Narodni front ili PREZIR NARODA SRPSKOG

I opozicioni politički lideri razumeli su da bez blagoslova iz evroatlantskih centrala, niko u Srbiji ne može dobiti ni mrvicu vlasti, pa su požurili da i oni svetu pokažu svoje evropsko lice i da prednjače u evroreformama
Po tumačenjima naših evroatlantskih aktivista u vladinom i nevladinom sektoru, većina građana Srbije nema dilemu oko ulaska u Evropsku uniju. Doduše, rezultati poslednjih izbora, ako se imaju u vidu predizborni programi stranaka (2008), ne govore u prilog ovoj tezi, ali je SPS, u toku posleizbornih marifetluka, prilagodio svoju retoriku (valjda i program) zahtevu da EU nema alternativu, čak i ako ta jedina izabrana mogućnost predstavlja smrtnu presudu za veliki broj građana Srbije. Naknadno su i opozicioni politički lideri razumeli da bez blagoslova iz evroatlantskih centrala, niko u Srbiji ne može dobiti ni mrvicu vlasti (koja je ovde osnovni izvor bogaćenja), pa su požurili da i oni svetu pokažu svoje evropsko lice i da prednjače u evroreformama.
Zapitaćete se šta je tu loše? Zar nije svako od nas, odvajkada, bio dobrim delom evropejac u duši, ako se pod ovim podrazumeva želja za uljuđenim i uređenim načinom života u državi sa snažnim pravnim poretkom, gde su ravnopravnost građana pred zakonom i dostojanstvo države prve i najvažnije brige vlasti? U skladu s tim (i kao prirodna posledica toga) u takvoj državi bi i privredni život bio razvijen, a stepen opšteg blagostanja visok.

HRABROST DRUGE SRBIJE
Ali svoje evropejstvo Srbi treba da dokažu negiranjem integriteta sopstvene države (ranije Jugoslavije, danas Srbije) pljuvanjem po nacionalnoj istoriji i tradiciji, destrukcijom domaće ekonomije i predajom resursa (pre svega tržišta) u ruke gospodara novog svetskog poretka. Prirodno, takvu Srbiju je moguće konstruisati samo u uslovima bezakonja i despotije, kada se ološ lako penje do moćnih društvenih funkcija, a mediji podržavaju i podstiču neobaveštenost, prostakluk, nasilje i primitivizam.
Uostalom, čemu obrazovanje, vaspitanje i kultura, kada nam svetski žreci neprekidno ponavljaju da u modernom društvu znanja svako znanje zastareva u roku od šest nedelja? I da je mnogo važnije razviti kod mladih snalažljivost, prodornost i liderstvo, kao i novu vrstu poslušnosti (razumevanje realnosti), kao najpoželjnijih karakteristika modernih japija i političara.
Dobro zaklonjena iza oružja svojih mentora, kao i iza pretnji ekonomskim sankcijama Srbiji (tzv. privrednim genocidom), Druga Srbija se često hvali hrabrošću da baci u lice sopstvenom narodu evroatlantsku istinu o agresivnom i zločinačkom karakteru srpske države i Srba, koji moraju razumeti i prihvatiti da su pravedno kažnjeni za svoja nedela. Zato se srpska teritorija može komadati, a Srbi hapsiti i nekažnjeno ubijati bilo gde, ne bi li se tako ublažile frustracije nacija koje su Srbi okupirali (!?)
Ni vlast ni opozicija danas u Srbiji ne sme da podseti na istinu o građanskim ratovima u Jugoslaviji devedesetih godina, kao i na brojne hajke na Srbe, koje su evroatlantski saveznici podsticali u svim republikama raskomadane države. U Srbiji je kvislinška vlast, dovedena posle dugotrajnih sankcija i vojne intervencije, dobila zadatak da sve te hajke protiv Srba opravda, a da se hajkačima izvini. I da, istovremeno, kao uzgred, stvori uslove da Srbija postane slična brojnim banana-republikama širom sveta.

OTPOR OKUPACIJI
Druga (evroatlantska) Srbija očekivala je, dabome, nagrade od svojih mentora za pokazanu hrabrost u borbi protiv interesa sopstvenog naroda. Ali kao i u mnogim drugim delovima sveta, pokazalo se da se kvislinška vlast najlakše nagrađuje sredstvima iz džepova domaćih poreskih obveznika, uz uvek zamahnut tomahavk i pretnju ekonomskim sankcijama – u slučaju narodnog otpora.
Međutim, ponekad ova finansijska sredstva mogu da se pokažu nedovoljna, pa gospodari sveta moraju da preporuče (i tolerišu) svojim marionetama dopunske izvore: šverc duvana, droge, oružja, ljudi i njihovih organa… Da li vam ovi modeli izgledaju poznati? A ako se marionetske klike suviše osokole i pokažu težnju da otkažu poslušnost mentorima, uvek se mogu po njih poslati spretni komandosi, a sve u sklopu međunarodne borbe protiv kriminala.
Osnovno pitanje koje postavljaju slobodoljubivi ljudi u Srbiji glasi: da li je moguć uspešan otpor ovakvoj vrsti okupacije? Mnogi su skeptični, u strahu da se i novi oslobodioci ne pridruže koloni narodnih usrećitelja, koji su usrećili jedino sebe i svoje najbliže, a narodne mase bacili u još dublju bedu.
S druge strane, vlast skoro otvoreno priziva i podstiče talas terora (i druge nasilne oblike otpora), pošto zna da u takvim manifestacijama najviše stradaju nevini, a odlučujuća sila, javna i podzemna (kriminalna), ipak je u rukama vladajuće elite. Strani konsultanti ukazuju (umirujuće?) da je teror sastavni deo slike mnogih demokratija formiranih pod brižnom rukom SAD-a širom sveta.
Zato se, u postojećim prilikama, kao oblik otpora nameće nenasilna (a javna), manifestacija narodnog prezira. Ona bi pokazivala, često i svuda, da se evroatlantska vlast u Srbiji oslanja na golu silu, kao i na predizborne, izborne i posleizborne obmane i prevare. Postoje li dobrovoljci za ovaj front?