ODRŽAN BRATSTVENIčKI SKUP JANJIćA IZ LJUBINJSKOG KRAJA

Zahvaljujući preduzimljivosti i naporima organizacione četvorke ljubinjskih Janjića, koju su sačinjavali Lazo iz Bančića, Dragan (Rajkov) iz Gornjeg Gradca, Slaviša iz Rankovaca i Radivoje iz Uboska, u restoranu „Varduša“ okupilo se osamdesetak potomaka onih davnih Janjića iz bančićkog Radolovog Dola, što ih je život kroz prostor i vreme razveo na razne strane sveta.
Sem iz ljubinjske opštine, došli su bratstvenici sa Kosova, iz Beograda, čačka, Kraljeva, Arilja, Kragujevca, Zrenjanina, Ravnog Topolovca, Brčkog, Sarajeva, Stoca, Dubrovnika… Odreda iz popriličnih geografskih daljina, a Brčak Lazar – i iz vremenskih.
Obrativši se kratko rođacima, 53- godišnji Lazar, suvlasnik jedne građevinske firme u Brčkom sve je ganuo svojim rečima:

Uglješa ostao kod kuće

U vrlo prijatnoj atmosferi po ugodnom julskom danu, u ćaskanjima, pričama, razgovorima oživele su uspomene na davne dane, na rođake i bratstvenike koji odavno nisu među živima, ali i na one koji su živi po “ belom svetu “ a iz nekih razloga nisu mogli doći na ovaj prvi skup. Mnogima je bilo žao što na skupu nema 85-godišnjeg Uglješe Janjića, velikog pamtiše, pripovedača i bratstvenika s najdužim brkovima, ali on je ostao u obližnjim Bančićima, poručivši po sinu NJegošu da mu je zdravlje oronulo i da mora ostati kod kuće.

– Još 1885. moj pradeda Trifko došao je iz Bančića u Brčko, bavio se trgovinom, potom iz Brčkog preselio u Obudovac, iz Obudovca u Gornji Žabar, gde je umro i sahranjen, i gde sam mu, kao praunuk, podigao spomenik… Iz predanja sam znao ko smo, odakle smo… Međutim, u Bančićima nikad pre nisam bio, ni ja ni iko od njegovih potomaka… Evo, sad sam, dolazeći na naš prvi bratstvenički skup, bio u Bančićima, u groblju kod stare seoske škole zapalio sam sveću Trifkovom ocu Vidu i mojoj čukunbabi Stani… Šta više da kažem: milo mi je što vas sve vidim, što sam se s vama, napokon, kao vaš bratstvenik sreo!
Najstariji koji je došo, a i koji je, kako se ispostavilo, najstariji među hercegovačkim Janjićima, čija je krsna slava đurđevdan i koji svi korene vuku iz bančićkog zaseoka Radolov Do, bio je 90-godišnji đuro Janjić iz Dubrovnika. Lakše ćete ga zapamtiti ako kažemo da je on deda poznate (zagrebačke) glumice Nataše Janjić, koja, između ostalog, igra jednu od glavnih uloga u filmu „Sveti Georgije ubiva aždahu „.

Porodično vrelo

I tako su eto, na Petrovdan 2009. godine, satima i satima tekle priče Janjića od Kosova preko Šumadije do Vojvodine, od Dunava do Jadrana i vraćale se onoj prvoj Janjića kući u hercegovačkom Radolovom Dolu, gde je i njihov koren i izvor, ono vrelo što ne presahnjuje, iako vreme neumitno teče.

– U Dubrovniku sam – priča đuro – proveo radni vek, kao poslovođa i administrativni radnik u jednom građevinskom preduzeću. Sa suprugom Savom (rođenom Dutina), koja mi je, nažalost, umrla pre sedam godina i sahranjena je na pravoslavnom groblju na Boninovu, imam dva sina – Marka koji je doktor u Dubrovniku i Predraga koji je arhitekta u Zagrebu… Nataša je Predragova kćerka jedinica i, naravno, drago mi je što bratstvenici odreda znaju za nju… Ali, znate šta mi je još jako, jako drago… Drago mi je što sam, evo, dočekao jedan ovakav skup. Da vidim mnoge od onih čije sam roditelje i te kako poznavao i cenio kao svoje saplemenike. Poručio bih im: budite dobri i plemeniti kao oni, svet će vas sigurno ceniti – kazao je najstariji Janjić među Janjićima, priznajući da mu je srce radosno zaigralo čim mu je Lazo iz Bančića javio da se priprema ovaj susret, ovog leta.
– I meni je bilo drago – dodaje na đurine reči 69-godišnji Milivoje, koji takođe živi u Dubrovniku:
– Moj sin Miho živi u NJujorku. Ima nas Janjića, kao što vidite, svud po svetu. Milo mi je otići kod njega u Ameriku, a još milije će mi biti što ću mu, kad sledeći put odem, potanko ispričati koga sam sve sreo i video ovde u restoranu „Varduša“…Inače, pošto sam u penziji, pa imam slobodnog vremena koliko god hoću, počesto iz Lapada, gde stanujem, odem kod đure, gde detaljno prebiramo naše dečačke i mladalačke uspomene iz Bančića… Ne znam zašto je to tako, ali kako čovek nabira godine sve mu je miliji povratak u detinjstvo…