OBRAZ PREčI OD HAŠKIH PARA

RATNI DOBROVOLJAC NEćE DA SVEDOčI PROTIV ŠEŠELJA

• Nudili su mi azil, posao za ženu, školovanje za decu, ali nisam hteo da lažem, kaže Dušan Damjanović (42), teško oboleo od raka

Kragujevčanin Dušan Damjanović (42), koji je kao dobrovoljac učestvovao u specijalnim operacijama u Tovarniku, Vukovaru, selima Mirkovci i Bogdanovci devedesetih godina, odbio je ponudu Haškog tribunala da svedoči protiv lidera Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja.
Osim rana, i raka od kojeg pokušava da se izleči, nije zaradio ništa. Iako mu treba novac za život, za lekove, on je dao jasno i glasno izjavu, upisanu u zapisnik četvrtog opštinskog suda u Beogradu, da neće svedočiti protiv lidera radikala.
Dušan je jedan od retkih koji je odoleo iskušenju i odbio strane pare. Kako kaže, „neće da svoju sreću pravi preko tuđe nesreće“.
– Tri džipa crne boje, sa diplomatskim tablicama, parkirala su se ispred moje kuće. Zazvonili su na vrata, i tražili da pođem sa njima, u Beograd. Vodili su me u kancelariju Nataše Kandić. Hteli su da budem svedok optužbe protiv Šešelja. Odmah su mi rekli da sve o meni znaju. To da sam bio snajperista, da sam dva puta ranjen, u nogu i u šaku.

Srušio avion

Kragujevčanin Dušan Damjanović podelio je sudbinu desetina hiljada dobrovoljaca iz Srbije, a odlikovan je od Vojske Jugoslavije, jer je doprineo rušenju jednog od aviona NATO-a za vreme bombardovanja 1999. godine. U njemu je, kako se pretpostavlja, bio i sin Veslija Klarka.

Znali su i da sam zbog toga ratni vojni invalid. Znali su i sve moje telefone – fiksni, mobilni. A tražili su da lažem. Ja stvarno po dolasku u Krajinu nisam ni znao za Šešelja. Otišao sam u rat dobrovoljno, da pomognem našoj braći. Zato nisam hteo, a neću ni u buduće, da govorim ono što oni hoće, da je Šešelj držao govore koji su terali Srbe da kolju druge ljude – kaže Dušan Damjanović.
Dušan, koji je u međuvremenu teško oboleo od raka jetre, živi sa svojom porodicom veoma skromno. Nema posao, a ima ženu i tri ćerke. Duguje za komunalne troškove, za vodu, struju. Cela porodica preživljava sa osam hiljada dinara mesečne invalidnine.
– Nudili su sve i svašta. Od azila u nekoj stranoj državi, do posla za suprugu i školovanja za decu. Bilo je tu i ljudi iz američke ambasade, koji su ocenili brzo da od mene „neće izvući ništa“. Tužan sam zbog svega, jer su me, u svoj muci, obišli jedino ljudi iz četničkog pokreta. Miroslav Vuković je obećao da će pokušati da revidira rešenje za penziju, kako bi primao više para – priča Dušan i pokazuje slike sa ratišta.