Nose Broza u srcu

POŠTOVAOCI TITOVOG DELA IZ CELOG SVETA U KUćI CVEćA

• Uspomene nije lako rasparčati, kao ni Jugoslovene, oni se drže zajedno, stižu iz svih bivših republika, potpisuju se i ćirilicom i latinicom • Ove godine pridružili im se posetioci iz SAD, Engleske, Kolumbije, Norveške, Nigerije, Kine…

„Navršile su se 24 godine naše tuge za tobom. Bio si veliki predsednik velike zemlje i očuvao si je, ali je ovi mangupi svu rasturiše!“, potpisala se 4. maja 2004. u Knjigu utisaka „Titova pionirka“ u beogradskoj Kući cveća gde su već od ranog jutra, ispred Muzeja istorije Jugoslavije počeli da pristižu autobusi sa turistima ali i poštovaocima lika i dela Josipa Broza. Poslednje počivalište predsednika obišli su posetioci iz svih krajeva bivše Jugoslavije, 350 gostiju samo iz SAD, potom oni Engleske, Norveške, Kolumbije, Kine…

Bio je car!

Iz Makedonije je stiglo 180 ljudi iz 24 opštine, koji su se sami organizovali i uputili ka nekada i njihovoj prestonici – Beograd. „čast mi je da sam ponovo ovde nakon 22 godine. Zahvalan sam mu za sve što je učinio za nas. Bio je car!“, rekao je Georgi Nikolov, penzioner iz Kočana.

– Došao sam da se poklonim drugu Titu, svom vrhovnom komandantu. Nikad nije bilo niti će biti onako lepo kao u vreme dok smo živeli s njim. Svi su nas voleli i poštovali, mogli smo da putujemo gde hoćemo, bila je sloboda, mir, a sad… – odmahuje glavom Slavko Marić, inženjer u penziji iz Bugojna, danas izbeglica u Srbiji.
Stariji gosti stajali su pored groba u tišini, odajući poštu, neko svom predsedniku, neko maršalu, dok su mlađi razgledali unutrašnjost Kuće cveća i sa znatiželjom gledali ponašanje Titovih savremenika.

Meka za Amerikance

Do ranih popodnevnih sati 4. maja 2004. grob Josipa Broza posetilo je oko 1.500 ljudi. Prema rečima Svetlane Ognjanović, sekretara Muzeja istorije Jugoslavije, interesovanje za Kuću cveća iz godine u godinu raste. Nedavno je sklopljen ugovor sa beogradskom turističkom agencijom „Top-turs“ koja će svakog meseca, od maja do novembra, dovoditi 320 američkih turista na Titov grob i u obilazak srpske prestonice.

Uspomene iz NOB-a, priče o čuvenim bitkama na Kozari i Neretvi koje su glasno pominjane među posetiocima, svedočile su još jednom o vremenu koje mnogi nisu zaboravili, uprkos tome što više nema ni zemlje a ni predsednika među živima. „Sećanja nam bar niko ne može ni oteti ni ukrasti…“, reče sa uzdahom jedan stariji gospodin pored groba Starog, u Kući cveća, jednom od retkih mesta u Srbiji koje je ostalo netaknuto i nepromenjeno poslednjih decenija, pa se može s pravom nazvati i utočištem onih što ne mogu i ne žele da prihvate neko novo vreme…
– To je dug prema istoriji koju ne možemo da izbrišemo čak i da hoćemo. Tih pola veka ne može da nestane u dimu – kaže Predrag đorđević, turistički vodič iz Beograda, koji je doveo Kolumbijku Anamariju Buske de Kano da vidi jedan deo istorije stare Jugoslavije. „činjenica da sam se zadesila ovde na dan godišnjice smrti tako velikog čoveka kakav je za Jugoslaviju i svet bio Tito, čini ceo događaj emotivnijim – kratko je rekla gošća iz Kolumbije.
Na Titovom grobu tog majskog dana položeni su venci Saveza komunista iz svih bivših republika SFRJ, članova Udruženja „Tito“ i Antifašističkog saveza iz Hrvatske, ali i cveće Jovanke Broz koja je, kao i svake godine, došla prva da oda poštu svom suprugu. Oko podneva su to uradili i Titovi unuci, Joška i Zlatica.

A Beograđanin Radosav Aksentijević je prvi put nakon deset godina ponovo došao na grob jer se setio svih lepih trenutaka iz prošlosti.
– Imam samo uspomene. E, kad bi ustao iz groba i ujedinio nas – kaže Aksentijević koji je za ovu priliku spremio i stih: „Danas si potreban širokoj masi, onoj koje nema, srednjoj klasi“.
Stariji posetioci bili su očekivani, jer uspomene nije lako rasparčati, kao ni Jugoslovene, stižu, drže se zajedno i potpisuju se u Knjigu utisaka i ćirilicom i latinicom. Svake godine iznenađuje i sve veći broj mladih koji dolaze da obiđu jedan deo prošlosti o kojem znaju samo iz knjiga ili iz priča, mnogi nisu bili ni rođeni kad je stvarana Jugoslavija, ali ipak su došli da bi napisali u Knjizi utisaka: „Žao mi je što nismo živeli u vaše vreme“
Da podsetimo neke nove generacije: Josip Broz Tito umro je 4. maja 1980. godine u LJubljani.