Razoriti socijaliste, (s)rušiti Borisa Tadića!

Da li je većina medija u Srbiji danas u rukama neformalnih centara moći?

čini se da stanje u INFORMATIVNOJ stvarnosti Srbije nikad nije bilo povoljnije! Malo-malo pa pojedini eksministri i visoki partijski funkcioneri odu na INFORMATIVNI razgovor.
U MUP!
Ali, prestrojavanje na tužnoj medijskoj sceni Srbije je u toku. Većina štampanih (i elektronskih) medija koji su bez rezerve, nekritički i bezrezervno podržavali prethodnu vlast traži novog gazdu, promene uređivačkih timova su u punom jeku, dovođenje novih glavnih i odgovornih je u pripremi, a istovremeno iz aviona se vidi da je mnogo toga apsolutno dirigovano iz nekog, zasad neidentifikovanog, ali primetnog neformalnog centra medijske moći.
Svakom ko se iole razume u čitanje novina i posebno između redova, potpuno je jasno da je iz nekog neformalnog centra moći izdata komanda: kompromitovati i marginalizovati Socijalističku partiju Srbije, dokrajčiti poljuljanog Borisa Tadića, pritisnuti preostale a retke medije koji su objektivni i profesionalni i na čelo medija postaviti svoje ljude (realizacija u toku!)
Da bi se to sprovelo u delo, a da se Vlasi ne sete, potrebno je, u međuvremenu, do eventualnog prekomponovanja vlasti u Srbiji (moguće i u Beogradu?!) kompromitovati što veći broj ljudi, po cenu i sudskih procesa: Dragoljuba Mićunovića (povezati ga sa sumnjivim novčanim transakcijama, s Gazda Jezdom, Jocom Amsterdamom, Milutina Mrkonjića (pisati o privatizaciji građevinskih firmi, povezati ga sa đuraškovićem, Mirom Marković, pisati o držanju slike Slobodana Miloševića, rasplamsavati sukob s Veljom Ilićem, nipodaštavati njegove dugogodišnje graditeljske rezultate…) Žarka Obradovića (povezati sa Megatrendom, protestima profesora dati publicitet, pisati negativno o Mići Jovanoviću), Dušana Petrovića (upetljati ga u novčane afere, povezati sa kupovinom Novosti, Politike, arčenjem državnih para…) Dušana Bajatovića, Boška Ristića, obavezno Dragana Šutanovca (pratiti ga iz sata u sat, provocirati, a Dulića pustiti niz vodu?!
Uz to, očito je da su pokrenuti raspleti enormne pljačke građana Srbije, Agrobanka, recimo, koju vode bez pardona i bez nedodirljivih Aleksandar Vučić, Eliot Nes srpske zbilje, uz punu podršku premijera i ministra policije Ivice Dačića, uznemirili finasijske magove) i zato ih je potrebno maksimalno eksploatisati za našu stvar, po cenu izmišljanja, senzacionalnih saznanja iz našeg izvora, koja su senzacionalna samo po enormnim glupostima i budalaštinama koje se plasiraju u medijima.
Danima smo svedoci objavljivanja detalja iz istrage, objavljivanja pikanterija, recimo iz nekakvog navodnog pisma Dušana Antonića Tužilaštvu, pa navodni ekskluzivnih detalja iz iskaza Laleta Sekulića, kako on optužuje drugove iz SPS i da za to traži status svedoka saradnika…
I posle nekoliko dana, u tim istim novinama, sve to je demantovano kao čista laž i glupost, ali pod formulacijom neki mediji pišu?!
A ne pišu neki mediji već samo i isključivo ti mediji.
Ispostavilo se da Dušan Antonić, uhapšeni šef Agrobanke NIJE pisao pismo,. NIJE tražio status zaštićenog svedoka, da Lale Sekulić, NIJE rekao ni reč, jer zbog teškog zdravstvenog stanja i nije još u prilici da daje iskaz, a još manje je tačno da je prozivao ljude, mahom drugove iz SPS, ali ko te pita…
Lažne informacije su plasirane, u javnost su puštene buve, dakle cilj je postignut, određene poruke su poslate i onda, sve ispočetka… Ukoliko sve to ne pomogne, o aktivnostima Ivice Dačića treba pisati vrlo kratko, a maksimalno eksploatisati njegove pesme, što je u medijima već plasirano (Dok je Srbija pred bankrotom Dačić u Sarajevu peva Miljacku), a ako SPS i dalje ostane monolitan započeti pisanje o Branku Ružiću, predsedniku IO SPS, i upetljati ga u naredne afere u Galenici, Dunav osiguranju…
Sudeći po naslovima, u većini medija izbori u Demokratskoj stranci, zakazani za oktobar, već su završeni! I da se novi predsednik DS zove Dragan, a preziva đilas, a da je Boris duplo – bivši.
Sve to me podseća na pisanje tih istih medija da je Tadić pobednik, a Tomislav gubitnik, kao i na činjenicu da je nekad ugledni NIN, objavio iz pera glavnog urednika 150 RAZLOGA zašto je Nikolić IZGUBIO?!
A, da je bilo tako, a nije, većine tekstova na tu temu, ali i o pljački Srbije ne bi ni bilo…Jasno je da većina medija forsira đilasa, i da ruši Tadića, ali zašto – nije jasno?
Ili, jeste?!
Uz to, stvara se lažna dilema da postoje samo dva kandidata? A biće ih bar – četvorica. Naglo su porasle ambicije Bojana Pajtića, a tu pred kandidaturom i jedini autentični đinjđićev saborac, desna ruka i demokrata, ekspremijer Zoran Živković…
Dakle, izbora u DS će ipak biti – 14. oktobra, pa kom obojci, kom opanci.
I, Boris na kladionicama stoji – (naj)bolje!!
U novinarstvu sam već predugo, skoro četrdeset punih godina, ali ovakvo beščašće novinarstva nisam zapamtio ni u doba druga Tita, ni pod Slobom, kao od 2000. naovamo.
Jer, kako drugačije može da se objasni ekskluziva, da je, recimo, Dragan Šutanovac, aktuelni potpredsednik DS, još uvek i eksministar vojni, ušao u zgradu u 9.15, izašao u 9.17, ili recimo serija raznoraznih satova na ruci eksministra Dulića.
Kakvi su to besposličari po redakcijama koji čekaju Šutanovca da uđe i izađe ili kakvu to fotodokumentaciju imaju mediji koji su slikali sve satove na ruci Olivera Dulića?
To paparaco novinarstvo, naravno, nije nepoznato u belom svetu, ali to novinarstvo i mnogo košta!
Ako ne verujete, videćete koliko će slikanje engleske princeze Kejt Midloton u toplesu koštati Marinu, ćerku Berluskonija. Kod nas to, naravno, zasad prolazi kako prolazi, ali…
Nisam pobornik i obožavalac lika i dela ni Dragana Šutanovca ni Olivera Dulića, još manje Dušana Bajatovića i Žarka Obradovića, ali opor ukus da ih neko nišani ostaje.
Jer, jasno je kao dan da neka ozbiljna služba, a to nisu paparaco reporteri prati i Šutanovca, Dulića, Mrkonjića… Non-stop kao dragstor.
Kad spomenuh svog dugogodišnjeg prijatelja, jeste, pravog prijatelja, inženjera Milutina Mrkonjića, moram da se tu malo i zadržim.
Mrkonjić, rođeni Beograđanin, jedan od poslednjih pravih legendi Beograda se, duže nego ja u novinarstvu, lomata po vrletima, zabitima, prugama, drumovima i koridorima Srbije.
čoveku je, uglavnom, uvaljivan vruć krompir, da gradi puteve, mostove, zaobilaznice, ili ko zna šta još, uvek bez dovoljno para, jer su kasu i kesu uvek držali drugi, a i nije mogao da diže kredite kao neki drugi…
Mrka Pre roka je višestruki heroj rada i ove, ali prethodnih država, vlasnik brojnih ordena, odlikovanja, ali i stana od sedamdesetak kvadrata (pogledati spisak imovine članova Vlade Srbije, onomad objavljen u Blicu, gde ima lovatora-kapitalaca, da njegova imovina izgleda i smešno i tužno…)
Sećam se kad se uhvatio obnavljanja porušenih mostova u Srbiji (naravno, po nalogu vlasti, ali i bez para, posle humanitarne akcije NATO, zvanoj Milosrdni anđeo, kad je postavljao pontonske mostove, kad se latio posla koji su pametniji, (a ovde u Srbiji su najpametniji oni koji ne rade ništa) s indignacijom odbijali, da bi na kraju jedini krivac bio on, Milutin Mrkonjić, jer je nešto obećavao pre roka, a završavao kad je Srbija uspela da iskamči neki kredit.
Mrka Graditelj je poznat i kao čovek o kome su mediji objavljivali i sve i svašta, retko istinu, mahom laži i budalaštine, koji NIKADA nije presavio tabak i tužio neke novine, koje su ga, valjda i zbog toga optuživale za sve i svašta… Do onomad.
Ali i čovek koji se nikad nije odricao, zarad karijere, ili ministarske fotelje, ni Slobe, ni Mire, a ni Dragana Milanovića i ostalih svojih prijatelja, ni ljubavi…
Dakle, Milutin Mrkonjić – čovek od digniteta!
Ono što me je podstaklo poslednje, iskren da budem, iritiralo da napišem neko slovo o mom prijatelju Mrki je reakcija na njegov subotnji intervju dat agenciji Tanjug u kojem je, da skratim, rekao da Srbija ne može da živi samo od hapšenja, već mora i nešto da se radi.
Konstatacija, sto odsto – tačna, ali…
U reagovanju korisnika i zavisnika sajta B92 i šifrovane televizije od slova i brojki, koja nam se već svima, dobro meni, popela na onu stvar, pisanjem protiv tzv. govora mržnje i ljudskim pravima, gde se komentatori vesti upozoravaju da paze šta pišu objavljene su takve gluposti, budalaštine, nebuloze, koje mogu i moraju da se podvedu samo pod – jezik mržnje!
Ali, taj otrovni jezik, ako je uperen protiv ing. Milutina Mrkonjića, nije jezik mržnje, jer je očito u funkciji prve teze koju sam izneo – RAZORITI SPS!
Jasno je, svakom ko se pomalo razume u pisanje, da iza bezimenih kritičara pomenutnog intervjua na sajtu B92 stoji nekoliko dokoličara i besposličara, mahom onih koji nikad nisu uradili ništa, zapravo dokonih ljudi kojima sve smeta, pogotovo ako ima prefiks srpski.
Tako je na tom sajtu, valjda, i stvarno i moguće da se nipodaštava i jedan Novak đoković, da se jedva čeka njegov, na sreću, izuzetno retko, poraz i da se odmah baci u blato.
A taj Novak, đoković je za imidž Srbije u svetu učinio VIŠE nego svi naši ministri spoljnih poslova i posleratni ministri – zajedno!!
Uz to, najsvežije, Novak je usred Njujorka, na samo jednoj humanitarnoj večeri za DECU SRBIJE sakupio 1,4 miliona dolara (bez moljakanja MMF, Rusije ili Brisela!)
Meni, Srbinu, čoveku koji nikad nije imao rezervnu domovinu, i koji misli da je Srbija najbolja zemlja na svetu, sve to je, blago rečeno, neshvatljivo… Kao što mi je nejasno šta rade razna resorna tela, u kojima sede debelo plaćeni ljudi, za koje ni evidentni jezik mržnje koji se svakodnevno plasira na B92 ne zavređuje, bar da se kreatori toga – opomenu.
Ili je B92, koji je umislio da on jedini kreator i tumač javnog mnjenja u Srbiji, stvarno toliko moćan?
Ne bih želeo da pominjem izvesnog Teofila Pančića, poznatijeg kao TEOFOL, onog koji se onomad stresao od mržnje na pominjanje prethodnih vremena, u emisiji kod svoje pajtašice Olje Bećković i sipao, kao iz kabla, sijaset gluposti i budalaština.
Ali, emisija Olja i prijatelji jeste slučaj za sebe, kao i mnoge emisije na toj šifrovanoj TV.
Toliko zasad o elektronskim, da se vratim štampanim medijima…
Dobro, možda je i potrebno da se zarad moguće istrage protiv Dulića i Šutanovca (kako mediji danima trube) sprovode mere nadzora i praćenja, ali saznanja tih službi, ubeđen sam, nikako ne bi smela da se plasiraju u javnosti, jer se rade u druge svrhe…
Ili je medijski linč jedina svrha (setite se samo morbidnih scena privođenja fudbalske i košrkaške legende Dragana Džajića i Vladimira Cvetkovića, koji su osuđeni pre suđenja!).
Smešne stvari su i iznošenje navodnih ekskluzivnih pikanterija sa informativnih razgovora koji su vođeni, ispostavilo se, i sa Dulićem i sa Šutanovcem da se pojave odmah uveče u provincijskim izdanjima sutrašnjih novina.
I, tu je stvar prosta: ili inspektori rade za određene medije, ili se radi o nalogu da se nešto plasira da su Šutanovac i Dulić, kao rekli, a kada se ispostavi da ništa rekli nisu, puj pike, ne važi, nema veze…zezali smo se.
U četiri decenije koje sam proveo i provodim u novinarstvu imao sam, upostavlja se, danas nevažeću maksimu što ne želim sebi, ne želim ni drugima!
Ali, danas ta maksima, kao ni mnoge druge, recimo ona o prezumciji nevinosti svakog osumnjičenog ne važi, kao što je zaboravljeno i sveto pravilo – bolje deset kriminalaca na slobodi nego jedan nevin u zatvoru!
Znam da će ove moje pisane reči izazvati mržnju kod kritičara, ali i zlurad podsmeh novokomponovanih gromada srpskog novinarstva, koji u životu nisu napisali ni pismo majci, i nikad čuli za termin, i sveto pravilo novinarstva čuti i drugu stranu…Ili šta je lid, šta vest, a šta izmišljotina.
Ne, sad je sve, zapravo, paparaco ili pljuni čoveka i idi dalje.
Ne znam kako, ali znam zašto, setio sam se svog kolege Gradiše Katića koji se svojevremeno iskreno čudio kad smo ga Momčilo đorgović, Slavko ćuruvija, Dragan Belić, đoko Kesić, Miroslav Turudić i moja malenkost primoravali da čuje i drugu stranu?!
– Šta će vam ta druga strana, znate li koliko mi je tiražnih rubrika zbog nje propalo?
Istovremeno, sve svoje mlađe saradnike pokušavam da uverim da svaku informaciju koju ti policija dostavlja, ili bezimeni izvor iz policije, Tužilaštva, suda, vlasti, treba, obavezno više puta proveriti, jer u principu se uvek radi o poluistini ili test-vesti za ispipavanje pulsa javnosti.
Mahom, zalud.
Uz to, možda sam i bez razloga ogorčen na današnje izvođače radova u novinama, kako je to za novokomponovani talas novinara, lepo uočio, nažalost danas pokojni novinarski bard i erudita, moj dugogodišnji drugar, Dragan Belić – Belka… jer je interes većine vlasnika medija, i ovde i svetu, da novine izlaze bez novinara i da je zaista nevažno ko je autor informacije!
A nije…
I danas, u doba kad svi pišu a niko ništa ne čita, na sajtovima, Tviteru, Fejsbuku teško je naći baš tolikog analfabetu ko se ne seća tekstova i imena korifeja srpskog novinarstva Ljube Vukadinović, Juga Grizelja, Joce Hadži-Kostića, Cakana Jakovljevića, Radeta Stanojevića, Duška đurića, Zorana Popovića, Živka Milića, Rada Brajovića, Vatroslava Glavadanovića, Nikole Stipića, Ozrena Nedeljkovića, Miroslava Mira Radojčića, Milije Pajdića…
Danas mogu ruku da stavim na panj da većina čitalaca nema pojma ko piše tekstove u Blicu, Presu, Kuriru, Alo, možda i u Svedoku, Novostima, Politici, ali to nije ni važno…
Sve to zajedno, moj je utisak, jeste deo velikog projekta uništavanja i poslednjeg preostalog, ako ga uopšte ima, poverenja u novine i elektronske medije…
Cilj je da eventualno neko kupi taj odštampani papir, pogleda naslove, kvote u kladionicama i TV program i baci ga u kantu za đubre…
A, sve ostalo je marketing.
O tome bi, uveren sam, brigu morala da vode tzv. novinarska udruženja, ali, kao i novinarstvo, tako su i udruženja, pretvorena mahom u interesnu grupu koja se bavi politikanstvom, i koja predstavljaju, u stvari, politikantska, a ne profesionalna udruženja, ali…
Bilo bi interesantno, verujem, ako to uopšte nekog u Srbiji, gde se ljudi bore za goli život i parče hleba i da sastave kraj s krajem, proanalizirati i dugačak spisak tzv novinara, mahom neuspešnih u svojoj profesiji i redakcijama, koji su pretrčali u portparole i savetnike brojnih ministarstava i državnih institucija, i s te pozicije sile, iako pojma nemaju o novinarstvu, sole pamet svima…
Svi ste, siguran sam, već zaboravili izvesnu Džesiku (onu koja je ljudima otimala i bacala mikrofone, koja je bila svje i svja u prethodnoj vlasti), kao što ćete uskoro zaboraviti i udarnu pesnicu novina od tri slova, koja postaje savetnik Ivice Tončeva, savetnika premijera…
Dakle, došli smo da sad i savetnici imaju savetnika, ali to je u resoru rasterećenja privrede, pretpostavljam!
Amin!