Vreme suspendovane demokratije

Vi ste u vašem špijunskom trileru gotovo preslikali kriminalističko-obaveštajne afere smeštene u Beogradu devedesetih godina i zakulisna događanja u Srbiji, samo su imena nekih vaših glavnih junaka zamenjena ali se oni gotovo mogu prepoznati. Danas u Srbiji živimo u vremenu suspendovane demokratije koje otvara mnoga društvena pitanja, stoga mislimo da bi bilo zanimljivo sa vama, mladim književnikom i sa vašeg osmotrišta porazgovarati i otvoriti neka pitanja…

· Da li svetom vladaju organizacije “svetske zakulise“?
· Šta je smisao projekta Ujedinjene Evrope, i treba li Srbija u njemu da učestvuje?
· Koji su putevi izlaska iz sveobuhvatne krize u kojoj se Srbija našla, i koje su pouke globalne krize?
· Finansijska kriza i pandemija gripa – namerno izazvane?
· Zašto je kapitalizam najgore društveno uređenje u istoriji?

· Gospodine Anđeliću, recite nam kada i kako ste počeli da se interesujete za fenomene o kojima pišete u knjizi i Vašim tekstovima ?

– Početkom osamdesetih godina, došao mi je do ruku i pažnje feljton Zorana Nenezića pod nazivom Masoni – zidari istorije ili zabluda, pisan za tada novi magazin, nedeljnik Intervju. Nešto kasnije sam shvatio da se ništa u životu ne dešava slučajno. Rečeni feljton je, zapravo, bio najava čuvene Nenezićeve knjige Masoni u Jugoslaviji 1764-1980. Zaprepastilo me je saznanje da u svetu ne samo što postoje i deluju mnogobrojne organizacije tzv. svetske zakulise, nego su one u svojoj raboti začuđujuće učinkovite. Tako se iz knjige moglo doznati o prevratima i revolucijama, počevši od “francuske“ (namerno stavljeno pod navodnike – prim. ured.) iza kojih one stoje, te plejadi istorijskih likova koji su pripadali bratstvu. Nemalo iznenađenje predstavljale su autorove naznake o pripadnosti tada neprikosnovenih Josipa Broza, Vladimira Bakarića, Edvarda Kardelja i nekih drugih masonskom pokretu, a takođe i izbor samog autora za Velikog majstora obnovljene Velike Lože Jugoslavije, u junu 1990., razumevši da se on prilično negativno očitovao o predmetu njegovih istraživanja.

Neupućenim čitaocima teško ili nikako ne može biti jasna fotografija na kojoj masoni Velikog Orijenta Francuske odaju počast žrtvama Pariske komune, budući da su ti čitaoci učeni kako je masonerija buržoaska tvorevina, a Komuna slavljena od tvoraca naučnog socijalizma i komunističkog pokreta. Sve to je zahtevalo upoznavanje sa stvarnom ideologijom tajnih društava, koja, po svemu dosad poznatom, već stotinama godina upravljaju glavnim idejnim tokovima čovečanstva. To je bio početak i osnova za istinski analitički pristup pojavama u savremenom svetu kao i onima iz prošlosti. Shvativši da je spiritus movens svih tajnih organizacija uticaj koji one mogu izvršiti, počeo sam da se interesujem za vrste, načine, domete i nosioce tog uticaja. Ovo predstavlja srž svake uspešne analize.

· Po vašem mišljenju, kakvo je danas stanje u našem društvu?

– Vaše pitanje razumem na način da vam dam svoje viđenje šta je i koliko od njega još ostalo. Društvo shvatam kao organsku celinu, kao za-jednicu identiteta i trajanja. Društvo za koje se zalažem počiva na načelu svi za jednoga, umesto jedan za sve. To je, dakle, društvo potpunog solidariteta sa svakim pojedincem u njemu, pogotovo ako pripada nekoj od posebno ugroženih kategorija danas – starima, bolesnima, siromašnima, deci… Ni jedan pojedinac ne bi smeo biti uskraćen za ono osnovno i nužno za život. Umesto toga, svedoci smo tragičnih podela u društvu, da je pravo pitanje – koji je još njegov kohezivni faktor? Šta nas još spaja, kada nas toliko mnogo razdvaja?

Mi moramo ponovo izgraditi našu za-jednicu odredivši prioritete. Počnimo od želje za opstankom. Jadan je ili nemoguć opstanak pojedinca van društva. Svako razume šta za njega znači njegova kuća. Trebalo bi mu objasniti da je njegova kuća samo soba velike kuće koja predstavlja društvo a naziva se država. Svi to treba neprestano da imaju u svesti i vidokrugu. Ako svest najvećeg broja ljudi još uvek nema percepciju opšteg dobra, neka se barem pozabave golim opstankom u životu i zdravlju sebe i svoje porodice. Možda bi se u tom slučaju hronično nedostajući novac kao izgovor za sve, radije opredelio za obezbeđivanje zdrave, pijaće vode u desetinama opština u Srbiji gde je to alarmantni zdravstveni problem, nego za nešto beznačajno, nazvano Univerzijada, koja je odnela po nekim izvorima 75 miliona evra.

· Da li Srbija može sama da se izvuče iz svetske krize?

– Aktuelna svetska ekonomska kriza bez presedana u povesti nije kriza tzv. “neoliberalnog“ koncepta, kako horski ponavljaju mnogi, od kojih, zapravo, većina i ne ume da definiše taj pojam. Uglavnom se on odnosi na model deregulacije, to jest nemešanja države u svoj posao za račun privatnog kapitala, koji, tobože, u tim uslovima ostvaruje najbolje rezultate. Dominantan model privređivanja već decenijama je kejnzijanski pogled na ekonomiju kao vožnju bicikla i potrošnji kao pogonskoj snazi. Tako se stimulišu svi, čak i neumereni oblici potrošnje, što je u klimaksu takvog rasuđivanja dovelo do toga da američke banke za odobravanje kredita nisu tražile na uvid ne samo visinu primanja klijenta, nego, maltene, ni da li on uopšte ima neka primanja. Pokazalo se, a za to nije bila neophodna ekonomska, već obična pamet, da je takav model postao neodrživ.

Pričom o potrošnji iznad sopstvenih mogućnosti završava se sličnost naše i svetske ekonomske krize. Američki deficit finansirao je preko dolara ostatak sveta, srpski, osim stranih kredita i rasprodaje nacionalne imovine nema ko drugi. Naš manjak potiče od želje, često i opravdane, da živimo “kao sav normalan svet“ u uslovima veoma male proizvodnje. “Ekspertska“ privatizacija u ambijentu kada se gotovo nikakva proizvodnja ne isplati i precenjenog kursa dinara koji podstiče uvoz, sunovratila je u bezdan domaću privredu. Dotoka novog (inostranog) kapitala više nema, teško da će ga i biti u dosadašnjem obimu, a dinar nije svetska rezervna valuta.

Jedini izlaz za Srbiju, po mome viđenju, je podsticanje proizvodnje za izvoz, i destimulisanje svakog uvoza osim onog koji je opravdan. Za isti cilj postoji efikasan instrument koji se zove DINAR, čija vrednost mora biti realna ili čak podcenjena, kao što to Kina sa juanom čini. U ovome ne samo da nam nisu potrebni strani tutori, nego je neophodno da ih se otarasimo.

· Da li je Srbija skroz okupirana od strane atlantista ili se okupacija još uvek sprovodi?

– Srbija je “okupirana“ poput svih, ili gotovo svih zemalja sveta. Okupacija je tim uspešnija ako je manje vidljiva na delu, a što više u svesti ljudi. Uspehom u nametanju stranih, tuđih kulturnih obrazaca, najčešće protivno domaćoj tradiciji, može se meriti njen domet. Ona u Srbiji još uvek, i hvala Bogu, nije potpuna, što je najbolje pokazalo spontano i dostojanstveno okupljanje stotina hiljada ljudi iz Beograda, ali i čitave Srbije na ispraćaju patrijarha Pavla. Pre ovoga, miting protiv proglašenja takozvane “države“ Kosovo je okupio sličan broj. Nijedan poziv na okupljanje koji bi za cilj imao vrednosti suprotne od ovih, ne bi uspeo da privuče ni približan broj ljudi. Dakle, u svesti, ili barem na njenom dnu, većina ovde ipak odoleva nastojanjima “inženjera ljudskih duša“.

· Koji su po Vama glavni razlozi zbog kojih Srbija ne treba da uđe u Evropsku uniju i Nato?

– Glavni razlozi leže u moralnoj i ekonomskoj sferi, u slučaju Srbije, rekao bih i egzistencijalnoj. Srpskoj javnosti se želi predstaviti kako se većina još uvek opire ulasku u zapadni vojni savez, dok je, nasuprot tome, oduševljena pristupanju EU. Osim lažiranih anketa u slučaju ovog drugog, kao argument se navode izborni rezultati proevropskih partija. Radi se, zapravo, o tome da je narod, u nedostatku alternativnih, jasnih i glasnih opcija, poistovetio pojmove Evropske unije i dobrog života. To su rečene partije iskoristile kroz već izanđali slogan Evropa nema alternativu, i tako budućnost naroda i države svele na jednu kartu, što za te partije i političare jednoga dana, kada se EU raspadne a Srbija ni ne dočeka prijem, može biti veoma nepovoljno.

Projekat EU delo je organizacija sinarhijskog pokreta, od kojih je delovanje jedne među njima, stvarnog ili isturenog Sionskog priorata, već dokumentovano, sa ciljem stvaranja Sjedinjenih Evropskih Država, kao važne etape procesa globalizacije. Daleko je od svake istine da se u zemljama današnje Evropske unije dobro živi. Naravno, u poređenju sa onim kome je bujica odnela kuću, i kuća siromaha doima se kao palata. Srpski i evropski primer nisu za poređenje. Ako nam se njihova evropska kuća danas čini kao palata, to je samo zato što je naša vlastita uništena. Nažalost po evropske narode, i njihova je u sve lošijem stanju.

Eventualnim ulaskom u EU, Srbija bi i de jure izgubila ostatke državnog suvereniteta, došavši u poziciju zemlje kojoj se van njenih granica, u Briselu ili Strazburu, donose obavezujuće odluke. Da li se tome radujemo? Naravno da ne, jer toga nismo ni svesni. Izgubljenu slobodu ne može ništa nadomestiti, a ovde ostaju bez argumenata i oni koji bi možda menjali “veru za večeru“, jer objektivnom ekonomskom analizom tipa benefit-cost dolazi se do računice da je ulazak Srbije u EU – neisplativ. O ovome se vaši čitaoci mogu detaljnije informisati u brojnim tekstovima na mome sajtu. U slučaju članstva u NATO-u, gigantskim ekonomskim troškovima možemo pridodati moralni, pa ako hoćete i bezbednosni aspekt, jer bismo preko noći postali neprijatelji i potencijalna meta svih onih kojima se Alijansa i njena personifikacija Amerika u prošlosti ‘zamerila’.

· Da li treba raspisati referendum o ulasku u Evropsku uniju?

– Vaše pitanje se tiče nekog budućeg, pretpostavljenog referenduma. Ja koji sam protiv ulaska Srbije u bilo kakve i čije državne zajednice, pa tako i EU, o takvom referendumu i ne razmišljam, smatrajući ga nepotrebnim. Da vaši čitaoci ne bi stekli pogrešan utisak o mom ličnom animozitetu prema zapadnom delu našeg kontinenta, moramo striktno razgraničiti politički pojam Evropske unije sa državama i pogotovo narodima koji je čine. Moram reći da volim stare evropske narode, u kojima sam stekao izuzetna prijateljstva, poput Nemaca, Francuza, i ostalih, gledajući u njima njihove vrline i kulturne domete, a ne naše istorijske sukobe, uglavnom za račun drugih. I upravo stoga mi je žao što ih vidim zarobljene, sa sve manje nacionalnog suvereniteta, generalno nezadovoljne članstvom u Uniji. Mislim da bismo morali uspostavljati kontakte sa sve brojnijim političkim pokretima među tim narodima koji se bore za emancipaciju od Evropske unije.

Da se vratim vašem konkretnom pitanju. Referendumi o pristupanju članstvu Evropske unije, su redovan deo pseudodemokratskog folklora u svakoj zemlji kandidatu, koji se raspisuju onda kada je zemlja kandidat neposredno pred prijemom, posle, obično decenijskog hoda ka njoj. Raspisuju se onda kada je već sve završeno. Takav referendum bi imao smisla na početku, kao odluka koja uspostavlja nacionalni konsenzus u tako sudbonosnoj stvari. Ali, ne! Jedna zemlja se mrcvari deset ili više godina raznim uslovljavanjima, izmenama na hiljade zakona koje parlamenti štancuju (zapravo prevode sa engleskog), društvo se, u istorijski gledano beznačajno kratkom roku, nasilno velikom brzinom menja od onoga što je ono organski, kroz dug vremenski period bilo… Posle svih trauma, i pred vratima same EU, referendum oslikava stanje današnje “demokratije“ u kojoj sve manji broj ljudi preuzima odlučivanje u ime svih ostalih. Živimo u dobu suspendovane demokratije, na neodređeni period.

· Smatrate li da će jedan od uslova za ulazak Srbije u Evropsku uniju biti i priznavanje nezavisnosti Kosova?

– U formalnom smislu mislim da neće, i da opozicija i mnogi analitičari koji to tvrde, nisu u pravu. Cilj Evropske Unije je da joj Srbija pristupi. Bez Kosmeta, naravno. Svakako da ona to pristupanje neće uslovljavati nečim što bi joj potpuno omelo planove. Formula će biti drugačija, i ticaće se dobrosusedskih odnosa i konkretnih sporazuma, pod maskom zaštite i dobrobiti preostalog srpskog stanovništva u Pokrajini.

· Optimista ili pesimista u vezi oslobađanja Kosova?

– Budućnost je neizvesna, naravno, sve se odvija prema Božijem dopuštenju. Na kratak rok očekujem status quo. A dalje… Stvarnost budućnosti može biti čudnija od svake fantazije danas.

· Da li je opravdano podignuta ovolika buka oko virusa H1N1?

– Mislim da je pravo pitanje kako je takva buka uopšte uspela da se podigne? Po mojoj proceni, farmaceutski koncerni nemaju tu moć da stvore gotovo vanredno stanje na čitavoj planeti. Eventualni uticaj mogu imati, verovatno i imaju, na Svetsku zdravstvenu organizaciju, ali u takav globalni projekat moraju biti uključeni prvenstveno vodeći mediji u svetu kao i vlade država. Dakle, nije u pitanju samo novac, koji ti koncerni nesumnjivo imaju, već pre svega koordinacija delovanja.

Pokazalo se da je smrtnost od ovog virusa u proseku manja nego od virusa sezonskog gripa, tako da je direktan odgovor na vaše pitanje odrečan. Tim pre ostaje bez odgovora pitanje koje sam ja postavio. Nakon svega, izgleda da su se kola slomila (samo) na farmaceutskoj industriji i njihovoj “vici niokočega“ a zarad profita, možda da bi se zameli neki drugi tragovi, da se Vlasi ne dosete… U čitavoj ovoj priči ne bi smeli zaboraviti hrabre i istinoljubive istupe nasuprot zvaničnoj verziji, nemačkog lekarskog društva, poljske ministarke zdravlja, austrijske novinarke Džejn Burgermajster, i drugih pojedinaca te alternativnih medija.

· Šta mislite o tome da je svetska kriza veštački prouzrokovana i šta treba da bude stvarni cilj krize?

– Metodologija globalizma, iskustvo uči, je kombinacija malih, neosetnih koraka koji se međusobno ne mogu dovesti u vezu (projekt Sjedinjenih Evropskih Država), i iznenadnih, traumatičnih i šokantnih događaja (11. septembar, pandemije i sl.). U tom kontekstu velika ekonomska kriza, koja tek treba da nastupi, pripadala bi ovom drugom pristupu. Njen krajnji cilj je izložio još Dostojevski u Braći Karamazov rečenicom kojom on vidi odnos osirotelih masa spram budućih gospodara: Bićemo ti robovi, samo nas nahrani!

Prema ezoterijsko-masonskim formulama solve et coagula (razredi i zgusni) te ordo ab chao (red iz haosa), potrebno je prethodnim delovanjem pripremiti uslove za ostvarenje željenog cilja. Tada bi se, možda, mase okrenule nekome ili nekima koji bi im, poput opsenara, ponudili slamku spasa. Poput situacije koja je vladala u Italiji, za vreme tzv. olovnih sedamdesetih godina prošlog stoleća, kada su navodno nepriznata masonska loža P2 i njen Veliki majstor, Lićo đeli, bili optuženi kao sponzori i levog i desnog političkog ekstremizma, da bi sebe nametnuli kao spasonosni centar koji naposletku miri zavađene ekstreme. Dakle, kriza je samo jedan, ali krupan, možda i odlučujući korak ili prema Svetskoj državi, ili prema slobodi.

· Vaš stav o kapitalističko-industrijskom sistemu?

– U svojim tekstovima često postavljam pitanje, kako se kod nas, zapravo, dogodio kapitalizam? Jer, imali smo socijalističko uređenje u kojem su, nominalno, proizvođači bili vlasnici sredstava za proizvodnju. Da li je normalna pojava to što su se oni odrekli svoga vlasništva nad fabrikama i potom u njima postali najamni radnici za nove vlasnike koji su do vlasništva prečesto dolazili na neregularan način? To mi se ne čini normalnim, ali se ipak dogodilo.

Kapitalizam počiva na zabludi da svako svojim poštenim i upornim radom može od siromaha postati bogataš, za koga će onda drugi nevoljnici raditi, sa istim ciljem ili tek da prežive. Počiva i na premisi da najbolji uvek pobeđuju. Počiva na veri u svemoćnu ruku (slobodnog) tržišta. Sve ovo su protestantske vrline kalvinističkog tipa. Ali u osnovi fenomena kapitalizma je to što taj pogled na svet, jedinstveno u povesti ljudskog roda, prenaglašava, hipertrofira. Do krajnjih granica apsurda uzdižu se legitimne težnje čoveka za moći i posedovanjem, te slobodom, u ovom slučaju ekonomskom, koja je, naizgled, dostupna svima. Zaista, u anglosaksonskoj krilatici “Ako si pametan, kako to da nisi bogat?“, krije se svo licemerstvo, lukavstvo i obmana samog kapitalizma. Kapitalizam se od prethodnih društveno-ekonomskih uređenja razlikuje po toj (teoretskoj) mogućnosti društvene propustljivosti u više slojeve. To je ono što iznova hrani taj sistem.

Danas živimo u epohi monopolističkog kapitalizma, čija je ideologija globalizam. A na vrhu, u sferi najvećih multinacionalnih kompanija koje dominiraju svetom poput mafijaških porodica koje su između sebe podelile teritoriju na kojoj deluju. Vladajući ekonomski model nije liberalizam, već tipična dogovorna ekonomija, na kojoj bi im i Kardelj pozavideo. Slobode i prostora za malog kapitalistu, preduzetnika, sve je manje, kao što je zahvaljujući globalizmu ima sve manje za svakog pojedinca na planeti.

· Srbiji je potrebna sveobuhvatna obnova, da li je to moguće izvesti?

– Ona je neophodna, a sve što je neophodno ono se mora učiniti i mora se pronaći načina za to. Po meni, redosled stvari ne bi išao od onoga što većina smatra za prioritetno, dakle iz ekonomske sfere, nego iz duhovne, obnovom moralnih vrednosti – Bogoljublja i čovekoljublja – iz čega bi usledio novi (stari) kulturni model, a iz njega osećaj samopoštovanja i samopouzdanja. Ne počiva društvo na materijalnom bogatstvu, već na duhovnoj vezi svojih članova.

U ovome vidim veliku ulogu Crkve koju ona nikako da preuzme. Ne mogu da prepoznam u partijama izgubljenih ideologija i izneverenih očekivanja snagu kadru da iznese potrebnu duhovnu revoluciju našeg naroda. Stoga, počnimo mi sami. Nije li Hristos poručio da “tamo gde su dvoje ili troje sabrani u Njegovo ime“, i On je sa njima?

· Recite nam nešto o Vašem romanu “Letač“, i kako naši čitaoci mogu da dođu do njega?

– U pozadini kriminalističko-obaveštajne afere smeštene u Beogradu devedesetih godina, nalazi se priča o Draganu Mihailoviću, mladom čoveku sticajem prilika gurnutom u sivu zonu, ali sa visokim moralnim normama dostojnim istinskih “heroja asfalta“. On je uveren da zna ko stoji iza ubistva njegovih prijatelja, kreće u osvetu nikom drugom do “kumu“ srpske mafije, ne birajući sredstva… Ispostaviće se, međutim, kako je smrt njegovih prijatelja bila krvavi “ulog“ u mnogo većoj igri u koju su uključene obaveštajne službe i tajni ezoterijski redovi…

· Recenzent knjige, pukovnik i bivši zamenik načelnika Vojne obaveštajne službe Milan Petković, smatra priču veoma verodostojno ispričanom i gde se ta knjiga može kupiti.

– Drago mi je da je jedan vrlo obavešten čovek ocenio kako je jedna priča toga vremena „veoma verodostojno ispričana“, ali o tome će najbolji sud ipak dati čitaoci. Već sam u nekom od pitanja naveo lukavstvo i obmanu kapitalizma, “Ako si pametan, kako to da nisi bogat“, ili takođe lažnu teoriju o mogućnosti društvene propustljivosti u više slojeve. U današnjoj Srbiji u više slojeve se nikako ne ulazi bez velikih para – stoga se knjiga ekskluzivno može poručiti na broj telefona 065/ 435-10-20, ili narudžbenicom preko sajta na adresi www.predrag-andjelic.com