Od magacionera do vlasnika

Božin Milićević slovi za jednog od najbogatijih Kruševljana, mada o svom imetku nerado govori. Najveći deo kapitala stekao je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina u Rusiji, a po povratku u Srbiju kupio je fabriku ulja u kojoj je nekada radio kao magacioner!

Svoju radnu karijeru Božin Milićević je počeo kao magacioner sirovina u fabrici ulja u Kruševcu. Uporan, vredan i ambiciozan, sredinom sedamdesetih godina stigao je do mesta generalnog direktora hemijske industrije Merima i tu je ostao punih sedam godina. Pod njegovim vođstvom, fabrika je beležila dobre rezultate, a Božin je u to vreme bio jedan od najuticajnijih ljudi u gradu. Kruševljani ovaj period pamte kao zlatne godine jer su skoro sve fabrike, 14. oktobar, Župa,Merima i Obilićevo, dobro radile, a u gradu i okolini se puno gradilo.

Svoj ugled u zajednici Božin Milićević je učvrstio kao predsednik FK Napredak, i to u vreme kada je u rekordnom roku, za samo 65 dana, izgrađen novi stadion, a klub postizao odlične rezultate.

Sredinom osamdesetih godina, Milićević kao predstavnik spoljnotrgovinske kuće Univerzal odlazi u Moskvu, ali je na tom poslu ostao samo godinu dana. U Sovjetskom savezu počinje perestrojka, a on, osećajući da dolazi novo vreme, kreće u privatni biznis. Koristeći dobre poslovne veze razvio je brojne poslove sa Kinom, Turskom, Švajcarskom, Nemačkom i drugim zemljama, i to u oblasti metalurgije, ali i drugim profitabilnim poslovima.

Dok su ga zemljaci u Kruševcu u turbulentnim devedesetim godinama gotovo zaboravili, Božin nije zaboravio Kruševac. Vratio se u rodni grad i 2004. godine je za smešnih 30.000 evra kupio fabriku ulja u kojoj je počeo radni vek kao magacioner sirovina.
– U životu sam radio razne poslove i u Kruševcu, i u Srbiji, i u Rusiji, u uslovima samoupravnog socijalizma, i želim da završim karijeru kao industrijalac. Ta činjenica će ostaviti beleg da sam u ovom svetu i ovom gradu postojao – rekao je po povratku u Kruševac Božin Milićević.

Svoju poslovnu imperiju Milićević je brzo širio. Godinu dana nakon kupovine fabrike ulja, koju je prekrstio u Plima M, u njegovom vlasništvu se za 83 miliona dinara našlo i pekarsko preduzeće Branko Perišić, kasnije nazvano Plima pek. Sledeće na redu bilo je preduzeće Šumadija iz Vrnjačke Banje, odnosno Plima Vrnjci. Ovo preduzeće, koje dnevno proizvodi 40.000 komada pekarskih proizvoda, kupljeno je za milion evra i postalo šesti član Plima holdinga. Po Kruševcu se dugo šuškalo da je zainteresovan i za kupovinu Župe, ali je u poslednjem trenutku odustao.
– Jednom su me pitali šta će mi sve ovo u ovim godinama. Imam porodicu. Moj sin Dejan je predsednik kompanije. Imam i unuka Marka, kome sam namenio ulogu fabrikanta kad odraste. To je zdrav lični motiv, a fabrike zapošljavaju i hrane ljude, zar ne? – izjavio je jednom prilikom Milićević.

Radnici u štrajku

U preduzećima u vlasništvu Božina Milićevića radi oko 400 ljudi, mada ih je pre nego što je on kupio fabrike bilo više od 800. U jednom od preduzeća , Plimi M, oko 120 zaposlenih štrajkuje već šest meseci.
– Mesecima ne primamo plate, nemamo od čega decu da nahranimo, a njegov sin dođe i uzme koliko mu novca treba iz kase. Ni trudnicama ne isplaćuje ono što im sleduje! – žale se radnici Milićevićevih preduzeća i za svog poslodavca tvrde da je nezadovoljni starac koji ne zna šta će sa preduzećima koja drži. Da je nešto trulo u Milićevićevoj poslovnoj imperiji, govore i sve snažnije glasine da su mu banke oduzele Plimu Vrnjci, a da brojne inspekcije proveravaju poslovanje.