Niko pouzdano ne zna zašto se to naselje na periferiji Nikšića, na desnoj obali rečice Bistrice, zove Dragova Luka. Gotovo svi Nikšićani su, međutim, zasigurno znali da je u toj neobičnoj luci bez mora brodova i pomoraca do juče živeo jedan mornar, jedan od njihovih sugrađana i nesumnjivo najstariji crnogorski penzioner, Andrija Milov Bigović. NJegova brojna rodbina kaže da je imao 98 godina, mada u njegovoj ličnoj karti piše da je zagazio u sto treću! Sigurno je samo da je to silno breme krepko nosio do potonjeg dana i da je sa životne lađe otišao verovatno poslednji živi mornar sa negdašnjeg razarača „Dubrovnik“ i sa prostora negdašnje Jugoslavije, jedini još živi svedok atentata u Marselju na kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića .
– Bilo nas šestoro braće i dvije sestre – kazivao je nedavno ovom reporteru Andrija Bigović. – Otac mi Milo umrije 1918. kad je meni bilo samo sedam godina. A majka mi Mara, na koju sam se izgleda vrgao dugovjek, gotovo 55 godina u nemaštini i sirotinji podizala toliku siročad… Muka nagna čovjeka da se i zubima hvata za nebo. Meni nije bilo ni petnaes’ kad sam počeo da švercujem duvan i varakam se sa žandarima.. – sećao se i dana kada su ga regrutovali: – Obuklo me 1932. u Kumboru. čuj ja iz kamenitih Cuca pa u mornaricu! Nikad do tada mora nijesam ni vidio! A plivao sam ti brate kao i svaka ćuskija. Svejedno, ja brzo naučih bogomi i da plivam i sve mi krenu od ruke…
Zlatne ruke
Jednog dana 1952. Andrija se iz Cuca zaputio u zavejani Nikšić da tamo potraži mesto pod suncem. Vredan, majstor zlatnih ruku i od sto zanata, brzo se snašao i uskoro preselio porodicu. „Nijesam bog zna šta zaradio, to malo penzije primam evo više od 40 godina, a najbolja je, kažu, penzija koja se dugo troši“, govorio je krepki starac, do smrti skroman i oran za šalu.
– U jesen 1933. ukrcah se na novi razarač „Dubrovnik“. Otplovili smo tada prvo u Rumuniju gdje je u to vrijeme u tazbini boravio kralj Aleksandar sa kraljicom Marijom. Na naš brod se ukrcao u luci Konstanca i tu je započela njegova velika mirotvorna misija. Posebno pamtim veličanstveni doček u Carigradu i toplinu sa kojom je dočekan u Grčkoj. Kralj je odlučio da i u državnu posjetu Francuskoj, u oktobru 1934. putuje na našem razaraču.
– čekali smo ga u Zelenici. Na „Dubrovniku“ je u tom trenutku bilo 220 mornara i oficira. Bilo je veliko nevrijeme i ogromni talasi visoki i po deset metara su ljuljali moćnu lađu, dugu 114 metara. Uprkos nevremenu kralj je izgledao raspoložen i na brod se popeo prije svih ostalih iz pratnje. Nije htio da odgađa put i samo nije dozvolio da sa njim putuje i kraljica već je nju uputio vozom u Francusku. Plan je bio da se sretnu u Lionu. Ni jedno ni drugo, međutim, nijesu ni slutili da će njihov rastanak u Zelenici biti rastanak zauvijek…
Porodica
Andrija se oženio 1939. sa Gospavom, rodom od Roganovića, sa kojim ima lepi porod – sedmoro dece – sinove Branka, Milivoja, Nikolu, Slavka i Novicu i ćerke Milicu i Milku. Svi su zdravi i živi i od njih je do sada dočekao petnaestoro unučadi i troje praunučadi. NJegovoj sahrani 4. aprila ove godine prisustvovalo je više od hiljadu Nikšićana.
– Veličanstven doček je bio priređen našem suverenu u marseljskoj luci. Mi mornari tada nijesmo znali da je jugoslovenska obavještajna služba saznali za podmukli plan likvidacije kralja i upozorila ga da ni po koju cijenu ne silazi s broda. Kralj je znao šta mu se sprema u Marselju, ali nije htio da ostane na brodu niti je dopustio da ga prati naša posada… Nije, čini mi se, prošlo ni pola sata a na brodu je prostrujala vijest: „Poginuo kralj, pogodila ga tri metka…’
Brod je već sutradan sa spuštenim zastavama na jarbolima krenuo natrag u otadžbinu noseći u nedrima mrtvog kralja oslobodioca i ujedinitelja. „Bože kakvi su to bili tužni dočeci i ispraćaji duž cijelog puta od Marselja do Splita“, sećao se Bigović. „Ipak, doček u Splitu ostao mi je vječno urezan: mislim da tu nije ostalo žive duše da nije došla u pristanište, a svi u crnini i suzama…“
Bila je to poslednja plovidba Andrije Bigovića. Upravo tih dana njemu je istekao vojni rok i on se potom u Kotoru iskrcao i skinuo mornarsku uniformu. Od tada se nikad više nije popeo na brod. Celog života se držao one narodne mudrosti: „Fali more, a drži se kopna…“
