Kapitalizam

Žudeli smo za kapitalizmom, a dobili divlju kompilaciju robovlasništva i prvobitne akumulacije kapitala. Da, baš tako, iako je početak 21. veka.

Da ova definicija nije tačna, ne biste prethodnih dana u Pressu mogli da pročitate kako velike kompanije (čast izuzecima) izdvajaju samo 0,1 odsto prihoda za društveno odgovorno poslovanje, kako dele svoje proizvode i tako ih u stvari reklamiraju glumeći humanost, kako strane korporacije, koje u matičnim zemljama brinu o zaposlenima, okolini, lokalnom stanovništvu…, ovde izrabljuju radnike i zagađuju sve što stignu.

Ne biste, takođe, mogli da pročitate da čak 200.000 ljudi radi više od 60 sati nedeljno, ne dobijajući za prekovremeni rad uglavnom ni žutu banku. Ili da na desetine hiljada radnika nije primilo platu duže od tri meseca, da ko zna koliko njih dirinči na crno ne usuđujući se ni da priupita da li postoji ikakva šansa da im se uplate doprinosi.

Država, odnosno njeni zastupnici, na sve ovo žmuri. Ne na jedno, već na oba oka, iščekujući valjda da neko drugi reši te probleme. I usput zapošljava li zapošljava. Preko veze, naravno, kako bi drugačije. Nije me iznenadilo istraživanje koje je pokazalo da je 51 odsto zaposlenih u državnim firmama radne knjižice dobilo na mufte. Preko mame, tate, komšije, rođaka sa sela, partijskog kolege ili uz novčanu nadoknadu. Svejedno. Samo da se zavale u fotelju dok ih izdržava ono resto Srbije koje ne radi za državu, a sve ga je manje i manje.

Ima li nekog da povuče ručnu? Ako ne može da natera divlje kapitaliste iz belog sveta i domaću kvaziburžoaziju da budu društveno odgovorni, kako se to moderno kaže, ono bar da ih spreči da nam sve to pakuju u lažnu oblandu i prodaju muda za bubrege, kako se to kaže starinski.

Naravno, to bi mogao da bude posao i za sindikate, ali oni su u Srbiji odavno prestali to da budu. Ima ih uglavnom tamo gde za njima nema nikakve potrebe, a tamo gde bi trebalo da se bore i izbore za bolji položaj radnika nema im ni traga ni glasa. Od uranka do uranka pokatkad promole glavu (opet čast izuzecima) tek da stave do znanja da postoje, i to ne svojim članovima, nego vlasti. Jer da se ne lažemo, od te vlasti oni i žive, bogate se, debljaju i glume sindikalce.

I tako ukrug… Kao što rekoh: Srbija, 21. vek. Zemlja surovih gazda, lažne nade, neispunjenih obećanja… Zemlja čuda!