Milosevicevi spijuni u opoziciji

Kada je, tokom svedocenja pred Haškim tribunalom, Ratomiru Tanicu pokazana karta Kosova i upuceno pitanje da li bi mogao da pokaže pravce kretanja vojnih grupa, on je rekao: “Ja nisam to vežbao, tako da nisam strucan…” Sa stanovišta Frojdovih omaški bilo bi zanimljivo saznati šta je to zapravo vežbao prvi insajder u haškom procesu protiv Slobodana Miloševica. Posle neuverljivih i neveštih svedoka iz redova kosovskih Albanaca, Miloševic se prvi put suocio sa inteligentnim i elokventnim protivnikom koji nije u ratu sa logikom i koji se dobro pripremio za nastup. U tome mu je, verovatno, pomoglo bogato iskustvo “krtice” ili narodski receno špijuna, što je i sam potvrdio u Hagu, pominjuci svoje veze sa Službom državne bezbednosti Srbije, kao i obaveštajnim službama Velike Britanije, Rusije i Italije.

Politika i špijunaža

Sama biografija ovog “liberalnog intelektualca” pokazuje da su politika i špijunaža i te kako povezane i to mnogo više nego što obicni gradani misle, posebno u uslovima naše turobne prošlosti. Od priprostog sreskog špijuna u liku Alekse Žunica, stiglo se do Kovacevicevog “Profesionalca” koji nece biti otkriven sve dok se sam ne javi i pokaže, što je u politickim krugovima stvorilo pravu pometnju i upitanost koliko je takvih licnosti bilo ukljuceno u rad stranaka. Tim pre što ljudi iz kontraobaveštajnih krugova tvrde da u srpskim strankama onih koji rade za policiju, DB i ostale tajne službe ima toliko da se od njih može sastaviti jedna parlamentarna stranka.
Kao jedan od osnivaca prve nekomunisticke politicke organizacije na ovim prostorima, Jugoslovenskog udruženja za demokratsku inicijativu (UJDI), potom clan i potpredsednik Gradanskog saveza Srbije, Tanic je stasavao u jednom od beogradskih krugova salonske opozicije. Težnja ka sferama veceg politickog uticaja odvela ga je 1995. godine u Novu demokratiju u kojoj ce ostati savetnik njenog lidera i u vreme kada je ta stranka otišla iz “leve i patriotske koalicije”. Prethodno je kao savetnik za spoljnu politiku ucestvovao u pregovorima, javnim i tajnim, sa Albancima i predstavnicima medunarodne zajednice o buducem statusu Kosova i Metohije. Nisu mu, izgleda, bile strane ni neke nevladine organizacije, poput Evropskog pokreta u cijem je preduzecu “Evropa pres” imao funkciju predsednika Upravnog odbora. Ostace nepoznato da li se u težnji da se ukljuci u tokove važnih politickih odluka, prvo priklonio domacoj ili stranim obaveštajnim službama, odnosno da li je tu dvostruku ulogu dobio po necijem zadatku, ili po sopstvenoj proceni.
Svedocenje licnosti sa ovakvom biografijom u našoj javnosti izazvalo je brojne nedoumice o tome kakva je stvarna njegova uloga u dogadajima o kojim govori, odnosno koliko je on pouzdan svedok. Dosadašnja reagovanja stranaka ciji je clan i aktivista bio, uglavnom su štura i usmerena na “ogradivanje” od onoga što je svedok, najavljen kao “insajder”, rekao na sudenju, posebno o dogadajima u kojima je on, prema vlastitim tvrdnjama, ucestvovao.

Nova demokratija, ciji je clan (ili simpatizer, ostalo je nejasno) bio, iznenadena je što se Tanic koristi imenom te partije i poslovima koje je u njoj obavljao, podsecajuci ga da je zaboravio da obavesti svoje partijske kolege o svom angažmanu u Službi državne bezbednosti, a njen predsednik Dušan Mihajlovic negira bilo kakvo Tanicevo ucešce u dogadajima o kojima je svedocio.

Svi peru ruke

U Gradanskom savezu Srbije, ciji je clan i potpredsednik Tanic takode bio, kažu da je on tu stranku napustio još 1993. godine i od tada GSS sa njim nema nikakve kontakte niti ima bilo kakve informacije o njemu. Funkcioner te stranke Ivan Andric istice da je bivši predsednik te stranke Vesna Pešic još tada izrazila sumnju da je Tanic agent DB-a i da je primeceno da on opstruiše rad Gradanskog saveza Srbije.
Za Dušana Janjica, koordinatora Foruma za etnicke odnose, Tanic nikada nije bio clan ove nevladine organizacije niti je ucestvovao u bilo kom ozbiljnom medunarodnom pregovarackom procesu. “Njegova uloga je bila mnogo znacajnija u ‘Evropa presu’ gde sam ja bio direktor i glavni i odgovorni urednik a on predsednik Upravnog odbora. Posle cetvrtog broja lista ‘Evropa’ i intervjua sa Encesbergerom, u kojem je Miloševic prvi put u medijima nazvan diktatorom, Tanic se aktivirao i dostavio lažne podatke o malverzacijama u preduzecu. Iako se pokazalo da od toga nema ništa, Evropski pokret je odustao od daljeg izdavanja lista, a Tanic je otišao na novi zadatak.” Janjic istice Tanicevo ucešce u jednom drugom projektu vezanom za Kosovo, u organizaciji “Bertelsman fondacije” (pripada firmi ćG) u okviru kojeg je ucestvovao u pregovorima zajedno sa Dušanom Batakovicem, Predragom Simicem i Milanom St. Proticem. Od njih se oglasio samo predsednik Politickog saveta Demohrišcanske stranke Srbije Protic za koga je kontroverzni haški svedok dokaz da “ni službe najvecih država više nisu ono što su bile, jer smo od Džemsa Bonda stigli do Ratomira Tanica”.
O slucaju Tanic se govorilo i na Odboru za odbranu i bezbednost Skupštine Srbije, cijoj sednici je prvi put prisustvovao i nacelnik Resora državne bezbednosti Andreja Savic. Za Savica je Tanicevo svedocenje “indikativno” zbog cega je najavio da ce DB analizirati njegove navode i da ce se o tome raspravljati na jednoj od narednih sednica Odbora. Služba bi imala šta da kaže jer Tanic tvrdi da je zajedno sa suprugom hapšen i zlostavljan, zbog cega mu je Tužilaštvo tribunala i dalo status zašticenog svedoka i mere zaštite identiteta i posle svedocenja.
I dok od Tanica svi koje pominje “peru” ruke sa željom da ovaj slucaj što pre padne u zaborav, drugi podsecaju da ovaj primer ide u prilog tezi da je SDB od pojave višestranacja imao svoje krtice u opoziciji, cak i da su po nalogu Službe mnoge stranke bile i osnovane. U istoriji to nije novo a recit primer je nastanak sovjetske države, kada je Feliks Edmundovic đeržinski, šef Ceke i GPU-a, formirao i lažnu opoziciju. đorde Mamula, visoki funkcioner Demokratske stranke Srbije, veruje da je slicna receptura bila i ovde jer je Miloševicev režim bio zatecen padom Berlinskog zida a hteo je po svaku cenu da ostane na vlasti. SDB je, kao srpski “mac revolucije”, imao solidna iskustva i svoje delovanje je trebalo samo da prilagodi novom vremenu. “Sigurno je da su stranke sa nacionalnim predznakom i cetnickom ikonografijom bile stvarane po pravilima Udbe. S jedne strane, da bi kompromitovale tu ideju što više, a s druge, da bi privukle mlade korumpirane ljude. Mislim da su neki estradni cetnici prodefilovali Srbijom a kako su se prikazivali na mitinzima, bili su ispod nivoa cetnika koje je u ‘Bitki na Neretvi’ prikazao Veljko Bulajic”, kaže Mamula, funkcioner DSS-a i narodni poslanik u Skupštini Srbije.
To je narocito bilo uocljivo posle demonstracija 9. marta 1991. godine kada se Miloševicev režim osetio toliko ugroženim da je u pomoc pozvao i tenkove Jugoslovenske narodne armije. Stoga je jedna od glavnih meta bio Srpski pokret obnove kao tada najjaca opoziciona stranka i logicno je pretpostaviti da su “krtice” u SPO-u bile sastavni deo te borbe.

“Ako su toliko ‘insajdera’ imali u malim strankama opozicije, politicki bezopasnim za Miloševica, logicno je da su ih mnogo ozbiljnije instalirali u SPO”, kaže Vuk Draškovic, lider ove stranke i kao potvrdu navodi zlocin na Ibarskoj magistrali kada su život izgubila cetiri funkcionera njegove stranke i aktuelnu aferu oko uklanjanja prislušnih uredaja iz njegovog stana i prostorija stranke.
“Još u istražnom postupku agenti DB-a koji su me tajno uhodili i prisluškivali, govorili su o njihovim ljudima u SPO-u, naravno, ne pominjuci imena. Konacno, mi imamo i dalje posla sa istom službom jer smo i dalje njihova meta. Otuda otvorena, javna i bahata intervencija i premijera i ministra policije da se zaštite neki glavni vinovnici zlocina na Ibarskoj magistrali, kao što su Legija, Kertes, đuric, Dinic…Kako drugacije da objasnim da DB još uvek drži prislušne uredaje u mom stanu i stranci, uprkos sudskom nalogu da se oni uklone. Dva puta je MUP novcano kažnjavan zbog nepoštovanja i neizvršenja sudske odluke i – ništa.”

Mnogobrojni insajderi

Advokat Borivoje Borovic, nekada jedan od kljucnih ljudi SPO-a i bliski rodak Vuka Draškovica a danas predsednik stranke Pravda, tvrdi da zna sva imena ljudi iz SPO-a koji rade za DB, ali ce ih reci samo predsedniku te stranke. Oni su, prema recima ovog bivšeg pripadnika SPO-a, razarali opoziciju u Srbiji poslednjih deset godina i držali Miloševica na vlasti, pocev od DEPOS-a, preko koalicije “Zajedno”, sve do DOS-a. SPO je, kako kaže Borovic, u kljucnim trenucima desetogodišnje borbe za svrgnuce Miloševica “bez greške” rušio sve dogovore i koalicije, a kao proizvod delovanja ljudi iz Službe unutar ove partije.

O detaljima “razbijanja” hoce da govori i drugi bivši pripadnik SPO-a Velja Ilic, predsednik Nove Srbije. “Posle nezadovoljstva i razlaza zbog svada mnogih iz koalicije ‘Zajedno’, pokušao sam da stvorim novu koaliciju – ‘Srbija zajedno’, a onda je na scenu stupio Jovan Marjanovic i to razbio. Napravio je neko paralelno predsedništvo, održao sastanak, izazvao incident sa nekim mojim rodakom i onda mene iskljucio iz stranke koju sam ja stvorio. Nešto slicno se sada desilo Vuku Obradovicu. Da ne bih ulazio u pravne zavrzlame, formirao sam ‘Novu Srbiju’”, objašnjava Ilic. Draškovic, pak, dozvoljava da je bilo sumnji i glasina ali da nije bilo dokaza. “Nadam se da ih više nema, da su se sami prosejali i otišli, narocito posle petog oktobra 2000. godine, da su odradili posao za Službu tako kako su se postavljali u izbornoj kampanji. Da li ih ima još, ja to ne znam. U suprotnom, sigurno više ne bi bili u stranci.”

Delikatni oprez

Analiticari, dobro upuceni u javne i tajne politicke afere, upozoravaju da su insajderi uglavnom ljudi u glavnim odborima stranaka, jer su im tu dostupni gotovo svi podaci. Zato su mnogi pribegavali oprezu i delikatne teme raspravljali na sastancima van stranke, izbegavajuci telefonsku komunikaciju.

“Primetio sam kako smo se i sami promenili. U pocetku smo imali poverenje jedni u druge. Vremenom, covek dozreva i pocinje da sumnja, tako da smo bili na distanci prema ljudima u koje nismo imali poverenje. I sami su shvatali da smo ih uocili. Mislim da su brzo ukapirali zašto nisu u nekim forumima u stranci. Brzo su se procišcavali i otpadali”, objašnjava Mamula iz DSS-a.
Poznavaoci prilika ne propuštaju da upozore da su ideološki motivi i privrženost starom sistemu bili redi motiv za “krtice” a da su korist, bogacenje, zaštita i privilegije bili glavni razlog “rada” insajdera. Bez obzira na to o kojoj se stranci radilo – pozicionoj ili opozicionoj. Tako je svojevremeno, kada su srpski radikali oponirali Miloševicu, javnost brujila da su grupi radikala sa Jovanom Glamocaninom na celu date velike pare da formira novu stranku – Radikalnu stranku Nikola Pašic.
Kada nije pomagao novac ili nešto drugo, služilo se denuncijacijama i kompromitacijom. Svima je poznat rad Anketnog odbora Skupštine SRJ o ubistvu ministra odbrane Pavla Bulatovica koji je Radikalna stranka u nastavcima davala medijima a potom publikovala kao svoju knjigu. Najpikantniji detalji su vezani za izjavu Radomira Markovica, bivšeg šefa DB-a, datu u Centralnom zatvoru 11.
januara ove godine u kojoj on navodi da je predsednik Gradanskog saveza i aktuelni savezni ministar spoljnih poslova Goran Svilanovic bio na vezi sa Službom preko Gorana Petrovica koji je postao šef DB-a posle formiranja nove srpske vlade i na njenom celu bio sve do afere sa “crvenim beretkama”.
Markovicev advokat Dušan Mašic tvrdi da je Markovic slicnu izjavu dao i u istražnom postupku povodom “Ibarske magistrale” i da je licno prisustvovao kada je Markovic rekao da su mnogi današnji funkcioneri saradivali sa stranim obaveštajnim službama, kao i sa DB-om.
U pravosudnim krugovima se prica da je i Mihalj Kertes detaljno naveo u svojoj izjavi kome je sve iz opozicije, kao šef Carine, davao na uslugu ili poklanjao neke vrednosti, najcešce automobile. Po navodima upucenih, na tom spisku nema samo Vojislava Koštunice i, sada u drugom svetlu, vec pomenutog Svilanovica.
Takve etikete se teško skidaju demantijima što neki aktuelni politicari obilato koriste, poput Velje Ilica koji smatra da je Tanica u Gradanskom savezu nasledio Goran Petrovic, iz cije saradnje je sa Svilanovicem, kako kaže, proisteklo i njihovo kumstvo. Ako se tome doda da je, po smenjivanju, Petrovic našao novi posao, u srodnoj službi baš u ministarstvu kuma Svilanovica, teško je da takve koincidencije malo ko ne bi iskoristio ma koliko se one ticale istine i politicke korektnosti.

Pouke te vrste se mogu naci u našoj daljoj prošlosti i anegdoti vezanoj za dr Juraja Špilera, javnosti mnogo poznatijem u liku policajca Šicera iz TV serije “Salaš u Malom ritu”. Ovaj predratni visoki funkcioner policije zadužen za progon komunista uhapšen je 1945. godine i osuden na smrt. Da bi se spasao smrtne kazne, ponudeno mu je bilo da na papir stavi sve što je znao o saradnji komunista sa predratnim vlastima i njihovom kasnijem držanju pred nacistickom policijom. Špiler je svoje izveštaje pisao sve do pedeset i neke godine i napisao hiljade stranica sa podacima i imenima, cesto i izmišljajuci, samo da bi spasao glavu. Smrtnu kaznu nije izbegao, ali su zato mnogi koje je pomenuo u izveštajima, posle rata imali problema i na njih se gledalo sa znatnom dozom podozrenja. Pitanje je bilo kome verovati – osudenom na smrt ili onom ko negira njegove navode izrecene u zatvoru. I cehoslovacki ministar Jan Kavan je posle “plišane revolucije” godinama vodio sudski spor i uspeo da pobija navode da je bio doušnik Službe. Tome je verovatno pomoglo i otvaranje tajnih dosijea o kojima se i kod nas dosta govori. Na taj nacin bismo saznali ko su bili Miloševicevi licni opozicionari, odnosno njemu bliski ljudi koji su cesto imali i neke druge, strane, gazde. Postoji verzija (koju je teško proveriti i dokazati) da su mnogi ili bar oni dosijei sa najvecom težinom, uništeni u periodu republickog trovlašca, dok je na celu Službe i dalje bio Rade Markovic. Na nedavnom savetovanju u Vrnjackoj Banji najveci protivnici njihovog otvaranja su bili baš neki pripadnici Službe, uz “tvrdnju” da bi se mnogi iznenadili da u tim dosijeima nema ono što oni ocekuju.

Depolitizacija i dosijei

“Ono što mi ocekujemo, to je depolitizacija policije, koje nema bez otvaranja dosijea”, kaže Mamula. “Zato i sumnjam da je dosta toga uništeno još pre ‘petog oktobra’ kada je i Službi bilo jasno da je Miloševic gotov i kada su i sami rešili da ga ‘puste niz vodu’. To nisu više silne fascikle i papiri vec savremena elektronska dokumentacija koju je lako ‘štimovati’, bilo da se ociste ili fabrikuju laži, kako bi se ljudi na politickoj sceni kompromitovali. Sve je moguce.”
Istorija je i ovim povodom poucna. Kada je posle Drugog svetskog rata zaplenjena arhiva beogradske specijalne policije, kao i nemacke arhive, pronadeni su i zapisnici o saslušanju pojedinih visokih partijskih funkcionera.
Ali, ne lezi vraže: Nekadašnji mladi komunisti, koji su uspeli da izadu iz okupatorskih zatvora, a koji su u meduvremenu postali visoki partijski i državni funkcioneri, potrudili su se odmah da unište sve kompromitujuce zapisnike i papire…
Otuda i upozorenje iskusnih analiticara da u vezi s Tanicem i njemu slicnim treba biti obazriv i odmeren, bez velike zluradosti, jer se ne zna koja sledeca stranka ili licnost može doci na red. Aforizam Vlade Bulatovica Viba je u tom smislu recit: “ Ne raduj se mecki pred tudom kucom, jer mecka putuje.”