Deset godina lutanja

SLIKA SRBIJE I DOGAđANJA TOKOM POSLEDNJE DECENIJE

Prošlo je deset godina od početka Atlantsko-srpskog rata i više od osam godina od pada Miloševićevog režima. Srbija je tokom čitave ove decenije lutala: između osećanja i razuma, od rata sa, do stupanja u Severnoatlantski savez. Posle uloge koju su SAD i Severnoatlantski savez odigrali tokom Ratova za jugoslovensko nasleđe (1991-2001) teško je opravdati predlog za stupanje u ovaj savez. Zato u Srbiji samo dve prilično slabe stranke zastupaju brzo uključivanje zemlje u najveći vojni savez u svetskoj istoriji. U politici je međutim značajna razlika između želja i stvarnosti; htenja i moranja. Ako je lična moralnost imperativ u čovekovom životu, osnovna crta uspešne državne politike je pragmatizam sam po sebi. Velike sile su pragmatične kako bi ostale moćne, male države vode takvu politiku kako bi ostale u životu. Nema tužnijeg prizora od slabe države i nevelikog naroda koji na sebe uzme ulogu protagoniste svetskih ideologija i borca nekakve svetske pravde. Takav narod po pravilu izgubi i svetske borbe i sopstvene, male, ali životno važne bitke. Posebno je tragično kada vođe jednog naroda pokušaju da narodne strahove, nadanja i htenja upregnu u kola sopstvenog vlastoljublja ili pohlepe. Tako je to bilo ’90-ih, nije dovoljno drugačije ni danas.
Koliko mi je poznato Srbija se tokom devedesetih godina nije borila protiv NATO-a, a radi obnavljanja Varšavskog pakta. Srbija je navodno branila svoj suverenitet. Ako je već branila samo i isključivo svoju celovitost, zamislimo kakav bi bio razvoj događaja da smo u Severnoatlantski savez stupili svojevoljno 1990. S pravom nezadovoljni položajem koji su Srbija i Srbi imali u nedemokratskoj, socijalističkoj Jugoslaviji, bilo je logično da je prvi napustimo. Umesto toga ostali smo poslednji koji su je branili. Sporazum sa SAD, makar i posle 1991. kada je postalo jasno da je mnogo snažnija Rusija pošla tim putem, zajedno sa denacionalizacijom, restitucijom i privatizacijom, obezbedili bi nam i Kosovo, i dominantnu ulogu u regionu, verovatno i prevlast u Bosni… Ipak, naše vlasti ovo nisu želele, ali su posle 1995. dozvolili NATO-u da kontroliše naše kasarne i vojne aerodrome, kao što su i prihvatili sve zahteve SAD i EU do onog u Rambujeu. Pitanje je da li bi se srpske vlasti uopšte odvažile na rat da su SAD sprečile privatizaciju Telefonije 1997. i dolazak čak milijardu dolara u „izolovanu“ Miloševićevu Srbiju. Rat, pogibija naših građana, stradanja, golgota Srba sa KiM i sva buduća poniženja bili su, uveren sam, samo opravdanje Miloševićevom režimu. Neuspešan i neaktivan na Kosovu, a pod pritiskom i bez saveznika, njemu je trebalo da se sakrije iza međunarodne nepravde i narodnog poraza.
I ne samo da smo poraženi, već se narod protiv Miloševića pobunio tek kada država nije više bila u stanju da održava socijalnu stabilnost švercom i kontrolisanom inflacijom, a SAD i EU pružile podršku demokratskoj opoziciji. Iako većina građana nije raspoložena prema NATO-u, velika većina nije gadljiva na novac koji bi mogao ući u zemlju, baš kao što ne bi bila spremna da se odupire bilo kakvim novim sankcijama. Iako je Srbija sa velikim zakašnjenjem u odnosu na druge istočnoevropske države, uključujući Rusku Federaciju, stupila u Partnerstvo za mir, krajem 2007. većina poslanika glasala je za rezoluciju kojom se odustalo od aktuelnog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a najavljena je i vojna neutralnost Srbije. Samo neki mesec kasnije stranka koja je glasala za ovu rezoluciju i i smesta u praksi odustala od nje, dobila je 40 odsto narodne podrške i uspela da formira koalicionu vladu.
Toliko o raspoloženju naroda i odnosu naše države i svih vlasti tokom protekle dve decenije prema Sevetnoatlantskom savezu. Srbija će uskoro postati ostrvo usred pakta koji se širi od Gibraltara do Dnjestra. Ove godine u NATO stupaju Hrvatska i Albanija, pored starijih članica saveza – Bugarske, Rumunije, Mađarske i Grčke: NATO trupe su već mnogo godina stacionirane u BiH, na Kosovu i u Makedoniji. Zato nemamo mnogo izbora. Pre šest vekova kneginja Milica je prihvatila vazalno poniženje za Srbiju i udala kćerku Oliveru za ubicu kneza Lazara… Danas protiv NATO-a govore oni koji ne razmišljaju o sasvim pragmatičnim ciljevima poražene i opkoljene Srbije. često je reč i osobama koje su u ratu napravile prvi, a pod sankcijama deseti milion dolara. Vreme je da čast, poštenje, princip i prkos postanu mera lične veličine, srpska država mora biti vođena mudro i polako, njeni ciljevi treba da budu mereni u koracima, izvršavani u stopama, a zamišljani kad se uzmu u obzir dometi naše slabosti i ambisi nemorala naših neprijatelja. Naš cilj je budućnost i posledice za one koji će tek doći i zato moramo imati u vidu vekove.