Dijaspora u Skupštini

činilo se da će dijalog sa gospodinom Oka biti seriozna, argumentovana razmena suprotstavljenih stavova, teza i antiteza, a ne obračun ad hominem u kojem se rekonfiguracijom činjenica i ignorisanjem suštine po svaku cenu i svim sredstvima traži „pobeda“.

Bez zle volje i u najboljoj nameri hajde da pogledamo činjenice.

1. Slažem se (uslovno) „da poslanik iz dijaspore ne predstavlja ama baš nikoga ko u toj državi (Srbiji) živi“ i to nije negacija postojanja korpusa od 2,5 miliona građana izvan Srbije…, ali gospodin Oka namerno izostavlja ono što je svojeručno stavio u zagradu i time menja suštinu spora, „a sam živi negde daleko“! Da li živeti „negde daleko“ predstavlja nešto rđavo i sramno i ujedno dovoljan razlog redukcije ustavnih prava i svođenje dijaspore na građane drugog reda u sopstvenoj zemlji!? Da li to znači da ne mogu predstavljati sebe i interesnu grupu kojoj pripadaju štiteći specifične interese i potrebe? Da li to znači da kao ostali građani zemlje čiji su državljani nemaju pristup Skupštini, već jedino preko posrednika, Ministarstva za dijasporu koje takoreći nema nikakve ingerencije i više je tranzitna stanica nego institucija od pomoći. O tome zborim, gospodine Oka, a o nekoj multiplikovanoj „reprezentaciji“ – privilegijama građana Srbije preko rođaka i prijatelja u Skupštini ili o razlikama u mišljenju, neozbiljno je raspravljati, znate vi dobro da je to samo po sebi besmisleno. Ali veoma je uvredljivo reći: „… nisam siguran da je dijaspora toliko značajna da zaslužuje sopstvenu izbornu jedinicu“ i protivno je mišljenju miliona građana Srbije, „domaćih“ kako ih vi nazivate, u šta ste se uverili u mom prethodnom tekstu, nadam se. Na svu sreću, Srbija je preživela strašne godine izolacije i „ničim izazvanih sankcija“ pre svega zahvaljujući svojoj dijaspori.

2. Neuverljivom, konfuznom „argumentacijom“ gospodin Oka osporava pravo učešća dijaspore u sopstvenoj Skupštini i time ujedno indirektno negira jedno integralno, nedeljivo biračko pravo. Složio bih se da je to pravo ograničeno izvesnim uslovima „od kojih je jedan, obično (najčešće) mesto prebivališta“. Zvanično mesto prebivanja državljana Srbije, ne i posednika tzv. humanitarnih pasoša, jeste na teritoriji Srbije tako da su zadovoljena Ustavom predviđena oba uslova: stalno mesto boravka i državljanstvo. Složio bih se takođe da nije potrebno „širenje tih prava tj. uklanjati postojeća ograničenja“ i da „svako širenje nekog prava nije automatski dobro ili ispravno“, što u našem slučaju nije ni potrebno pošto je postojećom zakonskom regulativom sve uređeno.

3. Da je nekim slučajem gospodin Oka pažljivije čitao šta sam napisao, njegovo mega-pismo bilo bi znatno kraće. Naime, prinuđen sam da citiram samog sebe: „činimo sve da ih u ovom kriznom i sudbinskom vremenu dovedemo…“, dakle ja govorim o tome da Srbija čini napor da stručnjake svih profila dovede, a ne kako me upućuje gospodin Oka na svoje pismo u kojem govori o njihovoj „upotrebljivosti“ i njihovim potencijalima u zemljama boravka, o čemu sam pisao u svom izvornom tekstu, sa čim se očigledno slaže i gospodin Oka.

4. Ako nije šala, april još nije prošao, korelacija u koju gospodin Oka stavlja porez i učešće u vlasti čini mi se manje uverljiva od Šeherezadinih kazivanja. „Sasvim sam ubeđen da u modernom i pravednom svetu mora važiti i obrnuto: nema učešća u vlasti bez plaćanja poreza gde je porez zamena za prebivalište.“ To bi bilo tako samo da nije drugačije. Državnu kasu još uvek puni PDV kako u Srbiji tako svuda u svetu sve dok se ne pronađu valjane i efikasne alternative ili neko rešenje na koje bi nam ukazao eventualno gospodin Oka. Ko troši novac, kako i na šta ga troši apsolutno je nevažno. Na osnovu izveštaja Narodne banke Srbije znamo da je prošlogodišnji devizni priliv od dijaspore iznosio oko 3,3 milijarde evra i po procenama u direktnu potrošnju je otišlo tri četvrtine te sume i na to je uredno plaćen porez, što u potrebnoj meri zadovoljava gore pomenuti uslov, ako to može da bude uslov učešća u političkom životu zemlje. Gospodin Oka, držeći se nekih prašnjavih zakonskih akata iz XVII veka, uporno dokazuje da je plaćeni porez uslov političkog delovanja i prava u XXI veku liberalne demokratije. Ako bi sledili tu logiku, u Srbiji bi mnogi koji nisu direktni poreski obveznici bili politički obespravljeni, počev od studenata, penzionera, nezaposlenih.

5. Teško mogu da pretpostavim, kako tvrdi gospodin Oka, da neko tj. ja imam potrebu da „bacam“ šaku blata na čoveka u blatu, što po meni nema efekta, metaforički rečeno. Što se tiče predmeta našeg spora i neslaganja, tema nije američki Zakon i njegova razrada, već predlog učešća predstavnika dijaspore u Skupštini Srbije, a pomenuti Zakon je samo kolateralna šteta koju ni elokvencija niti tendenciozne konstrukcije gospodina Oka nisu u stanju da poprave.