POUKE ZA BUDUćNOST NA PETOGODIŠNJICU JEDNE SRAMOTE

Neka ovo podsećanje bude povod za početak jednog otvorenog dijaloga i međusobnog opštenja i uvažavanja

Na 65-godišnjicu početka operacije Barbarosa“ i tek nešto više od sedam godina od potpisivanja Kumanovskog sporazuma, 22. juna 2006. godine, američki borbeni avioni F-16, tj. jedan od tipova koji su korišćeni u NATO-agresiji 1999, ponovo su iz Avijana poleteli ka Srbiji. Ipak, ovog puta su se miroljubivo“ spustili na pistu vojnog aerodroma u Batajnici. Prema pisanju Večernjih novosti“, do novinara su čak stigle neproverene informacije da su na avionima F-16 skinute oznake kojima su navodno američki piloti registrovali broj pogođenih meta u NATO bombardovanju“. Međutim, sledećeg dana, 23. juna 2006, na prigodnoj ceremoniji, prikazanoj na nacionalnoj televiziji, na kojoj su učestvovali tadašnji ministar odbrane Zoran Stanković (u vladi Vojislava Koštunice), američki ambasador Majkl Polt i srpski i američki piloti, oficiri i zvaničnici, a gde su, jedna pored druge, lepršale srpska i američka zastava“, major Vuls to demantuje tvrdeći da ovi avioni nisu iz sastava vazduhoplovnih jednica koje su učestvovale u bombardovanju“.

Pod uslovom da je tačan, taj podatak je valjda, ovu stvar trebalo da učini prihvatljivijom. Kladio bih se da velikoj većini srpskog javnog mnjenja nije.

Sa svoje strane, isti major Vuls priznaje da je učestvovao u vazdušnoj kampanji 1999. godine, ali sa smeškom dodaje da je to bilo davno i da je sve zaboravio“. Da li su isto zaboravili roditelji Milice Rakić, trogodišnje devojčice koja je nedaleko odande tokom istog bombardovanja ubijena na noši, to niko od prisutnih novinara“ nije pitao – ili nije zabeleženo. Bitno je bilo da je bar jedan izvršilac zločina samog sebe amnestirao. Sa smeškom.“

Ministar Stanković je ocenio da je to istorijski trenutak“ u srpsko-američkim odnosima: Srbija jeste i treba da bude partner SAD u regionu i neophodna nam je njena pomoć. A oružane snage Srbije će biti garant mira u regionu i kredibilan partner – rekao je on ističući da je naš cilj reforme stvaranje efikasne vojske, integrisane u evroatlantske strukture“.

Sa svoje strane, američki abasador Majkl Polt nije krio oduševljenje“: Ovo je poseban dan u bezbednosnim odnosima između Srbije i SAD. Ovo je predivan prizor. Sada su to dve oružane snage koje rade zajedno. To je istinski odraz dugotrajnog i istorijskog prijateljstva naše dve zemlje“.

SRBI ćE ZABORAVITI Srpski piloti su u avionima MIG-21 dopratili američke letilice od ulaska u vazdušni prostor avnojevske Srbije (kod Šida) do Batajnice. Kako novinar Novosti“ ističe: Za svoj trud nagrađeni su džentlmenski od svojih kolega: flašom viskija“. I Indijanci su nekad za flaše viskija davali zemlju. O časti i da ne pričamo. Jer kasnije pored aviona, srpski i američki piloti ćaskaju na engleskom jeziku, kao da se godinama znaju. U pauzi strpljivo odgovaraju na pitanja novinara“. Sve divno i krasno. Napuderisanom zlikovcu Džejmiju Šeju dato je za pravo kada je rekao: Srbe treba spokojno bombardovati jer će sve brzo zaboraviti“.

Nešto manje oduševljenja“ u vezi sa ovim iventim“ iskazao je jedan još uvek nepokoreni avijatičar – autor Zmaj“ sa sajta avijacija.com: Iako vojno superioran, NATO nije uspio da ostvari postavljeni cilj tokom samog sukoba. Morao je da se posluži drugim opasnim oružjem da bi konačno porobio SRJ i razbio je na sastavne dijelove… koristio je političke instrumente, laž i prevaru te se oglušio o rezoluciju Savjeta bezbjednosti 1244, koju je sam potpisao. Razarajući državu iznutra preko svojih ljudi, uspio je da na vlast dovede svoje marionete i poslušnike koji slijepo izvršavaju naređenja. Od 5. oktobra 2000. godine Srbija se više ne pita ništa, to je više nego očigledno, ali je tužan i gorak ukus u ustima kada oni koji predstavljju vojsku ne vide da su konačnom slomu, onom moralnom i sami učestvovali (čast izuzecima). Poslednji udarac u ratu koji je počeo u martu 1999. je zadan na Batajnici od strane istih onih koji su bombama po istom tom aerodromu počeli svoj krvavi pir koji je trajao 78 dana.“

U Beogradu je od 13-15. juna 2011. održana Strategijska vojna konferencija američke savezničke komande za transformaciju“. Mnogi su smatrali da je to poniženje ili uvreda za Srbiju. Neki su organizovali razne protestne skupove – među njima i DSS – stranka koja je komandno odgovorna“ za doživljaj od pre 5 godina. Odziv je za mnoge bio iznenađujuće mali“. Ali pre bi se reklo da su, osim zlonamernih, iznenađeni“ bili samo oni koji su gore-opisani događaj u svom pamćenju nekako zaturili. S druge strane, narodno kolektivno nesvesno“ je pamćenje na goreopisanu sramotu to negde zasigurno zabeležilo, i pre je to glavni razlog što je odziv bio mali (kao što razlog za sve manji odziv na ogromnu većinu stranačkih skupova leži u lošoj, neraščišćenoj karmi“ prethodnih loših, neokajanih odluka i politika). U slučaju pisca ovih redova – to je definitivno bio razlog za odsustvovanje.

Ne radi se ovde o zlopamćenju. Da se, ako ne čelnik stranke i premijer pre pet godina, koji se na prošlonedeljnom skupu nije ni pojavio, onda bar neko drugi iz DSS potrudio da prethodno javno objasni u čemu je razlika između događaja od pre pet godina i prošlonedeljnog skupa – NATO konferencije“, kako su je stranački prvaci nazivali – tj. zašto doletanje pilota-zločinca iz Avijana na Batajnicu i svečani doček nisu bili poniženje“, a ovo jeste, zašto je, na kraju, ivent“ od pre pet godina uopšte bio nužan – možda bih i došao, ako bi objašnjenje bilo suvislo. To jest, došao bih sigurno – jer vreme je takvo da treba pokušati i prevazići sve što razdvaja one kojima je do Srbije stalo. A verujem da bi došli i mnogi drugi. Ne toliko kao plod zadovoljenog uslova: jednostavno, stvar bi imala istinitiju vibraciju. Još bolje bi bilo da je skup organizovan zajednički, od strane svih koji su protiv učlanjenja u NATO – radikala, Dveri i drugih nacionalnih organizacija. No, koliko mi je poznato, ovi drugi nisu ni dobili poziv. Zašto? S druge strane, radikali su pozvali DSS da učestvuje na skupu protiv hapšenja generala Mladića, ali se niko iz stranke nije odazvao. Opet – zašto?

U CILJU POBEDE NAD VLAŠćU Naravno, ovo nisu jedine stvari za koje vrh DSS duguje objašnjenje. Dosta se toga nakupilo od 5. oktobra – Svilanovićevo i Draškovićevo razorno delovanje u MIP, rekordna izručenja Hagu, amnestiranje Havijera Solane i dopuštanje da taj istinski ratni zločinac kumuje odvajanju Crne Gore, Dinkićevo i Labusovo ministrovanje i celokupna katastrofalna ekonomska politika zemlje… Pa na kraju i Stankovićeva opaska o ciljnom integrisanju u evroatlantske strukture“. Možda za sve to postoje smislena objašnjenja (npr. – da li je to DSS pre pet godina možda bio spreman da Srbiju integriše u evroatlantske strukture“ u zamenu za garanciju punog teritorijalnog suvereniteta?; da li to znači da bi bio spreman i ubuduće?; da li je zajednički rad“ sa oružanim snagama SAD/NATO ipak nekad poželjan a nekad nije? – ali bi se ona napokon morala čuti. Jer u tome – u suočavanju sa sobom i istinskom međusobnom otvaranju – leži i jedan od ključeva ponovnog sastavljanja rascepkane nacionalne opcije.

Ako Vladimir Putin kao čelni čovek stranke na vlasti sastavlja Opštenarodni front u Rusiji da oživi politički život zemlje“, zašto srpska nacionalna opozicija, koja vrlo loše stoji, ne može na tome da radi ovde? Imamo li mi luksuz daljeg čekanja i nesuočavanja sa prethodnim greškama ili lošim procenama, dalje međusobne isključivosti?

Neka podsećanje na istinsku sramotu od pre pet godina bude povod za početak jednog otvorenog dijaloga i međusobnog opštenja i uvažavanja, priznavanja sopstvenih grešaka (to se ne odnosi samo na DSS), koji će nas dovesti do definisanih zajedničkih nacionalnih ciljeva i zajedničkog delovanja – makar u cilju pobede nad sadašnjom vladajućom koalicijom. Jer još veća sramota će biti ako manjina neotitoista nastavi da vlada nad većinom u ovoj zemlji. To je ono što je istinski neprihvatljivo, čak više od istinske sramote koja se na Batajnici odvijala pre pet godina.