvari stoje naknadno je možda najbolje objasnio Dragiša Burzan novopostavljeni ambasador SCG u Londonu izjavivši da će se zalagati prvenstveno za interese Crne Gore.

Da li Srbija koja plaća zajedničku diplomatiju u stvari finansira lobiranje za crnogorsku nezavisnost?

Aleksandar Ilić kaže da sve zavisi od taktičnosti diplomata, jer je logično da u prvi plan stave interes države a da tek onda eventualno diskretno saopšte orijentaciju vlade koja ih je postavila. “Oni koji vode računa o toj delikatnoj ravnoteži nisu smetnja jer takva je objektivna situacija i to znaju strane diplomate. Korektno ponašanje je uostalom pametnije za uspeh njihove politike jer agresivnost uvek izaziva otpor. Podrazumeva se da diplomatski kor smatra da je sramota ako ambasador ne brani interes zemlje iz koje dolazi”. Naš sagovornik takođe kaže da je među diplomatama bilo i javnih ličnosti koje su u službu odlazile sa globalističkim stavovima “ali da su se na terenu opametili” jer njihove sagovornike ne zanimaju univerzalne globalističke ideje: “Nisam sreo nijednog ambasadora koji ne brani iz sve snage nacionalni interes svoje zemlje. Ja sam kao buldog branio interese svoje i svi su to poštovali. Moji sagovornici su očekivali da saznaju šta naši građani misle i šta hoće – nikada nisu očekivali od mene da zastupam interes suprotne strane.”

Udžbenici kažu da je ambasador šef države na maloj teritoriji. Kada on nešto kaže, to je stav države. On nema pravo na lično mišljenje i privatne greške. Skupština Srbije i Crne Gore nije međutim, nikada usvojila platformu o spoljnoj politici pa je i međunarodna scena postala sredstvo za stranačku borbu za vlast, pozicije i uticaj u zemlji. “Zbog nedorečenosti ustavne povelje a delom i ponašanja vlasti u Crnoj Gori imamo situaciju da se na nivou države najmanje govori o spoljnoj politici ali to se izgleda nikom ne čini smisleno dok ne prođe referendum u Crnoj Gori. Mi smo pod pritiskom dnevnih događaja propustili da uradimo strategiju nove diplomatske službe koja bi u potpunosti odgovarala novoj spoljnoj politici”, kaže profesor Visković.

Naši sagovornici komentarišu i nažalost relativno čestu situaciju da neke diplomate ne govore kako engleski tako ni bilo koji drugi strani jezik. Izgleda da svoju dužnost shvataju kao zasluženo poklonjeni (više)godišnji odmor. “Ambasadori koji ne govore engleski (isto važi i za ostale diplomate) potpuno su neupotrebljivi. Ako vodite prevodioca sa sobom ostavljate utisak potpune prevaziđenosti. Ljudi se prosto degutiraju pred takvim prizorom – to je opravdano zahtevan svet”, ističe Ilić. “Ako se jezikom slabo vlada i nehotice možete da delujete grubo i netaktično, što može da predstavlja opasnost. Diplomatska gradacija se podrazumeva – za istu situaciju može se upotrebiti nekoliko različitih izraza i treba znati upotrebiti tačan i pravi izraz”, objašnjava Visković. Obojica se dalje slažu da su novopečene diplomate poput Vladete Jankovića u Londonu, Trive Inđića u Španiji, Darka Tanaskovića u Vatikanu, Vide Ognjenović u Norveškoj, Dušana Batakovića u Grčkoj, Ivana Vujačića u Vašingtonu… služili i služe na čast i zemlji i ministarstvu. Od karijernih diplomata ističu primere Milovana Božinovića u Nemačkoj i Simonovića u Libiji.

Postoje dve škole mišljenja o stvaranju uslova koji podrazumevaju efikasnu diplomatiju, dakle, onu koja je uvaženi partner u međunarodnim odnosima. U najkraćem reč je o profesionalizaciji struke. Naša istorija kaže da je ona bila takva između dva svetska rata. Rastko Petrović, Milan Rakić, Jovan Dučić, Miloš Crnjanski i Ivo Andrić bili su kvalifikovane diplomate koji su od pripravnika do ambasadora napredovali korak po korak. Nisu bili favorizovani zbog umetničkog dara. Danas, Italija, Grčka i Turska gvozdenim zakonima neguju profesionalnu diplomatiju pažljivo je čuvajući od partijskih lobija. Ipak, nema jednostavnog recepta niti nekakvog pravila koje kaže da li je bolje da državu u inostranstvu predstavljaju karijerne diplomate ili pak, istaknute političke odnosno javne ličnosti. “Diplomatija je zanat i smatram da treba da se profesionalizuje, da naše diplomate prođu sve stepenice u karijeri. Izuzetaka uvek ima tako da se podrazumeva da istaknuta ličnost može da bude promovisana u ambasadora, ali zato bi njen zamenik morao da bude diplomata od karijere prvog ranga”, smatra dr Rozita Levi iz Instituta za međunarodnu politiku i privredu, koji se bavi proučavanjem međunarodnih odnosa.

Jedna od važnih delatnosti Instituta u SFRJ bilo je pravljenje analiza o različitim međunarodnim pitanjima za strateške procene i operativne potrebe Ministarstva inostranih poslova, pa se moglo govoriti o uticaju Instituta na sprovođenje spoljne politike eks Jugoslavije. Iz redova Instituta mnogi naučnici prelazili su u MIP i pravili diplomatsku karijeru. Ta praksa se nastavila i posle petooktobarske promene režima. Tako je Branislava Alendar kao jedan od najboljih poznavalaca politike EU otišla u Brisel, ekspert za Rusiju Jelica Kurjak u ambasadu u Moskvi, Nina Dobrković magistrirala je na temu Južnog Tirola i postala zamenica ambasadora u Beču, Miomirka Marinković je generalni konzul u Cirihu, Zoran Stanojević bio je ambasador u Meksiku, a sada je direktor Diplomatske akademije, bivši direktor Instituta Predrag Simić trenutno je ambasador u Parizu…

Osim što je bio i ostao rasadnik kadrova Institut je uživao svetski ugled zbog čega su novoimenovane diplomate dolazile da se konsultuju sa ekspertima pre odlaska na nove dužnosti. “Saradnja je bila odlična i oni su mogli da dobiju sve podatke koje su želeli ali interes je naglo splasnuo sa dolaskom Slobodana Miloševića na vlast. Sve zavisi od pojedinačne spremnosti da se uči i dodatno obrazuje”, kaže Rozita Levi koja se bavila analizom međunarodnog položaja Latinske Amerike zbog toga što glavne doktrine međunarodnog javnog prava dolaze iz Argentine. Kasnije se bavila Albanijom, Kosovom i analizom situacije na Bliskom istoku. Naša sagovornica rado se seća svojih “učenika”. Jedan od njih bio je i otac Vetona Suroija, Redžai Suroi, koji je u diplomatiju došao po ključu i najpre postao ambasador u Boliviji: “Bio je veliki Jugosloven, skroman, prosed i mršav čovek. Perfektno je govorio francuski. Posle je bio ambasador i u Meksiku i u Španiji… Naš čuveni diplomata Aleksandar Demajo dolazio je kod mene takođe se spremajući da preuzme dužnost u Boliviji, Šuković se pripremao za Meksiko, Mile Trajković za Brazil… Skoro svi koji su išli u Latinsku Ameriku govorili su španski ili francuski jezik. Engleski je bio uslov da se uopšte o nekom razmišlja kao o ambasadoru. Sa ponosom kažem da su njihovo obrazovanje i lična kultura bili široki i da su bili ravnopravni sagovornici”, zaključuje Levi.

Vladislav Jovanović postao je ministar inostranih poslova u vreme sankcija i izolacije naše zemlje. Prisećajući se početka svoje karijere kaže da je u službi zatekao desetak predratnih diplomata koji su u diplomatsku službu primljeni pred početak Drugog svetskog rata: “Nova revolucionalna vlast zadržala je u službi izvestan broj predratnih diplomata kako bi osigurala kontinuitet stručnosti ali im nije poveravala osetljive političke položaje. Ostajali su isključivo na margini”. Naš sagovornik ističe slučaj predratnog crnogorskog diplomate đolovića koji je na njega ostavio jak utisak, a koga je upoznao na svom prvom službovanju u Briselu kao emigranta koji je nešto kasnije nastradao u požaru u sirotištu u kojem je živeo. Bio je drugi sekretar naše ambasade u Ankari i jedini je ostao u rezidenciji posle sporazuma Šubašić – Tito. Ambasada je bila prepuna dragocenosti između ostalog tu su bili i pokloni koje je Ataturk darivao kralju Aleksandru. Podrazumeva se da o vrednosti poklona nove vlasti nisu imale pojma i da je osoblje moglo da ih razvuče da je htelo. đolović je međutim, dočekao delegaciju prve privremene vlade sa besprekornim statistikama i spiskovima svih vrednosti. Kada su videli koliko je pošten ponuđeno mu je da ostane što je odbio rekavši da je položio zakletvu kralju i otišao u emigraciju. “Otišao je sa pola svoje poslednje plate i završio u sirotinjskom domu. Gajim neobično poštovanje prema takvim ljudima. Taj čovek je primer za ugled, takve diplomate treba da izgrađujemo”…

Kao zlatni period naše diplomatije posle Drugog svetskog rata naš sagovornik vidi period posle Titovog raskida sa Staljinom, a koji je po njegovom mišljenju potrajao do četvrtog plenuma kada je po obaranju Rankovića oborena i poslednja brana koja je držala državnu celinu. “Zapadu je bilo u interesu da produbi naš raskid sa Rusijom, želeli su da nas potpuno prevedu na svoju stranu. Strategijski su to i uspeli jer je Tito sklopio tajni dogovor sa NATO. Ali, i takvu kakva je uspeli su da našu zemlju ugrade u svoje strategijske koncepte i tako je ostalo sve do kraja Titovog života. Zato je naša tadašnja diplomatija bila privilegovana – vetar joj je duvao u leđa”, priča Jovanović.

Već je tada međutim, kaže naš sagovornik, bilo vidljivo da Hrvatska i Slovenija za razliku od nezainteresovane Srbije šalju svoje najkvalitetnije kadrove u diplomatiju. “Posle pomenutog četvrtog plenuma napušten je relativno odgovoran pristup diplomatiji u korist ključa tj. zadovoljenja interesa federalnih jedinica. Srbija Draže Markovića i Ivana Stambolića bila je zainteresovana samo za svoj feud – u diplomatiju je slala islužene kadrove koji često nisu imali ni osnovne školske naobrazbe. Zbog toga naši ambasadori nisu uživali ugled kod svojih kolega iz drugih jugoslovenskih republika, niti u svetu. Nisu se interesovali ni za specifične srpske interese kao što su specifične interese svojih republika branile njihove kolege”.

Vladislavu Jovanoviću zapalo je da na čelo naše diplomatije dođe u vreme sankcija kada joj je praktično rad bio onemogućen. Spoljni obruč izolacije probijao se prema Rusiji, Kini, Vatikanu, Grčkoj, Mađarskoj, Kipru, Rumuniji, Bugarskoj i afričkim zemljama. “Vreme je bilo takvo da sam morao da vodim defanzivne borbe, nikada nisam dobio priliku da se razmahnem”, sa žaljenjem konstatuje Jovanović. Penzionisan je 2001. godine (nikada nije bio član SPS). Rado komentariše poteze nove vlasti i kaže da su pogrešili što nisu verovali administraciji: “Vlade i režimi se menjaju ali administracija ostaje. Umesto da je preuzme i pridobije za sebe nova vlast je rastrgla… Naravno da je u redu da se na važna mesta šalju ljudi sa političkim iskustvom ali samo mali broj slučajeva a ne da to postane praksa. To je opravdano u slučaju Vašingtona, Moskve, Londona i Bona, ali se već ne može braniti u slučaju Njujorka i Ženeve, jer su to mesta koja podrazumevaju komplikovanu proceduru i traže profesionalne diplomate”, kaže naš sagovornik koji se zalaže za profesionalizaciju kadra i uvođenje strogih psihofizičkih testova.

Aleksandar Ilić kaže da se uverio da u SMIP-u još uvek dominiraju titoistička i miloševićevska kadrovska orijentacija: “Ali, to uopšte ne znači da nema sposobnih ljudi. Mnogi su uspeli da se emancipuju od te dve struje, od svog kadrovskog porekla prerastajući u srednju liniju koja po mom mišljenju funkcioniše relativno kvalitetno. Potrebno je vreme da se u SMIP-u formira liberalna linija”.

Goran Svilanović je trpeo kritike kao prvi postpetooktobarski šef diplomatije zbog nekih nespretnih kadrovskih rešenja. Još više kritika trpi njegov naslednik Vuk Drašković. Istoričar Predrag Marković ovih dana je izjavio: “Svi su se smejali Svetislavu Basari kao ambasadoru, a on se čini kao Milan Rakić u poređenju sa neobičnim rešenjima SPO u diplomatiji… Kao da kadrovsku politiku vode savremene verzije Živke ministarke”… Pa, kada je već tako onda da u ime svetle budućnosti nazdravimo jednim hemendeksom. Do sledećeg patenta nekog pažljivo odabranog diplomate.