U Prestonici Bugarske

Priča o Bugarskoj, „koja je nekada bila desetina godina iza Srbije, a sada je u Evropi“ je bajka za decu, koja prolaz jedino ima među onima koji skoro nisu bilu u ovoj podunavskoj i crnomorskoj zemlji. Istina, ne liči na nekadašnju državu istočnoevropskog lagera, ali ne može da se podiči kako je u vidnoj prednosti u odnosu na svog zapadnog suseda – Srbiju.
Glavni grad Bugarske tipična je prestonica nekadašnje istočnoevropske države koja prolazi tranziciju. Staro gradsko jezgro Sofije iz 19. veka svedoči o nekim prohujalim, ali svetlijim vremenima nego što je sadašnje zagušeno između bleštavih tržnih centara krcatih zapadnom robom koju niko ne može da kupi i luksuznim hotelima gde odsedaju stranci, pristigli da u Bugarskoj očerupaju ono što domaći tajkuni još nisu u bescenje rasprodali.
Zahvaljujući blagovremenim političkim promenama Bugarska je danas na pragu Evropke unije i NATO, međutim, to se ne može zaključiti na osnovu standarda žitelja Sofije. Mnogi životare od preprodaje na crno, a nije retka slika beskućnika koji rovare po kantama sa smećem.

I dobro i loše

Plate u Bugarskoj su oko 150 evra, ali su cene znatno niže nego u Srbiji. Liberalizacija uvoza omogućila je Bugarima da voze novije zapadne i japanske automobile, ali je praktično uništila domaću proizvodnju.

– Dosta zapadnog kapitala je stigao u Bugarsku ali je on isključivo koncentrisan u Sofiji i na crnomorskoj obali. Bugari su dosta odmakli u razvoju turizma i zahvaljujući, pre svega, bagatelnim cenama, postali jedna od atraktivnijih turističkih destinacija. Sofija je izašla iz nekadašnjeg „varšavskog“ sivila, ali, što se mene tiče, nije ni prineti Beogradu – priča stanovnik Sofije, Srbin Zoran Pitić, predstavnik jedne poznate zapadne osiguravajuće kuće u Bugarskoj.

Srpski narodnjaci

Gotovo iz svih sofijskih kafića „tresu“ srpske zvezde – pre svih Ceca, Brena i Dragana Mirković. U međuvremenu su i Bugari dobili svoje platinaste i silikonske turbo-folk zvezde, ali i sami priznaju da je original, u ovom slučaju srpski, uvek traženiji od falsifikata.

Slično kao i u Srbiji, skoro kompletna privreda se svodi na trgovinu i ugostiteljstvo. Ali, Bugari uglavnom ne moraju da brinu šta će jesti jer je hrana jeftina. Kompletan ručak u prestižnom restoranu košta do deset evra. Hrana je, doduše, znatno skuplja u odnosu na period od pre pet-šest godina zbog cena energenata, ali je zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi i povoljnim klimatskim uslovima bugarska poljoprivreda koliko-toliko sačuvana.

Poplava kineske robe

Nekadašnje socijalističke robne kuće danas su pune kineske robe. Igračke, jakne, original „roleks“ satovi, novogodišnji ukrasi i školski pribor prodaju se na tezgama, ali i običnim kartonskim kutijama u centru prestonice.

Ono što Bugarima ne manjka jeste gostoprimstvo i vedar duh, uprkos problemima. Bez obzira na vekovni antagonizam gosti iz Srbije se doživljavaju veoma bliskim. U svakodnevnoj komunikaciji Bugari ne ne propuštaju priliku da objasne gnušanje prema bombardovanju Srbije 1999, ali isto tako, sležući ramenima, dodaju da je NATO realnost i da je bez Amerikanaca budućnost Bugarske beizgledna.