Izvinite što ste nas bombardovali

Izvinite što ste nas bombardovali

Značajan deo opozicione elite je, po inerciji, i za bombardovanje 1999. nastavio da optužuje Miloševića. Ili, u najboljem slučaju, da odgovornost ravnomerno raspodeljuje između njega i NATO-a

U zgusnutom programu martovskih, više ili manje istorijskih i kontroverznih, obletnica jedan datum se izdvaja kao posebno osetljiv i delikatan, iako, bar na prvi pogled, ne bi morao, niti smeo biti takav. Zapravo, moglo bi se reći da je upravo tog 24. septembra 1999. udaren temelj dubinskog nesporazuma između srpskog društva i srpske postpetooktobarske društvene elite, i da se od tada ovaj nesporazum obnavlja i produbljuje sa svakom neadekvatno obeleženom godišnjicom.

Tokom gotovo čitave prethodne decenije, srpska, više ili manje demokratska (opoziciona), javnost imala je pred sobom tehnički složen, ali vrednosno i kognitivno jednostavan zadatak. Znalo se na kojoj su strani dobro, pravda i istina, i podrazumevalo se da Milošević, odnosno „režim”, stoji uvek nasuprot tome. Slika je bila crno-bela, oštrih ivica, bez nijansi, i u suštini predstavljala je samo obrnuti odraz modela „patriote izdajnici” koji je izdašno plasiran sa režimskih medija i ekrana. Ovoga puta, međutim, stvari su stajale drukčije. U trenutku kada je NATO bombardovanje počinjalo, Milošević je verovatno bio neviniji nego bilo kad tokom svoje političke karijere, i prvi put od raspada SFRJ i početka obračuna na prostoru bivše Jugoslavije bilo je očigledno da nije bio glavni, niti jedini krivac. Ali kombinacija političkog i životnog oportunizma dovela je do toga da je značajan deo opozicione elite gotovo prespavao NATO intervenciju i nekako po inerciji nastavio da i za to optužuje Miloševića. Ili, u najboljem slučaju, da odgovornost ravnomerno raspodeljuje između njega i alijanse. Narod, međutim, tu priču nikada nije progutao, bez obzira na to što je, razočaran i izmoren njegovim „pobedama”, naredne godine ipak oborio Miloševića.

Posle 5. oktobra stvari su u tom pogledu postale još gore. Delom pod pritiskom sve brojnijih, znanih i neznanih, zvaničnih i nezvaničnih, „međunarodnih predstavnika”, ali još više samoinicijativno, u neukusnoj revnosti podanika prema često i neizrečenim željama gospodara, sećanja na 24. mart, nepravedno bombardovanje i faktička otmica Kosmeta, sistematski su potiskivani na margine medijske pažnje i kolektivne svesti. I to na takav način i u tolikoj meri, koju, ubeđen sam, niko „spolja” zapravo nije ni tražio, niti očekivao, a koja je predstavljala pravi božji dar za, u to vreme, gotovo nokautirane srpske radikale. Udvorički refleks, s jedne, te nečista savest i goli interes, s druge strane, dovodili su do, katkad, otužnih i tragikomičnih posledica, kao što je, na primer, uzdržavanje naše delegacije prilikom glasanja o zabrani oružja sa osiromašenim uranijumom u UN, neukusno paradiranje Atlantskog saveta po Saveznoj skupštini i medijima, ili situacije u kojoj čelnik DOS-a pred američkim senatorom Vojnovičem brani nužnost NATO intervencije.

Nije, razume se, bilo realno očekivati da velike sile, na čelu sa SAD, tek tako javno priznaju svoju grešku, ali isto tako nije bilo nikakvog razloga da srpske demokratske vlasti tek tako amnestiraju „međunarodnu zajednicu” za ono što je ovaj narod doživeo 1999. godine. Nezavisno od toga šta je bilo presudno za ovakvo držanje srpske politike posle Miloševića – pokušaj da se Vašington i Brisel pridobiju na svoju stranu u borbi za prevlast unutar DOS-a, iskrena želja da se otvori nova stranica u odnosima sa svetom, zahvalnost za pomoć pri rušenju Miloševića – ono je u očima velikog dela srpske javnosti bilo sramno i suštinski ponižavajuće. Povrh toga, takvim de fakto unapred i blanko amnestiranjem međunarodne zajednice, koje je u nekim ekstremnim slučajevima išlo gotovo do mazohističkog „izvinite što ste nas morali bombardovati”, propuštena je možda poslednja prilika da se odnosi između Srbije i sveta postave na zdravu i obostrano realističniju osnovu. A ne da se, kao što je trenutno slučaj, stvara lažna slika o tome kako mi (kao) žarko želimo u Partnerstvo za mir i NATO, a oni nam, eto, stalno postavljaju neke nove uslove, koje mi, avaj, nikako da ispunimo.

Stranci su, verovatno, u početku bili malo iznenađeni, ali su lako i rado prihvatili po njih povoljnu i opravdavajuću interpretaciju, koja se, uostalom, dobro uklapala u već postojeći obrazac njihovog javnog mnjenja, kao i vizuru uticajnog dela srpskog nevladinog sektora. Tako je „međunarodna zajednica” nastavila sa starim pritiscima i novim zahtevima – od Haga, preko Međunarodnog monetarnog fonda, do Kosmeta – koji su, i pored nesumnjivo dobre volje srpskih vlada, sve teže mogli biti ispunjeni. Pri tome je stvoren ključan i potencijalno tragičan zaplet: kao vrhunsku nagradu za sve, iz ovih ili onih razloga, bolne i teško ispunjive političke i ekonomske uslove, međunarodna zajednica nudi „ubrzan pristup evro-atlantskim integracijama”, koje bi (naročito u svom „atlantskom” delu) za Srbe, nakon svega što se dešavalo na relaciji Srbija–NATO tokom devedesetih godina, u najboljem slučaju, mogle biti privlačne samo kao instrument i pomoćno sredstvo za ostvarenje nekog od strateških nacionalnih ciljeva. I to nema nikakve veze sa, dakako, neophodnim „okretanjem ka budućnosti” i „oslobađanjem od Miloševićevog nasleđa”.

đorđe Vukadinović
Glavni urednik časopisa
„Nova srpska politička misao”