Gardijan: Poljski imigranti su izgubili posao i nadu u Britaniji

članstvo u Evropskoj uniji se javnosti Srbije obično predstavlja kao šansa za zaposlenje u Evropi. Kada je Poljska postala članica 2004. godine, hiljade Poljaka je krenulo put Zapada, u nadi da će tamo naći bolji život. Preplavili su tržište radne snage toliko da su postali sinonim imigracije sa Istoka. U prvoj godini prijema novih članica 2004. godine, samo tri zemlje EU su dozvolile slobodno zapošljavanje radne snage iz Istočne i Centralne Evrope – Britanija, Irska i Švedska. Ostale su uvele restriktivne mere, koje su narednih godina postepeno ukidale (poslednje zemlje EU, uključujući Nemačku, moraju ukinuti sve restrikcije na zapošljavanje tokom ove godine) . Sledi priča britanskog Gardijana o poljskim migrantima, sedam godina po prijemu Poljske u EU.

Po popularnoj mitologiji Poljaka, Britanija je obećana zemlja. Kad se neko vrati sa privremenog rada u inostranstvu, oni očekuju da se u zemlju doveze u skupom automobilu i sa punim koferom ušteđevine.

Za neke Poljake, britanska avantura se okončala siromaštvom, kriminalom ili jednostavno gubitkom iluzije.

Po popularnoj mitologiji Poljaka, Britanija je obećana zemlja. Kad se neko vrati sa privremenog rada u inostranstvu, oni očekuju da se u zemlju doveze u skupom automobilu i sa punim koferom ušteđevine. Za neke, poput Mihala Novaka, starog 30 godina, povratak je bio trijumfalan. Vratio se posle 14 godina u Britaniji sa dovoljno novca da kupi lep stan u dobrom delu Varšave i velikim izgledima da nađe dobar posao u Poljskoj, skoro isto plaćen kao onaj koji je imao u Londonu.

Ipak, prijatelji i kolege su bili zbunjeni njegovom odlukom da se vrati. Ljudi su me pitali ‘zašto si se vratio, ovde je grozno’. Kao da postoji dogma da je život bolji u Britaniji. To nije tačno, kaže on.

Manje trijumfalan biće povratak Lukaša, starog 24 godine, i Adama B, 22 godine. Oni se uskoro vraćaju autobusom. Kartu im je platila poljska dobrotvorna organizacija Barka, koja se brine o Poljacima koji spavaju pod vedrim nebom Londona. Ona ih podstiče da odustanu od pokušaja da uspeju u Britaniji, obezbeđuje im kartu do kuće i nudi da negde žive kad stignu.

Adam je poslednjih šest meseci, od kako je izgubio posao u fabrici, spavao po parkovima, železničkim stanicama i napuštenim stanovima, kradući hranu da bi preživeo. Lukaš je bio nekoliko puta prošle godine u zatvoru Pentonvil zbog presuda za krađu i posedovanje noža, nakon što za njega više nije bilo posla krečenja i dekorisanja.

Ni Poljska, ni Britanija nisu predvidele navalu radnika u Britaniju. Nedostaju precizne brojke o tome šta se tačno desilo. Ni poljski, ni britanski zvaničnici nemaju sistem koji bi tačno prebrojao one koji dolaze i odlaze. Ambasada Poljske u Londonu veruje da se broj dolazaka dramatično smanjio posle 2006, kada je bio na vrhuncu, i saopštava da se sve više ljudi vraća u Poljsku, posebno u svetlu ovdašnje ekonomske krize.

Nijedan od njih dvojice nije imao problema sa policijom u domovini i nijedan nema ništa pozitivno da kaže o vremenu provedenom ovde.

Njihove priče ilustruju uspeh i neuspeh poljske imigracije u Britaniji, fenomen neviđenih razmera posle prijema Poljske u EU 2004. godine.

Ni Poljska, ni Britanija nisu predvidele navalu radnika u Britaniju. Nedostaju precizne brojke o tome šta se tačno desilo. Ni poljski, ni britanski zvaničnici nemaju sistem koji bi tačno prebrojao one koji dolaze i odlaze. Ambasada Poljske u Londonu veruje da se broj dolazaka dramatično smanjio posle 2006, kada je bio na vrhuncu, i saopštava da se sve više ljudi vraća u Poljsku, posebno u svetlu ovdašnje ekonomske krize. Ipak, teško je utvrditi broj povratnika.

Dok je većina našla posao u građevinarstvu ili kao dadilje, čistači i konobarice, nisu svi bili srećne ruke.

Školovani pravnici su radili kao barmeni. Stariji ljudi, koji su obrazovani u komunističko doba i sa slabim engleskim jezikom, su se teško prilagođavali. Ostali su jednostavno bili nostalgični.

Migracija nije laka, postoje pobednici i gubitnici. Gubitnike viđate na ulicama oko stanice Voterlu pre zore, sklupčane u tankim vrećama za spavanje, ponekad i u paru, da im bude toplije.

Migracija nije laka, postoje pobednici i gubitnici. Gubitnike viđate na ulicama oko stanice Voterlu pre zore, sklupčane u tankim vrećama za spavanje, ponekad i u paru, da im bude toplije.

Adam, koji je zamolio da mu ne navodimo prezime srameći se nekih delova svoje priče, je beskućnik šest meseci. Dosta mu je eksperimentisanja u Britaniji i prihvatio je besplatnu povratnu kartu, koju mu je ponudila Barka.

Nisam sanjao ovakav život. Ovo nije pozitivno iskustvo za mene. Sve vreme sam bio nesrećan, iskreno govoreći, kaže on, dok razgovaramo sa njim i sa njegovim prijateljem Lukašom u narodnoj kuhinji u istočnom Londonu, u vreme kad se obojica spremaju za povratak kući.

Napustio je prošlog juna krcat stan u Varšavi, koji je delio sa sedam članova porodice, i pošao put Bartona na Trentu, gde mu je komšija iz Varšave obezbedio minimalac na poslu pakovanja dodataka za hranu sportista. Bio je oduševljen što ide jer, nakon što je napustio školu sa 16 godina bez kvalifikacija, nije mogao da nađe posao u Varšavi. Niko od članova njegove porodice nikad nije putovao u inostranstvo. Svi su bili uzbuđeni i nadali su da će se posrećiti i njemu i njima.

Nikad više neću da idem u inostranstvo. Ništa mi neće nedostajati iz ove zemlje. Uskoro će sve biti samo loša uspomena.

Posao je bio dobar. Skenirao je bar kodove i proveravao da li je sadržaj svake kutije dobro spakovan. Radio je 80 sati nedeljno, često po 12 sati dnevno, sedam dana u nedelji, za 5,93 funte na sat. Nije govorio engleski, ali je uprava fabrike rekla da to nije bitno. Gotovo da nije bilo engleskih radnika u fabrici. Pokazali su mu rukama šta da radi, povremeno pozivajući druge poljske radnike da mu prevode.

Kirija ga je koštala nedeljno 28 funti (delio je stan sa još troje ljudi), hrana 50 funti, a ostatak je slao majci. Novca nije bilo dovoljno u kući, jer je majka jedina zaposlena i radi u fabrici tekstila, za oko 1600 zlota (oko 350 funti) mesečno.

Mama je bila veoma zahvalna. Nije lako živeti od te plate. Koristilo im je što sam slao nešto para kući. To im je pomagalo da plate račune, svakodnevne troškove, kaže on. Bio sam srećan dok sam tamo radio. Bio sam spreman da radim. Hteo sam da radim. Nisam ovde došao da se igram.

čak i kada je sve dobro išlo, proživeo je kulturni šok. Iako Adam deluje snalažljivo na ulici, sa tetovažom na ruci na kojoj piše poštovanje ljudima ulice, Barton mu je delovao opasno. Osećao se ugroženim, jer nije govorio engleski. Nikog nisam poznavao, bila je to nova sredina. Ne možeš da pričaš sa bilo kim, ne možeš bilo kome objasniti svoje probleme. Ljudi su se drogirali, pili, dobijali batine. Postao sam veoma nostalgičan. Kad god sam imao pare, zvao sam kući, kaže on.

Mrzeo je britansku hranu. Hleb je kao plastika. U Poljskoj, hrana je prirodna, prava, puno voća i povrća. Nismo imali mnogo para u Poljskoj, ali jednom nedeljno mama je pekla pile i služila ga je sa svežim povrćem, krastavcem, paradajzom. Ostatak vremena smo jeli svežu čorbu, kaže on. Ovde kupujete smrznutu hranu i ubacite je u mikrotalasnu.

Jedino što mu se svideo je kuvan pasulj, koji je zavoleo najviše zbog toga što je jeftin.

Posle šest meseci je proglašen viškom zbog smanjenja broja radnika u kompaniji. Jedan je od prvih otpuštenih, jer i dalje gotovo da nije govorio engleski. Pokušao je da nađe novi posao, ali bez engleskog to je bilo nemoguće. Prvo je krao da plati kiriju, no Barton je malo mesto i prodavci su počeli da zovu policiju čim ga vide. Morao je da ode iz stana koji je delio sa drugima i počeo je da spava po železničkim stanicama ili u parku.

Preselio se u London, misleći da će biti lakše u glavnom gradu. Međutim, poljski radnici su već stajali u redovima za malo radnih mesta.

Polako je gubio nadu da će naći posao.

Krao je, jer je mislio da je je to manja sramota od prosjačenja, i mrzeo je novi način života.

Ne mogu više ovako da živim. Ne želim da završim u zatvoru. Nisam zbog toga ovde došao. Nisam imao iskustvo kome sam se nadao. Ne mogu da nađem posao. Nemam para da šaljem porodici, priča on, izbegavajući pogled prijatelja gledanjem u pod.

Neki drug mu je našao posao na građevini u Poljskoj. Neće se vratiti trijumfalno i navuće veo zaborava na događaje kroz koje je prošao. Nisam rekao mami o stanju ovde. Neću da brine, kaže on.

Nikad više neću da idem u inostranstvo. Ništa mi neće nedostajati iz ove zemlje. Uskoro će sve biti samo loša uspomena. Ni za debele pare ne bih se vratio.

Njegov prijatelj Lukaš, koga je sreo u jednom napuštenom stanu u Londonu, misli da će se nakratko vratiti u Poljsku i potom oprobati sreću u Nemačkoj, kada ona otvori tržište radne snage za deset istočnoevropskih zemalja u maju. Njegovo britansko iskustvo je manje negativno od Adamovog, ali samo zbog toga što misli da stvari nisu ispale tako loše, kako su mogle.

Zatvor u Britaniji, na primer, nije tako loš kao u Poljskoj. U ćeliji je jedno ili dvoje ljudi, naspram šest. U početku je imao dobar posao kao vozač u poljskoj građevinskoj firmi. Isporučivao je materijal gradilištima. Izgubio ga je kada je njegov očuh, koji je vodio firmu, umro od srčanog udara na parkiralištu u Londonu. Kombinovani rezultat, Lukas misli, preteranog rada i preteranog pića.

I bez posla, imao je dobar smeštaj, čim je otkrio tajnu napuštenih stanova i kuća. Otkrivao ih je preko kanti za đubre, koje su ostajale prazne iz nedelje u nedelju. Uz pomoć električarskog i vodoinstalaterskog umeća je povezivao struju i vodu. Jedina glavobolja mu je bilo izbacivanje od strane lokalnih vlasti, ili još gore, ostajanje zarobljenim u kući, pošto su vlasti stavile metalne panele na vrata i prozore protiv uljeza.

Mnogi očekuju sličnu navalu migracije u Nemačku tokom ove godine i predviđaju slične probleme.

Bio je bez para i krao je hranu da bi preživeo. Socijalnu pomoć nije mogao da traži, jer nikad nije radio legalno. Nisam želeo pomoć. Nisam zbog toga ovde došao. Želeo sam da radim. Redovno je išao u agencije koje zapošljavaju Poljake, ali je ubrzo klonuo duhom kada je uvideo da 15 ljudi konkuriše za jedno mesto.

Mnogi očekuju sličnu navalu migracije u Nemačku tokom ove godine i predviđaju slične probleme. Barka je tamo već otvorila ogranke da bi pomogla onima iz Poljske i istočnoevropskih zemalja koji će biti gubitnici sledećeg talasa migracije.

Za pobednike, uspeh u Britaniji ne znači trajnu vezanost za ovu zemlju. Robert Šanjavski iz Ambasade Poljske u Londonu kaže da mnogi odluče za povratak kad dobiju decu. Ljudi kažu ‘Ovde nam je bilo lepo, zaradili smo neke pare i odlučili smo da se vratimo, jer naša deca treba da se školuju u Poljskoj i naša je budućnost u Poljskoj, a ne u Britaniji, kaže on.

Novak nije razmišljao o deci, ali je osetio da će biti svoj na svome ako se vrati u Varšavu. Napustio je Poljsku u 16-oj, 1997. godine, i maturirao je u britanskom internatu Apingem u Ratlandu. Roditelji su mi redak primer poljskih preduzetnika, koji su brzo sagradili uspešnu fabriku odeće posle liberalizacije i mogli su da mu plate troškove.

Posle prosečne poljske prigradske srednje škole, engleski internat je doživeo kao šok. Stereotipi su obično pogrešni, ali stereotipi o životu u školama su stvarno tačni. Nije to bila prijateljska sredina, kaže on, kiselo se smejući na tu uspomenu.

Otišao je na univerzitet, završio master na Vorviku i dobio je posao kod firme Prajsvoterhauskupers. Svideo mu se London, ali nije mogao da zamisli da ovde živi zauvek. Polako je ulazio u poljsku zajednicu i postao je potpredsednik udruženja Poljskih profesionalaca iz Londona, grupe za druženje i podršku. Kad mu je Orandž ponudio posao, bilo je lako doneti odluku da se vrati.

Od njegovih poljskih prijatelja iz Londona, mnogi su se vratili u Poljsku jer su izgubili posao, ali on je doneo odluku nakon što je shvatio da više voli Poljake od Engleza.

Osetio sam da baš uživam u druženju sa Poljacima, a ovde ih ima 38 miliona, kaže on, dok u polumračnom, modernom varšavskom kafeu Klodna 25, u 4 popodne, pokazuje na druge mušterije koje igraju karte, zure u laptopove, razvlače se po purpurnim sofama, piju sveže ceđene đusove. Osećam da sam svoj na svome.

Prodao je kuću koju je kupio u Redingu, prodao je i stan u Bejsvoteru i kupio je stan u omiljenom delu Varšave, u Ohoti, koja je kao Pilmiko. Takav stan u Londonu bi koštao 500.000 funti. Ne bih mogao da ga kupim.

Obično su napustili Poljsku pre pet godina jer ovde nisu mogli da nađu posao, ali nisu uspeli da nađu ništa odgovarajuće ni tamo. Imaju poslove mnogo ispod njihovog obrazovanja. Provedu četiri ili pet godina radeći u baru, a ne steknu nikakvo iskustvo.

Prijatelji ne razumeju njegovu odluku da napusti londonski san, viziju koju su sami konstruisali preko filmova o Engleskoj, divljenja njegovom poslu i stanu u centru Londona. Objašnjava im da otprilike slično dobro živi u Poljskoj. Zarađuje mesečno daleko više od prosečne plate od 4.000 zlota (874 funte), jer mu strano obrazovanje i radno iskustvo omogućava da nađe bolji posao za veću platu od njegovih poljskih školskih drugara.

Nedavno, kad je tražio čistačicu u Varšavi, prijatelj mu je preporučio jednu Ukrajinku.

To je primer migratorne sile od istoka ka zapadu. Dok Poljaci čiste i kreče bolnice i domove u Engleskoj, u Poljskoj domove čiste Ukrajinci, a građevinska industrija počiva na ljudima iz Ukrajine i istočnije, iz Moldavije i Rusije.

Tužna priča. Diplomirala je ekonomiju i pravo u svojoj zemlji i ne može da nađe posao, pa radi ovde kao moja čistačica.

Mnogo sličnih priča sam video u Londonu. Mladi Poljaci sa diplomom iz ekonomije rade kao konobari, kaže on.

Obično su napustili Poljsku pre pet godina jer ovde nisu mogli da nađu posao, ali nisu uspeli da nađu ništa odgovarajuće ni tamo. Imaju poslove mnogo ispod njihovog obrazovanja. Provedu četiri ili pet godina radeći u baru, a ne steknu nikakvo iskustvo. Šta možete da radite ovde posle četiri godine konobarisanja u Britaniji?

Ne pričaju ništa porodici, koja misli da im je dobro u Engleskoj i očekuje da se vrate sa ušteđevinom. često je te ljude sramota da se ikad vrate kući.

Pouka? Pouka je da nema lakog života u Britaniji. Nema obećane zemlje. Postoji šansa, ali moraš da se razbiješ od posla.