Što se tiče hrvatske strane, tu su stvari kristalno jasne: Zagreb je činio i činiće sve što može, a može šta mu se prohte, da spreči povratak proteranih Srba, nadoknadi štetu za spaljena i opljačkana srpska imanja, vrati ili nadoknadi oko 40.000 otetih srpskih stanova… Ono malo učinjenog na tom planu posledica je međunarodnog pritiska na Hrvatsku. A šta za to vreme radi država Srbija? Tačnije, šta u vezi s ovim čine srpski političari koji su Srbiju preuzeli nakon Miloševića?
Odgovor je – ništa. Ili, gotovo ništa. Osim ako u doprinos te vrste neko ne ubraja primanje na razgovor raznih izbegličkih udruženja ili prisustvo na parastosu u beogradskoj crkvi Svetog Marka.
Po formiranju „demokratske vlade“ u Beogradu, potpredsednik te vlade čedomir Jovanović otišao je u Zagreb, susreo se sa tamošnjim političkim vrhom i nakon razgovora sa Mesićem, ako se sećate, na konferenciji za novinare izjavio: „Hrvatska i Srbija nemaju nijedno otvoreno pitanje.“
To je 2000. godina, Srbija puna izbeglica iz Hrvatske, Hrvatska puna spaljenih srpskih sela, otetih stanova i nesreća na koje se niko iz Zagreba nije obazirao. Mesić je bio zatečen, nije mogao da veruje sopstvenim ušima. Takav poklon usred Zagreba i to od strane koja ima bezbroj argumenata da Hrvatskoj konstantno sedi na glavi.
Jovanović odlazi sa vlasti, a glavnu palicu u Beogradu preuzima Vojislav Koštunica, „tvrdi srpski nacionalista“, kako su ga obeležavali, još uvek to čine, neki beogradski i gotovo svi međunarodni politički krugovi. I šta je taj „tvrdi nacionalista“ uradio da poboljša položaj Srba u Hrvatskoj? Ništa. Nula. Godinama je sedeo u fotelji predsednika Vlade Srbije i nigde nikada javno nije zamerio Hrvatskoj na odnosu prema Srbima, što proteranim iz Hrvatske, što onima koji su tamo ostali. Dao je, i to je sve, nekoliko traktora Miloradu Pupovcu da podeli Srbima uoči izbora kako bi dobio još više glasova i još više sa HDZ-om u koaliciji potapao svaki iole održiv oblik srpskog postojanja u Hrvatskoj.
A Tadić i Cvetković? Isto kao Koštunica; nijednog otvorenog stava, pisma Vladi Hrvatske, predloga deklaracije pred Svetom Evrope o položaju Srba u Hrvatskoj i odnosu Hrvatske prema proteranim Srbima i njihovoj imovini.
Jedino Vuk Jeremić, ministar spoljnih poslova Srbije, konstantno i uporno podseća srpsku, hrvatsku i evropsku javnost na etničko čišćenje koje je Hrvatska obavila nad Srbima. Jedino i samo on od predstavnika službenog Beograda. Naravno, zbog toga trpi udare i pritiske, ali momak istrajava i to mu donosi vrlo, vrlo solidnu poziciju na listi političara kojima Srbi veruju. Ali, malo je jedan Vuk za tu žalosnu priču.
Kad svemu ovome dodamo podatak da u Srbiji posluje oko 250 hrvatskih firmi, a u Hrvatskoj samo tri srpske, onda se neodoljivom silinom nameće zaključak da Hrvatska nema većeg prijatelja od Srbije. Tačnije, od službenog Beograda.
