Haški tribunal – pogled jednog ekonomiste

Ekonomija je nauka o alternativnoj upotrebi ograničenih resursa, pa ekonomiste uglavnom čujete da govore o izboru (jednina, ne o izborima – o njima trenutno govore neki drugi), odnosno o propuštenom dobitku pri konkretnom izboru. Ukoliko se opredelimo za opciju A, šta gubimo time što nismo izabrali, odnosno što smo propustili opciju B? A ako se opredelimo za opciju A, elementarna logika nam kaže da smo propustili opciju B. Ne treba biti ekonomista da bi se razumela ta logika. Odavno su ljudi bez formalnog ekonomskog obrazovanja zakljucili: „ne može i jare i pare“, mada i dan danas mnogi učeni pokušavaju da se istovremeno zalažu i za brzi privredni rast i za snažnu socijalnu zaštitu, ili istovremeno i za uvećanje ekonomskih sloboda i za jaču državnu intervenciju, što se obično završava izjavom „jesmo mi za tržišnu privredu, ali smo i za to da država sve to kontroliše“.

Sledeća stvar na kojoj ekonomisti često insistiraju jeste da se taj izbor obavlja u datim okolnostima, odnosno da na te okolnosti ne možemo da utičemo. Na primer, preduzeće, odnosno njegovo poslovodstvo, ne može da bira prodajnu cenu na tržištu; ono tu cenu može samo da prihvati kao takvu i da se njoj prilagodi. U zavisnosti od ekonomske efikasnosti preduzeća, odnosno nivoa njegovih troškova, ta cena ce dovesti do normalnog profita, ekonomskog (ekstra) profita, ili gubitaka preduzeća, što na dugi rok znači stečaj i likvidaciju. Naravoučenije: u realnom svetu koji nas okružuje, često ne možemo da utičemo na naše okruženje, tj. neka rešenja nam nisu dostupna.

Konačno, i tu završavam sa uvodom, ekonomisti sve svoje rasprave započinju ekspliciranjem pretpostavki. Pretpostavljamo to i to, pa onda, na osnovu tih pretpostavki formulišemo model. Na primer, ukoliko pretpostavimo X, onda sledi da su nam dostupne opcije Y i Z, dok nam Opcija K nije dostupna, bez obzira koliko nam se ta opcija dopada.

Šta su osnovne pretpostavke analize koja sledi?

Pretpostavka A: na politiku Haškog tribunala (Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, u daljem tekstu samo Tribunal, kako bi se izbegla zabuna sa Medunarodnim sudom pravde u Hagu ili Medunarodnim krivičnim sudom), odnosno tužilaštva Tribunala, Srbija ne može da utiče. Politika i odluke Tribunala egzogene su sa našeg stanovišta.

Pretpostavka B: u odnosima sa Tribunalom postoje samo dve opcije: sarađivati sa Tribunalom, ili ne sarađivati.

Pretpostavka C: izbor između dve opcije u okviru pretpostavke B imaju veoma velike i ozbiljne posledice po našu zemlji, daleko šire nego što su odnosi sa samim Tribunalom.

Ekonomisti veoma retko razmatraju pretpostavke analize i izbegavaju raspravu o njihovoj realističnosti, ali u ovom slučaju se isplati napraviti izuzetak i izneti nekoliko argumenata u prilog navedenih pretpostavki.

Što se pretpostavke A tiče, egzogenosti Tribunala, činjenice stoje ovako. Taj tribunal su osnovale Ujedinjene nacije (Savet bezbednosti u njihovo ime), što će reći međunarodna zajednica, a to će reći SAD, u prvom redu njihova izvršna vlast (administracija). Drugim rečima, niti su nas ikada pitali šta mi mislimo o Tribunalu, niti će se to ikada dogoditi. To se veoma dobro može videti iz tona kojim se vode razgovori između najviših predstavnika naše zemlje i, ponekad, ne tako visokih predstavnika međunarodne zajednice.

Šta su bili motivi međunarodne zajednice pri osnivanju Tribunala, odnosno motivi koji omogućavaju da on još uvek postoji? Na ovakvo pitanje ne može se, bar zasad, dati valjan i uverljiv odgovor. Ne postoje dokazi o namerama. Ukoliko verujete da je za spoznaju tih motiva dovoljno procitati zvanična saopštenja, bolje da ne čitate ovaj tekst do kraja. Naravno, široka međunarodna zavera protiv Srba i svega što je srpsko nije baš jako uverljivo objašnjenje, pa se još uvek bavimo nekim drugim spekulacijama. Ipak, ukoliko se kategorijalnim aparatom ekonomske analize posmatra ponašanje osnivača Tribunala kao investitora, može se doći do zanimljivih rezultata. Za to su najbitnije kategorija ireverzibilnih (sunk) troškova. To su oni troškovi, odnosno investicije, koje se ne mogu povratiti pri prestanku proizvodnje. Drugim rečima, pri političkim investicijama stvari stoje ovako: kada sam već sagradio neko čudo, uložio svoj politički kapital i reputaciju spostvene odlučnosti, neću da odustanem posle prvog pokušaja koji je pokazao da to čudo ne funkcioniše baš najbolje. Naprotiv, treba dokazati da to čudo ipak funkcioniše, treba međunarodnoj javnosti ponuditi nekoliko uspeha, da bi se onda zaključilo kako je sve to, ipak, bilo uspešno i da se još jedanput pokazalo da se zna ko je gazda i da međunarodna zajednica (tj. SAD) nikada ne greši, poput rimskog Pape ili moskovskog Hazjajina.

Neki smatraju da bi jedan od motiva za stvaranje tog suda mogao da bude i da se nedvosmisleno pokaže kako međunarodna zajednica ničim nije doprinela ratovima na području bivše Jugoslavije, odnosno da je još manje doprinela ili, još gore, učestvovala, u ratnim zločinima na tom području. Možda to zaista i nije bio motiv, ali sumnja se budi kada se uzme u obzir nadzvučna brzina kojom je tužilaštvo odbacilo svaku mogućnost da se ispita da li neka od vojnih akcija NATO-a protiv Srbije tokom 1999. godine predstavlja ratni zločin, odnosno kršenje međunarodnog prava.

Da li je Tribunal pod potpunom kontrolom međunarodne zajednice, oličene u SAD, odnosno američkoj administraciji? Ekonomisti bi postavili pitanje da li, odnosno u kojoj meri, principal (s druge strane Atlantika) kontroliše agenta (s ove strane Atlantika). Za one koji ne veruju ko je principal, a ko agent – neka razmotre ko finansira Tribunal. „Pitaj odakle dolaze pare“, često se savetuje u Americi – a pare za Tribunal dolaze upravo iz Amerike. Iako je Tribunal, naravno, potpuno nezavisan, reklo bi se da je agencijski problem (problem kontrole agenta) praktično zanemarljiv. Kada je, na primer, američka administracija pohvalila hapšenje g. Miloševića, glavnom tužiocu nije palo na pamet da diže veliku buku i da odmah zahteva izručenja tog optuženog. To ne znači da ne postoji nekakav slobodan prostor za akciju u kome glavni tužilac želi još malo više medijskog prostora, ali se u taj prostor često ubaciju tzv. nevladine organizacije, odnosno grupe za lobistički pritisak, tipa Međunarodne krizne grupe i tome slično.

No, šta se dalje može očekivati od principala, koga često zastupa g. Prosper (u jednim našim novinama označen kao „ambasador za ratne zločine“). Sve je više indicija da SAD žele da njihovo mentalno čedo još malo funkcioniše, da se privedu svi oni koji su dosad optuženi, da se uhvati još nekoliko „krupnih zverki“, pa da se polako započne sa pripremama za zatvaranje Tribunala, bar u ovakvoj formi. On je i tako ad hoc institucija, a sve češće se pominje i 2008. godina kao finalna godina postojanja Tribunala. I zvaničnici Tribunala sve češće pominju da je potrebna „izlazna strategija“, što znači da očigledno znaju šta se sprema i da su počeli da rade na tome.

Što se pretpostavke B tiče, postoji mišljenje prema kojem ona nije na mestu – postoji i treći put: može se sarađivati delimično. Problem je, medutim, u tome da ova zemlja nikada nije bila u prilici da definiše šta je to saradnja sa Tribunalom, niti je bila u mogućnosti da pregovara o ključnim uslovima te saradnje. Tu leži odgovor na pitanje: šta to znači puna saradnja sa Tribunalom? To je onaj nivo saradnje koji zadovoljava međunarodnu zajednicu, prvenstveno američku administraciju. Dakle, drugi ocenjuju da li mi (dovoljno) sarađujemo sa Tribunalom, tako da, sa stanovišta ishoda, pretpostavka B očigledno važi. Dosadašnja naša politika bila je, manje ili više, zasnovana na defanzivnim reakcijama na podsticaje, odnosno zahteve iz inostranstva. A iz tog inostranstva, još od jeseni 2000. godine stalno, doduše različitim intenzitetom, stižu poruke o neophodnosti pune saradnje sa Tribunalom. A u poslednje vreme poruke bivaju sve jače i sve preciznije. Sve češće se pominje izručivanje, pristup dokumentaciji, a pominju se i pojedina imena, poput g. Mladića i Šljivančanina, čak se otvoreno govori o tome da mi treba da damo svoj doprinos da se g. Karadžić nade u Hagu, odnosno Ševeningenu.

Iza tih zahteva stoji međunarodna zajednica, oličena ne samo u navedenom „ambasadoru za ratne zločine“ i njegovim nadređenima, Savetu ministara Evropske unije, već i u visokim zvaničnicima Evropske komisije (g. Paten, na primer), pa onda svi redom, na kraju sa stanovitim g. Švimerom, zvaničnikom Saveta Evrope. Još nas jedino kinesko ministarstvo spoljnih poslova nije upozorilo.

Jedan od razloga za ovakvu kampanju, paradoksalno, jeste želja da Tribunal uskoro (2008. nije tako daleko) prestane sa radom. Dobra izlazna strategija mora da se zasniva na makar nekakvom postignutom uspehu. Pobedili smo, pa se sada povlačimo. Jednostavno, ne može ni da se zamisli saopštenje tipa: „Mi zatvaramo Tribunal, jeste da nismo priveli nekoliko optuženih, poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ali šta se tu može.“ Predstavnicima najveće (jedine) svetske sile ta rečenica nekako ne stoji. Problem je u tom što Amerikanci obično urade ono što im padne napamet, pa može sada Sadam Husein da se sam polije benzinom i spali nasred glavnog trga u Bagdadu, da sve to prenosi CNN (Live), ali ce oni opet da napadnu Irak.

Problem je, pored toga, što su neki od navedenih optuženih u zapadnim (naročito prekookeanskim) zemljama likovi kompjuterskih igara zajedno sa Hitlerom, Staljinom ili Sadamom Huseinom (naročiti njim u poslednje vreme). To je javno mnjenje predano stvarano kompjuterskim igricama i holivudskim filmovima. Dobrodošli u svet u kome živimo, odnosno kojim smo okruženi! „Kako se zove Princ čarls?“, pita reporter, „Vilijam!“, stiže odgovor (snimljeno u južnoj Kaliforniji, program BBC-a, emitovao B92).

Pretpostavka C – posledice (ne)saradnje sa Tribunalom su veoma ozbiljne. Sadašnji i, po svemu sudeći, budući ministar spoljnih poslova g. Svilanović kaže da ukoliko ne sarađujemo sa Tribunalom, nećemo dobiti finansijsku pomoć. Na domaćoj političkoj sceni, na kojoj su raznorazne mistifikacije uobičajena pojava, ovakva, jasna i precizna izjava je svakako nešto što treba pozdraviti. Nažalost, g. Svilanović nije potpuno u pravu – posledice nesaradnje su daleko teže. Ne radi se samo o uskraćivanju pomoći, bez obzira da li se radi o američkoj (mešto manja), ili evropskoj (nešto veća), već o našoj punoj političkoj, ekonomskoj i institucionalnoj integraciji u svet. Primera radi, izjašnjavanje američkog Kongresa o tome da li oni smatraju da ispunjavamo sve uslove koje su nam postavili (odloženo za 15. juni, sada imaju preča posla) direktno je vezano za glasanje američkih predstavnika u međunarodnim finansijskim institucijama, poput MMF-a i Svetske banke. Ne samo da se radi o glasanju u užem smislu reči (SAD imaju 17,10% glasova u obe institucije), nego se radi i o uticaju koji američki predstavnici imaju na predstavnike drugih zemalja u ovim institucijama i načinu na koji će oni glastati. A nepovoljne odluke MMF-a, na primer, znače ne samo obustavljanje realizacije kreditne linije u okviru postojećeg aranžmana (EFF), već stvaranje loše reputacije zemlje u svetskoj finansijskoj zajednici, naročito stvaranje lošeg signala za investitore. Treba se setiti vremena kada nismo bili članovi MMF-a i kada nije imao ko da kontroliše domaću makroekonomsku politiku.

Dakle, ključni element priče je da je saradnja sa Tribunalom postala preduslov koji je neophodno ispuniti na putu integracije ove naše nesretne zemlje u normalan svet. A ta integracija znači puno uključivanje u svetsku zajednicu, naročito u pogledu međunarodne podele rada, pristupa fininasijskim tržištima, ali i nešto šire posmatrano u izgradnji institucija kakve poznaju moderne tržišne privrede, odnosno demokraije. Primera radi, g. Paten je saradnjom sa Tribunalom nedavno uslovio nastavljanje procesa stabilizacije i asocijacije sa EU. Ovim se vraćamo na ključno pitanje: da li možemo sami, odnosno da li nam je potrebna nova međunarodna izolacija, budući da je to cena koja treba da se plati ukoliko se ne sarađuje sa Tribunalom.

Ukratko, na osnovu iznetih pretpostavki, izvesno je da su troškovi nesaradnje sa Tribunalom prohibitivno visoki. Drugim rečima, nesaradnja sa Tribunalom, usled visine tih troškova, prestaje da bude razborita opcija. Zaključak: saradnji sa Tribunalom ne postoji alternativa.

Postoji jedna škola mišljenja koja zastupa drugačije stanovište i čiji se stav svodi na sledeće: mi moramo da sačuvamo naše nacionalno dostojanstvo, što u prevodu znači da ne treba da sarađujemo sa Tribunalom. Ponekad se ovaj stav rezimira sloganom: „Dostojanstvo nema cenu“. Dve stvari povodom ovoga. Prvo, dostojanstvo obično ima svoju cenu, što će reći da se ono stiče tako što se plati određena cena, poput lišavanja nekih stvarčica – ljudi bez dostojanstva su oni koji nisu spremni da plate tu cenu. Drugo, nismo li nedavno, tokom 1990-tih godina, imali prilike da uživamo u nacionalnom dostojastvu koje je proizlazilo iz nesaradnje sa Tribunalom i svim drugim inistutucijama. Da li je naše pamćenje toliko kratko?

Postoji druga škola mišljenja koja postavlja pitanje: da li nam puna saradnja sa Tribunalom garantuje dobar rezultat? Da li će, na primer, pošto ispručimo g. Šljivančanina, međunarodna zajednica početi da nam postavlja nove uslove tipa da se odreknemo Kosova ili da pristanemo, na primer, na eventualnu reviziju Dejtonskog sporazuma kojom se ukida Republika Srpska? Drugim rečima, da li ćemo našom popustljivošću, odnosno punom saradnjom sa Tribunalom, dati signal da podležemo pristisku, pa će nam se isporučivati novi, po nas neprijatni zahtevi? Ovakvo razmišljanje zasniva se na pretpostavci da politika međunarodne zajednice prema nama zavisi od nas samih, dakle, zasniva se na narušavanju pretpostavke A o egzogenosti politike međunarodne zajednice. Shodno tome, uverljivost ove škole mišljenja treba sagledati na osnovu uverljivosti pretpostavke A.

Kako se prema ovom zaključku, odnosno generalno, prema pitanju saradnje sa Tribunalom odnose domaći politicčri?

Najčešće se javnosti u pogledu saradnje sa Tribunalom obraćao g. Koštunica, doskorašnji savezni predsednik. Potpuno je razumljivo da se njemu, kao vrsnom pravniku, „pri pominjanju Tribunala okreće stomak“, ali ipak ostaje nejasno šta je predsednik države čija budućnost u velikoj meri zavisi od saradnje sa Tribunalom želeo da postigne ovakvom izjavom. Sledeća karakteristična izjava g. Koštunice je retoričko pitanje „Koliko još srpskih predsednika treba da ode u Ševeningen, pa da Karla del Ponte bude zadovoljna?“ Cinici bi odgovorili – nema više živih, svi dostupni su već tamo. A što se svrhe ovakve izjave tiče, treba videti pretpostavke A, B i C, pa na osnovu toga treba oceniniti i njenu svrsishodnost. Konačno, tu je i izjava: „Mi treba da sarađujemo sa Tribunalom, ali tu treba imati mere.“ Videti pretpostavku B.

Ostaje nejasno šta je sve g. Koštunica kao iskusan političar hteo da postigne ovim izjavama, osim sticanja određenog kapitala u partijskoj politici i jačanja sopstvene političke popularnosti, naročito među onima koji do jeseni 2000. nisu ni čuli za njegovo ime. Da vidimo šta su mogući motivi. Na primer, da preventivnom odbojnom pričom utiče na međunarodnu zajednicu, odnosno Tribunal, da umanje njihove zahteve. Ukoliko bi to bilo moguće, onda pretpostavka A ne stoji. Drugim rečima, za validnost ove teze, potrebno je, nezavisno od rezultata koji je g. Koštunica postigao i uverljivosti takvog motiva, oboriti pretpostavku A. Sledeći mogući motiv g. Koštunice je da inicijalnim negativnim stavom o saradnji podigne političku, odnosno finansijsku kompenzaciju međunarodne zajednice koja će se dobiti pri saradnji (može se čitati pri svakoj isporuci). To je, naravno, moguće, ali je čudno što se g. Koštunica maksimalno distancirao od svake kompenzacije te vrste. Političar koji se distancira od svojih uspeha radi direktno protiv sebe, a g. Koštunica nema taj običaj.

Sledeći relevantan političar, g. đinđić, Tribunalom se bavio ad hoc, kao što se ad hoc bavi gotovo svim stvarima. Kada je video da je davo odneo šalu, tj. na Vidovdan 2001. godine, hrabro je uzeo vazduh i doneo uredbu (sic) kojom je izručio g. Miloševića Tribunalu, budući da je postalo jasno da u suprotnom nema ništa od Donatorske konferencije, opraštanja dugova i sličnih detalja. Tribunalom se g. đinđić bavi uglavnom prilikom poseta zvaničnika Tribunala, naročito tužilaštva Beogradu (ili programskim posetama Vašingtonu) uzgrednim komentarima tipa „ukinućemo mi taj član Zakona“ (misli se na Zakon o saradnji sa Tribunalom), što, između ostalog pokazuje i njegov odnos prema Narodnoj skupštini, prepun uvažavanja.

Ostali političari, odnosno državni zvaničnici, poput g. Svilanovovića ili g. čovića, na primer, često upozoravaju na neke od posledica nedostatka saradanje sa Tribunalom, ali se trude da se u političkim akcijama, barem javno, uglavom drže podalje od donošenja ključnih odluka.

Dakle, zaključak je da sa Tribunalom treba sarađivati zbog toga što ne postoji niti jedno bolje rešenje. Međutim, postoji prilično rašireno stanovište da sa Tribunalom treba saradivati zbog toga što je to za nas jako dobro rešenje, budući da čemo se tako „suočiti sa prošlošću“ i „izboriti sa srpskim nacionalizmom“, kao najvećim zlom koje nas okružuje. Kako bi razmotrili validnost ove druge teze, treba uneti dve nove pretpostavke.

Pretpostavka D: politička energija jednog društva je ograničena, ona može da se upotrebljava alternativno, na realizovanje alternativnih političkih projekata.

Pretpostavka E: srpski ili bilo koji drugi nacionalizam nije osnovni, još manje jedini problem sa kojim se suočavamo.

Opet, kao koncesija neekonomistima, sledi kratko obrazloženje navedenih pretpostavki.

Što se tiče pretpostavke D, savremena politička ekonomija bavi se alternativnom upotrebom ograničene političke energije. Ključno pitanje je: koja je to najvažnija tema dana? Ukoliko je to nacionalizam, onda se bavimo borbom protiv nacionalizma, na primer, i ne možemo tu istu političku energiju koristiti za osmišljavanje i sprovođenje institucionalne reforme. Opet govorimo o propuštenoj prilici – oportunitetnim troškovima, što bi rekli ekonomisti. Narodne poslovice govore o plaćanju ili na mostu ili na ćupriji, odnosno o jaretu i njegovoj novčanoj protivvrednosti.

Finalna pretpostavka – da li je nacionalizam najveći problem Srbije danas? Ne zalazeći u problem definisanja nacionalizma (odnosno, šovinizma i ksenofobije), ključno pitanje je kakav je danas uticaj nacionalizma na društvene tokove. Da li nacionalizam danas sputava svaku normalnu ljudsku javnu komunikaciju, kao što je to činio pre desetak i više godina, u vreme kada se „događao narod“, kada je Ante Marković javno proglašavan za ustašu, kada su politička pravila pristojnosti (kako navodi g. Amadeus, valjda se Rambo tako preziva) nalagala da se muslimani nazivaju balijama (dobro, može i mudžahedinima i Turcima), a g. Vučelić je poručivao sa TV ekrana: ko drukčije kaže, kleveće i laže, posle čega ide Dnevnikov dodatak? Takav nacionalizam je opasan zato što paralizuje društvo, isisavajući svaku političku energiju koja može da se korisno upotrebi na drugom mestu. Da li neko danas vidi takav nacionalizam u Srbiji?

Kao što je u jednoj skorašnjoj prepisci na sličnu temu napisao g. Antonić, srpski nacionalizam je poražen, a ja dodajem da je taj poraz ostavio Srbiju razrušenu i urušenu, kakvu zemlju obično ostavljaju nacionalističke avanture takve vrste.

Da li se zaista, u svetlu pretpostavke D, danas vredi boriti protiv srpskog nacionalizma tako da to bude osnovni, ako ne i jedini prioritet? I to sve u društvu koje je daleko od tržišne privrede i vladavine prava onoliko koliko je američki jug bio daleko od rasne ravnopravnosti sredinom XIX veka. Da navedemo samo neke probleme: usporen proces privatizacije, nerešen problem denacionalizacije, sporo restrukturiranje realnog sektora, nizak nivo novih privatnih investitora, nivo stranih direktnih investicija daleko ispod očekivanog, spori ulazak stranih banaka, neizgradenost institucija tržišne privrede, kašnjenje zakonodavne reforme, neefikasno i, po svemu sudeći, ne baš nepristrasno pravosuđe, organizovani i običan kriminal, ekstenzivna državna intervencija, nedovoljna konkurentnost domaće privrede, niska i nestabilna stopa privrednog rasta, visoka stopa nezaposlenosti koja uskoro može i da poraste, veliki broj siromašnih. Toliko, bez ulaska u detalje.

Sve navedeno, kao i ono što nije navedeno, po mišljenu mnogih nije najbitnije – najbitnija je borba protiv (srpskog) nacionalizma. Kako se to borimo protiv srpskog nacionalizma? Veoma je popularno suočavanje sa prošlošću – pod time se podrazumeva suočavanje sa zločinima naše strane diljem bivše SFRJ. Sa svim onim zločinima koje su u ime Srba i Srbije, ili u svoje lično ime, počinili pripadnici vojske, policije, paravojnih formacija, parapolicijskih formacija ili naprosto pljačkaško-ubilačke horde raznih provenijencija i inokosne protuve. Ipak, ne sporeći da je ovaj segment naše prošlosti veoma bitan, odnosno da je suočavanje sa njim potrebno, lično smatram da suočavanje sa prošlošću treba da, između ostalog, sadrži i sve one pokradene i falsifikovane izbore, uništene institucije, srozane elementarne ljudske standarde, kriminalizaciju privrede, negativnu kadrovsku selekciju, eliminaciju elite i, što je najgore, propuštenu priliku koju je ova zemlja imala pre oko petnćstak godina. Ukoliko se već suočavamo sa zločinima koji su u naše ime činjeni prema drugima, onda bi mogli malo da pogledamo i na šta mi to ličimo ili smo ličili 6. oktobra ujutro.

E sad, postoje zagovornici teze da ne može da bude uspešne reforme, dok se mi ne suočimo sa prošlošću, odnosno dok se mi ne izborimo sa (srpskim) nacionalizmom. Prvo to, (ukoliko treba i do zabavišta), a posle toga, ukoliko neko to preživi, možemo da gradimo novo društvo. „Promenićemo lice naše zemlje, promenićemo (nacionalističke) duše naših ljudi!“ („Jutro“ Puriše đorđevića). Zagovrnici ove teze nisu dosad ponudili niti jedan jedini argument u njen prilog, tj. u prilog teze da je borba sa nacionalizam (pretpostavljam pobeda) preduslov suštinske reforme. A upravo na osnovu pretpostavke D i njenog obrazloženja, može se tvrditi suprotno: ili će prioritet ovog društva biti da se bori protiv nacionalizma, ili ce se okrenuti budućnosti.

No, pretpostavimo za trenutak da je tačno stanovište da sa Tribunalom treba sarađivati zbog toga što je to za nas jako dobro rešenje, budući da ćemo se tako „suočiti sa prošlošću“ i „izboriti sa srpskim nacionalizmom“, kao najvećim zlom koje nas okružuje. Onda je ključno pitanje: da li Tribunal zaista može da nam pomogne u tome? Neću da se upuštam u ocenu dosadašnjeg rada Tribunala. Samo jedan citat: „Proces protiv Slobodana Miloševića traje već godinu dana, ali jedini čovek kome je do slavlja je sam optuženi!“ Citat nije iz „Velike Srbije“, ili slične literature, već je u pitanju londonski „The Economist“. Ne bih dalje o Tribunalu.