U EVROPU, MAKAR NA KOLENIMA

Dokle se Srbija i njeni zvaničnici moraju povinovati ucenama i poniženjima Haškog tribunala prvo je što je srpska javnost morala da izusti nakon poslednje posete glavnog tužioca Serža Bramerca, okončane pre dva dana. Baš kao i njegova prethodnica Karla del Ponte, i Bramerc je „šamarima“ započeo razgovore sa srpskim predstavnicima, iako u Beogradu dosad nije sedela vlada spremnija da uhapsi sve koje Hag potražuje. Glavni tužilac Tribunala je odmah po dolasku oštro kritikovao reakcije pojedniih zvaničnika na presudu Veselinu Šljivančanin kojom je kazna majoru bivše JNA s prvobitnih pet povećana na čak 17 godina zatvora. Haški tužilac je smatrao da to ne doprinosi atmosferi podrške i uvažavanja Tribunala u srpskoj javnosti. Najavio je da će to staviti u svoj izveštaj koji uskoro podnosi u UN, pa čak i rekao da zbog toga Srbija neće dobiti zeleno svetlo da neki haški optuženici odsluže kaznu u srpskim zatvorima.

I Živković se bunio

Osim LJajića, dosad se pamti samo jedan slučaj sastanka sa haškim tužiocem na kojem je srpska strana pokazala koliko je nezadovoljna novim uslovljavanjem. Naime, krajem 2003. Karla del Ponte je donela tadašnjem premijeru Zoranu Živkoviću optužnice protiv četvorice generala, koji je toliko burno reagovao da je ustajao sa stolice i u svom maniru (na srpskom) odbijao da ih primi. Prisutni su ga smirivali, a Del Ponteova je šokirana sedela s druge strane stola.
Ipak, iako je Živkovićeva prva reakcija bila otvoreno negodovanje i odbijanje saradnje na ovaj način, već u oktobru te godine optuženi su poslati u Sheveningen.

I sve te packe usledile su nakon što je Srbija dostavila dnevnik Ratka Mladića koji će Tužilaštvu dobro doći u slučaju protiv Jovice Stanišića, a verovatno i protiv Radovana Karadžića. Takav Bramercov nastup je toliko bio neočekivan i uvredljiv da je burno reagovao i prvi čovek Nacionalnog saveta za saradnju sa Hagom Rasim LJajić.
– U percepciji ogromne većine građana Srbije, Haški tribunal je politička institucija koja koristi dvostruke aršine. Mi nismo doprineli takvom stavu, ali ne možemo da ga ignorišemo. Uostalom, kada je u Hagu izrečena prvostepena presuda Šljivančaninu od pet godina i oslobađajuća Miroslavu Radiću, reakcija javnosti i zvaničnika Hrvatske bila je takođe oštra, a niko ih zbog toga nije opominjao. Kada mi komentarišemo presude, to se nađe u izveštaju u Savetu bezbednosti. Mi imamo dostojanstvo, ovo nije banana republika da nam bilo ko iz međunarodne zajednice govori šta smemo da kažemo. Pogotovo, jer su izjave odmerene – podsetio je LJajić.

Dvostruki aršini

Koliko su različiti kriterijumi suđenja kada se radi o presudama Srbima, s jedne, odnosno muslimanima i Hrvatima s druge strane, najbolje govori spisak presuda Tribunala. Tako je Hag oslobodio jednog od vođa OVK-a Ramuša Haradinaja, dok su svedoci o njegovim zločinima nad Srbima, ali i nad Albancima netragom nestajala. Tu je i skandalozna presuda na dve godine zatvora Naseru Oriću zbog zločina nad srpskim civilima, kao i smanjenje kazne bivšem zapovedniku Operativne zone Središnja Bosna Tihomiru Blaškiću sa 45 na svega devet godina. Najsvežiji primer drastičnog odnosa Tribunala prema žrtvama i počiniocima vidi se i iz odluke da se bivši komandant Glavnog štaba Armije BiH Rasim Delić prvo po komandnoj odogovornosti osudi na samo tri godine zatvora za krivična dela ratnog zločina mudžahedina u Bosni, a ovih dana je pušten na privremenu slobodu. S druge strane, gotovo čitav nekadašnji vojni i politički vrh Srbije, izuzev Milana Milutinovića, nedavno je osuđen na decenijske kazne zatvora.

Naime, članstvo Srbije u Evropskoj uniji Vlada je stavila sebi kao prioritet svih prioriteta, a do nastavka integracionih procesa neće doći sve dok Holandija ne da svoj pristanak. Vlada u Amsterdamu će to učiniti kada se preostala dva haška optuženika Ratko Mladić i Goran Hadžić nađu u sheveningenskom pritvoru. Do tada, podrazumeva se da Srbija trpi ucene i uslove i da pri tom nikada ne bude sigurna da za konačno članstvo u EU neće uslediti nova uslovljavanja, među kojima može da bude i priznavanje samoproglašene nezavisnosti Kosova.

Vukčević razočarao

čak i najbolji saveznik Seržu Bramercu, njegov srpski kolega Vladimir Vukčević, koji za tužioca Tribunala kaže da je „najbolji deo Haga“, smatra da su komentari presuda najmanje odgovorni za lošu reputaciju koju Hag ima u Srbiji. Bramerc je i Vukčeviću održao „lekciju“ zbog Šljivančanina.
– Bilo mu je žao što nisam podržao drugostepenu presudu s profesionalnog, tužilačkog aspekta. Tužilaštvo je pobedilo u drugom stepenu i on smatra da naša uzdržanost i komentari ne doprinose boljem pozicioniranju Haga u očima naše javnosti. S druge strane, prvostepenu presudu su komentarisali svi faktori, i politički i stručni, i u Hrvatskoj. Karla del Ponte je u svojoj knjizi iznosila operativne detalje akcija potrage za beguncima, a Florens Artman podatke sa zatvorenih sednica – kaže Vukčević.

Na pitanje da li je moguće da zvanični Beograd u jednom momentu Tribunalu kaže „dosta više“, predsednik Udruženja novinara Srbije i nekadašnji izveštač iz Haga LJiljana Smajlović kaže da na ovo postoji samo jedan odgovor.
– Dok god država Srbija želi da istraje na evropskim integracijama, ona ne može da okrene leđa Tribunalu, jer bi to automatski zaustavilo napredovanje Srbije ka članstvu. Političara koji su na to spremni više nema, ako izuzmemo Vojislava Šešelja i Dragana Todorovića. Zbog toga što Brisel uvažava Tribunal, ovaj sud je postao politički centar uslovljavanja Beograda. Jednostavno, mi nemamo uslova za vođenje spoljne politike, jer je ona stalno omeđana – kaže Smajlović.
Tome u prilog ide i ocena predsednika Srbije Borisa Tadića. Iako je presudu Haškog tribunala Šljivančaninu okarakterisao kao „veoma razočaravajuću“, Tadić je naglasio da i pored ovakve presude „saradnja sa Hagom ne sme da bude dovedena u pitanje“. Upravo, dodaje srpski predsednik, zbog evrointegracija i vizne liberalizacije.