NATO ili bezbedne škole?

Da li možete da zamislite Beograđanku u plamenu? Da li možete da zamislite grozomorne scene posle eksplozije bombe u autobusu GSP-a?

Ako možete da zamislite naše vojnike u okviru NATO kontingenta u Avganistanu ili kao američke saveznike u Iraku – trebalo bi da se potrudite da sebi predstavite i navedene neželjene scene!

GLOBALNI BUNT NASPRAM GLOBALNE IMPERIJE

Globalni terorizam je, kako je to jasno i jezgrovito napisao Masimo Fini, „predvidljiva posledica jednog globalističkog i mondijalističkog kretanja čija je osnovna tendencija ta da se stvori jedna jedina svetska država, jedna jedina svetska vlada, jedna jedina svetska policija, jedno jedino svetsko tržište i jedan jedini tip individue: Veliki Potrošač.“

Još se nije rodila takva globalna država, i sve manje je verovatno da će se i roditi. Ali postoji ogroman prostor pod dominacijom jedne imperije. On je u duhu hijerarhije među državama ispunjen vazalnim zemljama. I onima koje to nisu, ali su tako locirane da stalno mogu da se suoče sa većom ili manjom „humanitarnom“ vojnom intervencijom.

Otuda, iako ne postoji globalna država, postoji „kolonijalna imperija“ od globalnog značaja – imperija koja nipodaštava suverenitet podređenih zemalja. Iz toga realno proizilazi da će sukobi u zoni dominacije SAD sve manje imati karakter tradicionalnog rata između država, a da – kako kaže Fini – „nužno poprimaju oblik terorizma“.

Rečeno tim pre važi jer „kolena“ imperije sa globalnim pretenzijama – sve češće klecaju. U narednim godinama njena moć će se neminovno smanjivati. A kako je primetio sociolog Džejms Dejvis – čovek koji je dubinski proučavao revolucije i njihove uzroke – narod se ne buni onda kada mu je najgore, već onda kada oseti da je vlast slaba. To se dešava čak iako je odnos države prema podanicima, ili kolonijalne sile prema podređenim oblastima – postao podnošljiviji.

Ujedno, istorija nam pruža mnogo primera da kada strasti eksplodiraju u prvi plan ne dolaze oni koji nude praktična, održiva, rešenja. Vođstvo tada preuzimaju ekstremisti koji pozivaju na odmazdu i nude iluzorne ali, za mnoge, primamljive opcije.

Sve u svemu, ako kroz prizmu Dejvisovih istraživanja pogledamo na svetu u kome imamo (bar u jednom njegovom delu) samovoljnog Velikog policajca – čak i ako se urazumi jer uviđa da je njegova snaga mnogo manja nego što je mislio – možemo da očekujemo dalju eskalaciju sukoba. Pandorina kutija je otvorena i izgledno je da će otpor u okupiranim, i nekim vanevropskim vazalnim državama, uzimati maha.

Globalni terorizam gotovo sigurno neće zamreti. Naprotiv – možda će poprimiti do sada i neslućene razmere.

MIRNA ILI KRVAVA SRBIJA?

Gde smo mi u ovoj priči? Pa, danas je – makar većina nas – opredeljena protiv pristupanja Severnoatlantskoj alijansi. Naprosto, povređeni smo zbog ponašanja SAD, i dela saveznika i vazala te zemlje, u vezi sa Kosovom i Metohijom. Sveža su nam sećanja na agresiju na naše zemlje, cinično nazvanu operacija – „Milosrdni anđeo“. Uz to, i iz praktičnih ali i istorijskih razloga, upitamo se da li ima smisla da budemo deo saveza čija su „koplja“ – a teško je poverovati da nije tako – i dalje usmerena u pravcu Rusije.

No, pre ili kasnije pitanje pristupanja NATO-u sigurno će biti ponovo postavljeno! A do tada, iskreno se nadam, uspećemo da se izborimo za makar prihvatljivo rešenje problema Kosova i Metohije. Pošto nismo zlopamtila, ličilo bi na nas do tada zanemarimo sve pokušaje vodećih NATO zemalja da nam otmu Kosovo. Da zaboravimo i bombardovanje Srbije iz 1999. godine, i njihovo indirektno i direktno mešanje tokom agresije na Srpsku Krajnu i Republiku Srpsku 1995. godine. Tako, neće više biti psiholoških barijera koje nas sprečavaju da se uvrstimo u NATO ešelone.

S druge strane, naći će se ponovo neki ministar koji će apelovati na naše potrošače apetite, manipulativnim izjavama tipa: „pa u tim zemljama se proizvode najkvalitetnije cipele – zar mislite da možete da ih nosite ako nećete da postanemo NATO zemlja?“ (Pretpostavljam da će do tada zagovornici „članstva“ saznati da se automobili – koje je spominjao ministar Šutanovac kao željeni artikal od strane naših građana – uglavnom proizvode u Kini, Koreji i Japanu.)

U uslovima kada se trude da nam zamagle vidike, da nam oslabe moć apstraktnog mišljenja i sagledavanja lanca uzroka i posledica, da sa nama neprestano manipulišu – moramo stalno da imamo u vidu makar jednu stvar: ništa nije besplatno!

Pristupanje NATO-u platićemo, ako ne i tragedijama na našim ulicama i u javnim objektima, onda bar stalnom strepnjom od njih. Uz to, pre ili kasnije, šta god nam pričali tzv. Atlantisti, počeće da stižu kovčezi sa telima naših vojnika poginulih „iza sedam mora i sedam gora“. Ne zovu nas u spomenuti vojni savez jer lepo pevamo ili što žele sa nama da igraju košarku. U pitanju je „danak u krvi“!

Međutim, mi smo svoj danak nedavno već platili. To znaju i oni koji hoće da ućare dva puta. Kada je Stefan Lazarević predvodio srpske odrede koji su, kao deo turske armije, 1402. godine išli u susret Tamerlanu – radio je to jer je morao. Danas mi to ne moramo da radimo!

Odnosi u svetu su sada takvi da Srbiju niko više ne može da napadne. Stoga, nije nužno da idemo u „savez“ sa onima koji bi to u drugačijim okolnostima mogli da urade, kako bi im se umili da to i ne urade!

NEŽELJENI ALI OSTVARENI KOSOVSKI PROFIT

Tužno je to reći: imamo i neku korist od sadašnje eskalacije krize u vezi sa Kosovom i Metohijom. Nesumnjivo, sada niko neće – formalno ili neformalno – pristupanje NATO-u istinski postaviti kao uslov za naš ulazak u EU. Da ne smatraju da im na neki način koristi da Srbija postane deo EU, vodeće zemlje te zajednice ne bi nas podsticale da tražimo prijem. Stoga, neće nas dodatno ni sputavati sada kada mi sami razmišljamo da li ima smisla da nastavimo putem (potpune) integracije sa onima koji nam seku deo „tela“.

Možda će neko od stranih moćnika, više indirektno nego direktno, probati u stilu „ako prođe, prođe“, da postavi pitanje pristupanja Alijansi. No, tome ne treba pridavati pažnju.

Opasnije je nešto drugo – sklonost pojedinih naših političara da tim pitanjem manipulišu kako bi zadovoljili svoje prijatelje na Zapadu. Ili, možda čak i stvorili osnov za ličnu korist u budućnosti. Jer, nigde se ne uzimaju lepše provizije nego kada se oprema vojska koja je član nekog – pogotovo „potrošačkog“ – vojnog saveza. Tada za sve postoji izgovor, opravdanje i pribežište.

*
Neće pitanje pristupanja NATO-u ozbiljno pokrenuti SAD ni vodeće zemlje EU. Pokrenuće ga, lažno se pozivajući na te zemlje, pojedini krugovi u Srbiji! A mi, kada razmišljamo o kolima, cipelama ili putovanjima – ni u kom slučaju ne smemo da zaboravimo bezbednost u našim školama, autobusima i na ulicama! Pogotovo što te lepe stvari ne moramo da plaćamo svojom krvlju. Još manje imamo razloga da je prolivamo zbog nečije provizije ili zbog zaposlenja naših, jednog dana ovde „penzionisanih“ političara, u strukturama NATO-a!