Istina je iza kulisa

MOMIR BULATOVIć, NEKADAŠNjI PREDSEDNIK CRNE GORE I RATNI SAVEZNI PREMIJER, EKSKLUZIVNO ZA “OGLEDALO” O DECENIJI DRAMATIčNIH DOGAđAJA I SVOJIM OTKRIćIMA U BESTSELERU “PRAVILA ćUTANjA”
•Zašto EU, iako je to lako mogla, nije htela da spreči raspad Jugoslavije i građanski rat •Milošević je još na Vidovdan 1989. opisao šta Zapad hoće sa Kosmetom •Šta je sve nudila srpska strana u nastojanju da izbegne rat i odobrovolji Amerikance •“Nema posebnih uslova, nego uvek, na svakom mestu i svakim povodom morate da uradite ono što se od vas očekuje”, rekao Kristofer Miloševiću jedne noći u Dejtonu • Ni besplatne vojne baze, ni ponuda da SRJ uđe u NATO i stavi na raspolaganje sve svoje resurse – nisu pomogli •Uloga viljamovke, tog “srbijanskog čaja”, u dejtonskom mirovnom procesu •Zašto nije nabavljen protivavionski sistem S-300 •Pokretom ruke po stolu, kao kad se briše prašina, černomirdin i Ahtisari su pokazali kako će Beograd biti počišćen sa lica zemlje ako se ne potpiše ultimatum koji su doneli •Šta mi je nuđeno ako se distanciram od Miloševića i Srbije •“Slučaj đukanović”: merljivost svega novcem, i života i smrti
“Ova knjiga je, svakako, mogla biti napisana i bolje i ljepše. Ali, istinitije nije. Istina je postavljena za njen najvažniji cilj.”

Tako u uvodu svoje knjige “Pravila ćutanja”, nedavno objavljene u izdanju beogradske “Narodne knjige”, kaže Momir Bulatović, nekadašnji predsednik Crne Gore i savezni premijer, neposredni učesnik možda i najdramatičnijih događaja u našoj novijoj istoriji. Pokrenuvši lični vremeplov sećanja, listanjem hiljada stranica dokumenata, stenograma, sopstvenih intervjua, javnih i tajnih dosijea, Momir Bulatović je stvorio značajno i visokovredno svedočanstvo o burnoj deceniji (1990–2000.) burnih događaja i promena na našim prostorima.
Ovaj razgovor smo vodili neposredno po objavljivanju njegove knjige.

AGONIJA SFRJ

• Neposredni ste svedok dramatičnih događaja od 1990. do 2000. godine na našim prostorima. Da li je tadašnja Evropska Unija mogla da spreči sukobe i građanski rat?

– Tadašnja Evropska zajednica imala je sredstvo za spriječavanje sukoba i građanskog rata. U više navrata je to od nje i traženo. A čarobna formula bila je više nego jednostavna. Evropa je trebalo da kaže svima, predstavnicima jugoslovenskih republika i predstavnicima sukobljenih nacionalnih grupacija unutar pojedinih republika, da svi imaju jednaka prava i jednake izglede da se pridruže Evropskoj zajednici. Ako ne možete zajedno u Evropu – trebalo je da nam bude rečeno – onda to uradite svako za sebe, ali po istim pravilima i po usaglašenoj dinamici.
• Agonija Jugoslavije počela je priznanjem samostalnosti Slovenije. Zašto je Vlada Velike Britanije promenila svoj stav da neće priznati odluke koje su posledica jednostranih akata?

– Velika Britanija je imala stav da neće priznati samostalnost Slovenije sve dok ne bude pronađeno cjelovito političko i diplomatsko rješenje za region. Međutim, ona je to uskoro uradila. Javno je obrazloženo da je tako postupljeno u skladu sa ustupcima koje joj je Njemačka ponudila u pogledu poljoprivrednog budžeta Evropske zajednice.
• Koji su neposredni interesi Amerike na našim prostorima?
– Nakon isteka poluvijekovnog ugovora o američkom vojnom prisustvu u Njemačkoj, SAD su morale naći mjesto u neposrednoj blizini. Njihov povratak kući ne dolazi u obzir ni u kojoj varijanti, jer bi to značilo krah američke spoljne politike. Već u vreme moje posete SAD 1996. rečeno mi je da će se Srbija, veoma brzo, suočiti sa velikim problemima na Kosovu. Tamo će izbiti oružani sukobi i na kraju biće stacionirano oko 50 000 američkih vojnika. Amerika planira značajno i dugoročno prisustvo na ovom području.

DEJTON
• Posle burnih i krvavih događaja sledio je Dejton u kasnu jesen 1995. Recite nam nešto o ulozi Kontakt grupe u tadašnjim pregovorima?
– Predstavnici međunarodne Kontakt grupe bili su visoko rangirane diplomate Rusije, Velike Britanije, Francuske i Njemačke, plus Visoki predstavnik Evropske unije (Šveđanin Karl Bilt). Oni ne samo da nisu bili uključeni u razgovore, već nisu imali ni najmanju informaciju o njihovom toku. Svaki susret u Bazi u Dejtonu započinjao je njihovim grozničavim pitanjem: “Šta ima novo?”, pa ih u žargonu nismo zvali Kontakt grupa, već “Grupa – Šta ima novo”. Na primer, Igor Ivanov nam se požalio da su mu dosadili i bazen i sauna, a posebno što ne zna šta se dešava.
• Da li je u Dejtonu pomagao “srbijanski čaj”?
– U Dejtonu nije bilo vremena, tokom dana ili noći, koje nije korišteno za razgovore. Najčešće neformalne, kroz koje se po pravilu više sazna i snažnije utiče na sagovornike. U Dejton smo sa sobom donijeli pristojnu količinu vrhunske vilijamovke. Ta rakija (sa pravom kruškom u flaši) izazivala je divljenje mnogih. Naročito neki članovi američkog tima nisu mogli odbiti poziv na “srbijanski čaj”.

KOSMET
• Kada ste uvideli da NATO sprema vojni udar protiv naše zemlje i šta ste učinili da to sprečite?
– U oktobru 1998. već se pokazivalo da je naša sudbina zapečaćena. Počelo je da se govori o “humanitarnoj katastrofi” na Kosovu i Metohiji i takozvanom “kredibilitetu NATO pakta”. A to je značilo da ukoliko NATO nije u stanju da spriječi pomenutu “humanitarnu katastrofu”, onda i ne treba da postoji. Da bismo izbjegli njihov vojni udar bili smo spremni na ustupke koji su bili na samom donjem pragu državnog dostojanstva i nacionalnog integriteta. Njih je interesovalo rudno bogatstvo Kosmeta. Ponuđeno je da, uz simboličnu koncesiju – jedan dolar koju bi platili Srbiji, američke i britanske kompanije dođu i preuzmu upravljanje. Predlog je ocijenjen interesantnim, ali i neprihvatljivim. Nadalje, NATO je želio bazu na Kosovu. Ponudili smo da, uz istu simboličnu cijenu, dobiju vojnu bazu. Bili su pozitivno iznenađeni, ali su odbili. Konačno, ne želeći sukob, predložili smo da SR Jugoslavija bude primljena u NATO, čime bi bio riješen problem Kosova i Metohije.
• Kako je američka administracija reagovala na predlog da Jugoslavija uđe u NATO?
– Nosilac ovog predloga bio je Milan Milutinović. Pričao mi je da je Medlin Olbrajt “pala u nesvest” kada je čula ovaj predlog. Nije to ni u snu očekivala, pa je morala da se konsultuje. Odgovor je bio – NE. Našim prijemom u NATO bio bi riješen problem Kosmeta, ali ne bi bio riješen nijedan problem zbog kojeg je NATO krenuo u oružanu akciju protiv jedne male zemlje. Mi smo morali biti vojnički poraženi. NATO je odlučio da dođe na Kosmet i to silom, bez ikakve naše kooperativnosti. Jer, kada ne bude pitao nas, neće imati sličnu obavezu ni prema nekoj drugoj državi. To su oni nazivali Novim svjetskim poretkom, iako je u pitanju bila čista okupacija dijela jedne suverene države.
• Zašto nije prihvaćen sporazum u Rambujeu?
– Traženo je u Rambujeu da se prihvati raspoređivanje snaga na Kosmetu, a da im se na raspolaganje stavi ukupna teritorija SR Jugoslavije. Sve naše puteve, željeznice i vazdušni prostor, sve objekte i kapacitete koji su izgrađeni, po papiru koji je izložen kao ultimatum, koristio bi NATO, bez ikakve naplate, ograničenja i sa apsolutnim prioritetom. Ni za jednog od njihovih pripadnika ne bi važili zakoni naše zemlje i ni za jedno krivično djelo ne bi odgovarali. O svemu bi odlučivao komandant NATO kontigenta. Sve je napisano upravo onako da nijedan normalan čovjek nikada ne bi mogao potpisati. Kako su kasnije govorili NATO zvaničnici, cilj je bio da srpska strana odbije ultimatum, pa je on zato morao biti tako tvrd. Budući da Rusija, član Kontakt grupe, nije prihvatila ovaj vojni papir, stavljanje potpisa na njega samo bi legalizovao NATO okupaciju Kosmeta i cijele naše države.

NATO AGRESIJA
• U noći 24. marta 1999. počela je NATO agresija. Kakve su bile procene naših vojnih stručnjaka u predviđanju aktivnosti agresora?
– Analize koje su urađene posle agresije pokazale su da su naši vojni stručnjaci imali 85 posto uspjeha u predviđanju aktivnosti agresora. Odnosno, od stotinu konkretnih odluka glavnokomandujućeg, generala Klarka, naši generali su unaprijed preduzeli odbranu u osamdeset pet slučajeva.
• Zašto je vojni ćrodrom na Batajnici često gađan?
– Vojni ćrodrom u Batajnici je već od prvog dana postao neupotrebljiv. Ali, naši vojnici bi poslije svakog napada na ćrodrom na pistu izvodili građevinske mašine i, kobajagi, nešto popravljali, a NATO avioni bi onda ponovo dolazili i lupali po ćrodromu svojim bombama. Inače, neobično uspješne su bile ratne varke sa jednostavnim, od dasaka i platna sklepanim, modelima aviona, tenkova, i radarskih jedinica, na koje je NATO ispucao projektile vrijedne stotinama miliona dolara i sticao utisak da je naš ratni potencijal uništen, iako je ostao gotovo netaknut.
• Zašto nije nabavljen protivavionski sistem S-300?
– Istina je da smo, godinama prije prijetnji i napada, pokušavali da moćni ruski protivavionski sistem S-300 uključimo u naš odbrambeni arsenal. Potegli smo nove i stare veze, uključili diplomate i biznismene, obećavali primamljive provizije. Cijena, inače enormno visoka, nije bila poseban problem. Nepremostivu poteškoću predstavljali su gabariti S-300. Ni tajni, ni podzemni kanali nisu dali željeni rezultat. Kasnije, tokom agresije, kada su mnogi u svijetu uvidjeli njen pravi smisao i suočili se sa surovošću napadača koji više ne bira ciljeve, dobili smo ozbiljnu ponudu jedne strane države da nam ustupi jedan takav operativan sistem. Odgovor našeg državnog vrha je bio NE. Tada je već bilo prekasno i moguće je da bismo, s tim naoružanjem, uspjeli da u jednom naletu oborimo i pedesetak njihovih borbenih letjelica. Ali, poslije njih bi došli strateški bombarderi i sa neuhvatljivih visina našu zemlju pretvorili u prah i pepeo.
• Kako tumačite nerazumno bombardovanje civilnih meta od strane NATO komande?
– NATO komandanti su uvjeravali svoje političke lidere i javnost da će otpor Vojske Jugoslavije biti slomljen u roku od 72 časa. Ispostavilo se da oni nisu govorili istinu, da nisu dobro predvidjeli našu snagu i načine odbrane i da ne rade dobro svoj posao, te da stoga mogu biti smijenjeni. Bijes i strah za svoje položaje pokazivali su novim i novim raketama i bombama, po ciljevima koji nisu bili branjeni, jer ih nijedna razumna vojna sila – mi smo vjerovali da NATO to jeste – nikada ne bi smjela napasti.
• U vreme agresije u Beogradu je ostao jedino italijanski ambasador, a italijanska Vlada je bila blizu pada. Šta se kasnije desilo?
– Tačno je da su Italiju, nama susjednu i prijateljsku zemlju, u to vreme potresale antiratne demonstracije. Britanski ministar spoljnih poslova Robin Kuk posjetio je onda Rim, poslije čega je italijanski premijer Lamberto Dini skrušeno izrekao da Italija u svemu i potpuno podržava NATO, posebno u slučaju napada na Jugoslaviju. Pretpostavljam da je italijanska vlada ucijenjena jednostavnom berzanskom operacijom kojom bi se ponudila na prodaju velika količina italijanske nacionalne valute iz rezervi država članica NATO. Italijanska vlada ne bi imala dovoljno deviza za toliko veliki otkup lira, pa bi kurs lire značajno pao. U tom slučaju, zbog neizbježne inflacije, neizbježni bi bili pad vlade i velika šteta po nacionalnu ekonomiju.
• Kakvi su bili Vaši utisci o dokumentu “Beogradska deklaracija”?
– Razgovori održani 2. juna 1999, sa Marti Ahtisarijem i Viktorom černomirdinom, rezultirali su dokumentom, kasnije nazvanim “Beogradska deklaracija”. U razgovorima nisam učestvovao, ali sam se sreo sa Slobodanom Miloševićem neposredno po njihovom završetku. Bio je to jedan od naših najdramatičnijih susreta, sa najmanje riječi i najviše emocija. “Jesi li mogao nešto da mijenjaš u tekstu?”, pitao sam. Odmahnuo je glavom, kazujući “ne”. “A, šta je bilo na drugoj strani”, mislio sam na scenario ukoliko se ponuđeno ne prihvati. Rekao je da su došli sa zločinačkom prijetnjom. Ako se ovo riješenje ne prihvati, Beograd će biti sravnjen sa zemljom. Pokretom ruke preko stola, kao kad se skida prašina, ilustrovali su svoje riječi. A kako će svijetu objasniti ubijanje dva miliona ljudi? Jednostavno, jer to niko neće znati.
• Prokomentarišite jugoslovensku tužbu protiv NATO?
– Danas sam, još mnogo više nego u vrijeme njegovog nastanka, ponosan na ovaj dokument koji su uradili pravni i drugi eksperti okupljeni oko Savezne vlade, kojoj sam tada bio na čelu. Na više od 300 gusto kucanih stranica i sa 178 aneksa, zabilježeno je šta je NATO uradio našoj zemlji i dokazano je da na to nije imao nijedno pravo, osim onoga koje pripada jačemu. Ova tužba je bila i treba da ostane znak vjere u mogućnost reafirmacije međunarodnog pravnog poretka. Tužba ne dopušta da se zaboravi bilo koji od učinjenih zločina. Praštanje – da. Saradnja – da. Ali zaborav – to bi bilo jednako učestvovanju u razaranju, ubijanju, trovanju…
• Šta će se desiti sa ovom tužbom?
– Naravno, o krajnjoj sudbini tužbe i ovog sudskog postupka odlučiće oni koji rješavaju i sve druge krupne stvari. Savremeni gospodari rata i mira. Uvjeren sam, ipak, da će mirnija savjest biti onima koji su tužbu podnijeli, nego onima koji će, pod ko zna kakvim obećanjima i izgovorima, na kraju morati da je povuku.

O SLOBODANU MILOŠEVIćU
• Dugo ste sarađivali sa Miloševićem. Kada ste stekli utisak da je sagledao scenario predviđen za Kosmet?
– Nas dvojica vodili smo razgovor na Gazimestanu, na Vidovdan 1989, kada je bio onaj njegov čuveni govor pred više od milion ljudi. Predlagao sam mu da govori iza neprobojnog stakla, da ne bi nepotrebno rizikovao. A on mi je rekao: “E, moj Momo, ja sam mislio da si ti pametniji od ovih policajaca. Kada bi neko na ovaj dan i na ovome mjestu, pred ovolikim brojem Srba, ubio predsjednika Srbije po nalogu šiptarskih ekstremista, izazvao bi reakciju koju niko ne bi mogao kontrolisati, a koja ne bi bila prijatna za Albance. To bi za duže smirilo prilike u Pokrajini, a za takav cilj nije mnogo moja glava. Ali, neće oni mene ubiti. Ostaviće me da se mučim godinama, a da opet ne budem u stanju da sačuvam Kosovo i Metohiju…”
• Da li je Amerika nekad tražila da se distancirate od Miloševića i šta je nudila zauzvrat?
– Od mene je traženo da se distanciram od Miloševića. U mjeri u kojoj se budem udaljavao od njega, rašće međunarodna podrška i uvažavanje koje će se meni ukazivati. Imao sam, dakle, šansu da budem promovisan u najperspektivnijeg demokratskog lidera u regionu. U tim razgovorima koje sam vodio u SAD sredinom septembra 1996, rečeno mi je da odnosi između Crne Gore i Srbije moraju oslabiti, što će dovesti do kraja, po njima, neprirodne tvorevine SR Jugoslavije. Kao podsticaj tom procesu, Amerika će Crnoj Gori pružati stalnu ekonomsku i finansijsku pomoć. Rekao sam da ponuda koja mi je učinjena zahtijeva cijenu koju ja ne mogu da podnesem, jer sva meni poznata državna istorija Crne Gore predstavlja neprekidno nastojanje da se obezbedi sloboda i ujedinjenje sa Srbijom.
• Kada ste poslednji put razgovarali sa Miloševićem?
– Prije par dana. Zatekao sam se u kancelariji njegovog pravnog savjetnika Z. Tomanovića, koga je Milošević pozvao. Bila je to prilika za srdačan razgovor i dogovor oko poslova vezanih za njegovu odbranu pred haškim Tribunalom.
• Da li su haški istražitelji kucali i na vaša vrata?
– Ne. čekao sam ih pune dvije godine. Nakon što su me osumnjičili za udruživanje radi vršenja najtežih zločina protiv čovječnosti, nisu mi se obratili. I po tome se vidi da je u pitanju čudan neki sud.

PERSPEKTIVE

• Verujete li da će Srbija i Crna Gora nastaviti život u zajedničkoj državi?
– Najprirodnije stanje je da Crna Gora i Srbija žive u zajedničkoj državi. Kada bi bilo samo do njih, tako bi i bilo, kao što je bilo i ranije tokom prošlosti u kojoj se težilo ujedinjenju. Ali, odluke sada donose centri svjetske moći i to radi svojih strateških interesa. Oni će i kreirati budućnost ove zemlje.
• Kakva je perspektiva Kosova i Metohije?
– Ja nisam najpogodnija ličnost za ovo pitanje. Tim prije jer sam u tom pogledu izraziti pesimista.