NDH i srbocid 1941-1945

Naučna studija Teorija definicionizma i fenomen genocida (Etika i vlast nad definicijama), čija centralna promocija je predviđena na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu, predstavlja javnosti jednu novu socijalnu, jezičko-filosofski utemeljenu Teoriju definicionizma Vladimira Umeljića.

Jedan od najvećih živih korifeja jezičke filosofije, Noam čomski, kome je stavljen na raspolaganje jedan engleski siže ove studije (Summary, objavljen na kraju ove knjige od preko 450 str.), prokomentarisao je da on sam nikada nije došao na tako interesantne ideje. Izrazio je, potom, spremnost da se i lično odazove autorovom apelu što svestranijeg i što kritičnijeg preispitivanja postavki ove teorije, da dakle pokuša da i sam nađe vremena, da radi na taj način.[1]

U odnosu na fenomen genocida, činjenično stanje, rezultat dosadašnjeg i ujedno polazna tačka daljeg istraživanja je sledeće:

Počinioci svih velikih genocida u evropskom 20. veku primarno pripadaju geopolitičkoj celini i (od strane Vatikana bitno determinisanoj) kulturološkoj tradiciji zapadne i srednje Evrope. Žrtve svih velikih genocida u evropskom 20. veku primarno ne pripadaju geopolitičkoj celini i (od strane Vatikana bitno determinisanoj) kulturološkoj tradiciji zapadne i srednje Evrope.[2]

Donji izvod iz ove studije tematizuje uticaj lokalnih faktora ove istorijsko-kulturološke tradicije u hrvatskoj državi 1941-1945, u vreme srbocida.

činjenica, na koju je pored ostalih ukazao i L.I. Horovic, naime, da je u različitim evropskim zemljama (iste tj. zajedničke istorijsko-kulturološke tradicije) u 20. veku došlo do različitog tretmana ljudskih populacija (u nemačkoj zoni uticaja je izvršen genocid, u italijanskoj ne) implicira potrebu razmatranja uticaja svake singularne nacionalne kulture na lokalno interpretiranje i primenu postulata te bazične tradicije.

činjenica, na koju je pored ostalih ukazao i L.I. Horovic, naime, da je u različitim evropskim zemljama u 20. veku došlo do različitog tretmana ljudskih populacija, implicira potrebu razmatranja uticaja svake singularne nacionalne kulture na lokalno interpretiranje i primenu postulata te bazične tradicije.

Faktori koji, u slučaju genocida, psihagoški delujućem uzurpatoru vlasti nad definicijama omogućavaju verbalnu dehumanizaciju ciljne grupe predviđenih žrtava su (još jednom redundantno) sledeći:

Podsetimo se još jednom na praktikujuću psihagogiju pri fenomenu genocida. Jedan psihagog konstatuje (za sebe tj. za svoj naum) povoljne okolnosti u socijalnoj zajednici, čijoj većini on po pravilu pripada (nestabilnost dotične zajednice u političkom i ekonomskom smislu, prisutni ili čak rastući osećaj ugroženosti, egzistencijalna strahovanja, nedostatak perspektiva, individualni i socijalni kompleksi inferiornosti i sl.).

Psihagog tada počinje da potencira dotične komplekse, strahove i frustracije te svoje socijalne većine i da, istovremeno, projicira (i bez mere potencira) iste na planiranu ciljnu grupu žrtava u smislu njihove odgovornosti i krivice. On mora da usadi svojoj većini mišljenje i osećaj da je dotična ciljna grupa ta koja ugrožava postojeće konstante i on počinje time da: prvo uzurpira vlast nad definicijama i u svom smislu redefiniše stvarnost (Jevreji su paraziti (…) jedan ogromni polip (…), Romi su asocijalni (…) manje vredan element (…), Srbi ugnjetavaju i eksploatišu Hrvate (…), Srbi su robovska sorta (…) izdajničko stanovništvo…).

Ciljanom i potenciranom verbalnom dehumanizacijom predviđene grupe žrtava, dakle, dolazi do obezvređivanja humanističkih, socijalnih i pravnih tabua, do ekstremne polarizacije u socijalnoj zajednici, do stvaranja jedne genocidne atmosfere, jednog genocidnog miljea, što je uvek posledica interakcije između uzurpatora vlasti nad definicijama tj. psihagoga s jedne i internalizujuće mase s druge strane, iz čega proističe i njihova uvek zajednička odgovornost…

Normalni pripadnik većine u dotičnoj socijalnoj zajednici počinje da internalizuje u skladu sa svojim stepenom individualne prijemčivosti (individualna Ja-svest, socijalna Mi-svest), u skladu sa onim dobijenim zajedno sa kolevkom – počevši od istorije i tradicije pa do (ne)važećih etičko-moralnih kriterijuma, (ne)važećih socijalnih normi i konvencija, svega onoga što mi u svakodnevnici nazivamo fenotipsko nasleđe, ljudska priroda odnosno mentalitet (= identitet) i sl.

Ciljanom i potenciranom verbalnom dehumanizacijom predviđene grupe žrtava, dakle, dolazi do obezvređivanja humanističkih, socijalnih i pravnih tabua, do ekstremne polarizacije u socijalnoj zajednici, do stvaranja jedne genocidne atmosfere, jednog genocidnog miljea (…) što je uvek posledica interakcije između uzurpatora vlasti nad definicijama tj. psihagoga s jedne i internalizujuće mase s druge strane, iz čega proističe i njihova uvek zajednička (mada nesumnjivo asimetrična) odgovornost…

Budući da je istorijsko težište ove studije o fenomenologiji genocida egzemplarno stavljeno na planiranje, organizovanje i izvršenje srbocida 1941-1945, to je samo konsekventno da i uticaj gore navedenih lokalnih faktora bude razmatran u ovoj oblasti. Stoga želim da stavim na jezičko-filosofsku i socijalno-psihološku proveru jedan mogući esencijalni aspekt formiranja hrvatskog mentaliteta tj. nacionalnog identiteta, koji sam već 1994. ponudio na diskusiju[3]:

Da li je moguće da hrvatske vodeće (intelektualne, klerikalne, političke) elite jednim velikim delom žive sa jednim istorijski uslovljenim kompleksom manje vrednosti, koji permanentno prenose na sebi (intelektualno, klerikalno, politički) potčinjene sunarodnike? Da li su prepoznatljivi i dokazivi latentni pokušaji kompenzovanja tog kompleksa manje vrednosti putem forsiranog gajenja i demonstriranja jednog kompleksa više vrednosti i to po (skoro) svaku cenu?

Indicije, koje bi govorile u prilog ove pretpostavke dolaze već od Ante Starčevića: Hrvati su jedan gospodarski narod (…), Hrvati su ti, koji su potukli Avare (…), pred Hrvatima je drhtao i moćni bugarski car Samuilo…, itd.

Ivo Omrčanin, koji je decidirano optužio Srbe za genocid nad Hrvatima 1941-1945. ide i jedan (glorifikujući) korak dalje:

Hrvatska internacionalna politika je uvek nosila pečat povezanosti sa drugim narodima. 1102. god. Hrvati su sklopili jedan savez sa Mađarima (Pacta conventa) i tako je nastao hrvatsko-mađarski dualizam, koji je posle proširivan drugim centralnoevropskim savezima (…) 01. januara 1527. god. izabrali su Hrvati jednog Habzburgovca (Ferdinanda) za svog kralja (…). Nažalost, Habzburgovci nisu razumeli hrvatsku vernost, naročito u 19. veku, kada su zajedno sa Mađarima počeli da oktroiraju hrvatsku suverenost i da apsolutistički vladaju svojim carstvom. Da li je to bio uzrok Prvog i Drugog svetskog rata i time svih posledica? (podvučeno od strane autora)[4]

To nalazi svoj odraz i u već navedenom jezuitskom kalendaru u NDH iz 1942. godine, u kome je Hrvatska redom slobodna, velika, Božija, papina, krunisana, plemenita, nepobediva, ponosna, verna, srećna, mučenička…

Mora se uzeti u obzir i činjenica da je Vatikan u 16. veku zaista Hrvatima namenio ulogu i podario počasni naziv ante murale christianitatis (prethodnica ili predziđe hrišćanstva).[5] Time je Vatikan, doduše samosvojno, re-definisao hrišćanstvo i proglasio ga isključivo rimokatoličkom konfesijom. Istovremeno je implicirano šta se očekuje od, za to geopolitički predestiniranih, hrvatskih graničara rimskog katolicizma ka Istoku: a) da brane granice okcidentalnog dela Evrope od islama (i hrišćanskog pravoslavlja i b) da budu prvi pri širenju rimokatoličkog uticaj na ostatak Evrope.

Jedan usamljeni i sasvim drugačiji hrvatski intelektualac, i verovatno najveći hrvatski književnik svih vremena, Miroslav Krleža, atestirao je svojim sunarodnicima 1926. godine sasvim druge istorijske i socijalno-psihološke konstante, i jednu sasvim drugačiju egzistencijalnu stvarnost:

… Već 1 000 godina traže Hrvati jednog gospodara, koji bi njima vladao. Od mađarskog Kolomana (godine 1102.) pa do susreta u Križevu (godine 1526.), kada se po prvi put pojavljuju Habzburgovci, a papski izaslanik u Budimu to s pravom naziva Trovarsi altro Signore (Traženje drugog gospodara), od borbe protiv Mađarske pa do današnjih dana, motiv je uvek isti – hrvatstvo traži nekoga kome bi se potčinilo, sa kim bi potpisalo jedan politički ugovor da bi se, potom, sledećih četiri stotine godina bunilo protiv tog ugovora…

Glavna osobina malograđanskog hrvatstva je, pre svega, da ono pogrešno misli i da ispravljanje svog pogrešnog razmišljanja isuviše kasno sprovodi. Malograđansko, pseudo-gospodarsko hrvatstvo pati od borniranog kompleksa manje vrednosti u sociološkom smislu i ako je išta u hrvatskoj prošlosti deplasirano i tragikomično, onda je to ono prazno dočaravanje jedne imaginarne aristokratske, plemenite hrvatske prošlosti…

Krleža:

Glavna osobina malograđanskog hrvatstva je, pre svega, da ono pogrešno misli i da ispravljanje svog pogrešnog razmišljanja isuviše kasno sprovodi. Malograđansko, pseudo-gospodarsko hrvatstvo pati od borniranog kompleksa manje vrednosti u sociološkom smislu i ako je išta u hrvatskoj prošlosti deplasirano i tragikomično, onda je to ono prazno dočaravanje jedne imaginarne aristokratske, plemenite hrvatske prošlosti…

Hrvatsko stanje je jedna ivična egzistencija još od vremena Karolinga i sve hrvatske veličine nose stigmu zanemarenih i zaboravljenih ivičnih egzistencija. Na ivici rimske i kasnije cezaropapističke Evrope, na ivici Vizantije i Istambula, na ivici Budimskog feuda i baroknog Beča ili danas, na ivici centralističkog Beograda…[6]

Ovaj stav Miroslava Krleže nesumnjivo predstavlja jednu radikalnu opoziciju u odnosu na ogromnu većinu pripadnika hrvatskih vodećih elita. U oba slučaja, međutim, nije toliko važna forma iskaza, već njegova sadržina odnosno kompatibilnost sa proverljivim i time verodostojnim istorijskim izvorima. Tek tada se može konstatovati koji od ova dva suprotstavljena stava pre odgovara istini (koji od njih verbalno reflektira stvarnost), a koji je pre samo jedan pokušaj re-definisanja stvarnosti i psihagoškog etabliranja jedne subjektivne, jedne interesno uslovljene stvarne stvarnosti.

To ispitivanje će istovremeno doprineti razumevanju činjenice: zašto su upravo Srbi bili odabrani kao ciljna grupa genocida hrvatske države 1941-1945. (fusnote, koje upućuju na odgovarajuće istorijske izvore su već navedene u prethodnom tekstu, na nove izvore će dole biti upućeno):

Postavke Iva Omrčanina o Hrvatima, koji sklapaju inicijalne centralnoevropske saveze i time se svesno apostrofiraju kao inicijatori i pioniri ranih evropskih integracija, bespredmetne su, a o njegovoj tezi da je nerazumevanje u odnosu na Hrvate rezultiralo svetskim ratovima nije potrebno ni govoriti. Za razliku od njih, srpska država je sve do 14. veka bila nezavisna i suverena, i najveća regionalna sila Balkana. Ta neosporna državnost je od strane Osmanskog carstva definitivno ukinuta tek polovinom 15. veka i Srbi je opet, i sopstvenim snagama, uspostavljaju u 19. veku.

Nepobediva tj. slobodna i suverena Hrvatska je teško spojiva sa istorijski verifikovanom činjenicom da su Hrvati (čija srednjovekovna država, inače, među savremenicima nikada nije dostigla nivo tj. zaslužila/dobila epitet velika) 1102. godine bili ubedljivo vojno poraženi od strane Mađara i sledstveno postali njihovi podanici.

To znači da su postavke Iva Omrčanina o Hrvatima, koji sklapaju inicijalne centralnoevropske saveze i time se svesno apostrofiraju kao inicijatori i pioniri ranih evropskih integracija, bespredmetne su, a o njegovoj tezi da je nerazumevanje u odnosu na Hrvate rezultiralo svetskim ratovima nije potrebno ni govoriti. Za razliku od njih, srpska država je sve do 14. veka bila nezavisna i suverena, i najveća regionalna sila Balkana. Ta neosporna državnost je od strane Osmanskog carstva definitivno ukinuta tek polovinom 15. veka i Srbi je opet, i sopstvenim snagama, uspostavljaju u 19. veku.

Isticanje urođene plemenitosti i ponosa Hrvata je, u slučaju ovde nedvosmisleno impliciranog uopštavanja, isto kao i u odnosu na sve druge nacije sveta, samo jedna floskula – u svakoj naciji se nalazi čitav dijapazon ljudskih osobina. Ovo uopštavanje postaje u konkretnom slučaju problematično i na pr. radi Istorije tridesetogodišnjeg rata Fridriha Šilera i njegovog zgražanja nad strašnim hrvatskim bandama, koje su po osvajanju Magdeburga uživale bacajući živu protestantsku decu u vatru ili pak zbog narodne poslovice, nastale posle tog rata u nemačkom govornom području, a koju je P. Grizogono naveo u svom pismu Alojziju Stepincu: Bože, sačuvaj nas kuge, gladi i Hrvata.

Što se tiče one vrlo esencijalne determinante hrvatskog nacionalno-konfesionalnog identiteta (ante murale christianitatis), ona se – kao što je rečeno – sastojala iz uloge branitelja od Turaka i od uloge širenja rimokatolicizma ka Istoku. U odnosu na hrvatsku odbranu Evrope, međutim, opet stoje Srbi kao remetilački faktor ove hrvatske predstave stvarnosti.

Već je navedeno da je čak i kurijski kardinal Tiseran, marta 1942. godine konfrontirao tadašnjeg predstavnika Nezavisne države Hrvatske u Vatikanu, dr Rušinovića, sa konstatacijom da Srbi u tom pogledu imaju još veće zasluge od Hrvata. To činjenično stanje poznaje i potvrđuje u više nego dovoljnoj meri evropska istorijska nauka, na pr.:

Srbi, koji danas žive u Hrvatskoj su potomci slobodnih hrišćanskih seljaka-ratnika (…), koji su se već u 16. veku naselili u graničnom području prema Osmanskoj carevini, na Vojnoj granici ili Krajini. Oni su ranije bili direktno podređeni Ministarstvu rata u Beču. Bili su obavezni na stalno služenje u graničarskim trupama i stoga oslobođeni svih nameta, bili su, dakle, slobodni.

Hrvatski seljaci, koji su živeli u njihovoj zaleđini, bili su naprotiv zavisni od svojih mađarskih gospodara, bili su faktički zavisni kmetovi i njihovom zemljom se upravljalo iz Budimpešte, a ne iz Beča. Slobodni srpski seljaci-ratnici su uvek pomalo s visine gledali na svoju neslobodnu hrvatsku braću…[7]

Na putu ispunjavanja drugog zahteva iz premise ante murale christianitatis opet su stajali Srbi kao prepreka. Jer kao što su Hrvati bili najistočniji rimokatolički činilac u ovom delu Evrope, tako su i Srbi bili najzapadniji pravoslavni činilac ovde. I Srbi su većinski ostali verni svojoj konfesiji i samo u manjem broju konvertirali u islam ili katoličanstvo. To znači da ni na ovom polju Hrvati nisu bili u situaciji da obznane neke svoje značajnije uspehe.

Gornje činjenice, dakle, govore o jednoj interesnoj rekonstrukciji istorije sa hrvatske strane, o jednoj pokušanoj redefiniciji stvarnosti (= istine) i o pokušaju psihagoškog etabliranja te nove stvarne stvarnosti u svesti svoje nacije i, naravno, šire. To bi, dakle, istovremeno bile i indicije koje bi po mogućnosti govorile u prilog gore pretpostavljene egzistencije socijalnih kompleksa manje vrednosti i njihovog pokušanog kompenzovanja putem forsiranog demonstriranja kompleksa više vrednosti.

Ono što je na lokalnom nivou, dakle, svo vreme i bitno ometalo etabliranje ove samosvojno re-definisane stvarne stvarnosti, to je bila ne samo principijelna inkompatibilnost ove predstave o stvarnosti sa stvarnošću (jer relativistička ikona Fridrih Niče je na pr. tvrdio: Ne postoje činjenice, već samo interpretacije, zar ne?). To je, međutim, vrlo lako moglo da bude shvaćeno tj. ideološki redukovano i konkretno projicirano na egzistenciju, i istorijsku stvarnost Srba.

Srbi, znači, ovom konstelacijom okolnosti postaju nolens volens, pogodni kao objekat stilizacije u smislu jednog važnog (negativnog) homogenizujućeg faktora hrvatskog nacionalnog identiteta, čime postaju i jedan optimalni fokus projekcije hrvatskih sopstvenih frustracija i strahova, istorijskih posrtanja i poraza, gubitništva i neuspeha, koji se inače u istorijskoj perspektivi neminovno dešavaju svima, ali pre svega, odnosno češće i lakše, brojčano malim narodima, kao što su Hrvati (ili, naravno, i Srbi).

Da sumiramo:

– Hrvatska predstava stvarnosti:nepobediva, slobodna, suverena Hrvatska i stvarnost jedne već 1102. godine pobeđene i potčinjene, zaposednute i anektirane Hrvatske sa stanovništvom, koje sada većinski pripada masi obespravljenih mađarskih kmetova (Srbija sve do polovine 15. veka – a potom od 19. veka opet – slobodna i suverena).

– Hrvatska predstava o stvarnosti, kao nacionalnoj zajednici plemenitih i ponosnih Hrvata i istorijska svedočanstva o nečovečnoj svireposti istih (odgovarajuća verodostojna svedočanstva u slučaju Srba nisu ušla u verifikovanu istoriju Evrope).

– Hrvatska predstava o stvarnosti, o sebi kao braniteljima Evrope i etablirana istorijska nauka, koja prepoznaje Srbe kao bitne činioce i , u najmanju ruku, većinske tj. esencijalne nosioce Vojne krajine.

– Hrvatska predstava o stvarnosti, o sebi kao militantnim i sposobnim misionarima, koji uspešno šire rimokatoličku konfesiju ka istoku Evrope (a već prvi istočni susedi su Srbi, koji većinski ostaju imuni na ovo misionarenje).

– Hrvatska predstava o stvarnosti, o jednoj istorijskoj Velikoj Hrvatskoj, koja bi trebalo da obuhvati Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu i velike delove Crne Gore. Etablirana nauka, koja čak i u očima hrvatskih političkih gospodara i tutora – kao što na pr. potvrđuju već navedeni austro-ugarski popis stanovništva iz 1910. godine ili studija nemačkog generalštaba iz vremena Drugog svetskog rata – jasno razlikuje već između Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, dok se druge, gore navedene geopolitičke celine uopšte i ne pominju kao mogući sastavni delovi Hrvatske (Srbija, od strane savremenika i istorijske nauke apostrofirana sve do polovine 14. veka kao najveća regionalna sila Balkana, a potom od početka 20. veka ne samo kao ozbiljna pretnja katoličkoj velesili Austro-Ugarskoj, već potom i kao ratni pobednik u Prvom svetskom ratu).

– Hrvatska predstava o stvarnosti Ponosna Hrvatska (u jezuitskom kalendaru iz vremena Drugog svetskog rata), stoji u toj istoj funkciji i poseduje jednu dvostruku strukturu. To leži na obrazloženju ove tvrdnje koju su učeni hrvatski jezuiti postavili: … jer kulturu su u srednjem veku samo katolička crkva i njeni sveštenici nosili i dalje predavali… Funkcija ove postavke je, sigurno, homogenizovanje (nacionalni ponos) i dosledno veličanje (kultura) hrvatskog nacionalnog identiteta (lokalni faktori kulturološke tradicije), kao i bezuslovno podvlačenje esencijalne uloge rimokatoličke crkve pri formiranju tog identiteta (opšti faktor kulturološke tradicije). Pozitivistička komponenta ove jezičke strukture se ogleda u konstrukciji: da je katolički klir bio jedini nosilac i čuvar kulture, te da Hrvati, eto, smeju, mogu (moraju) da budu ponosni, jer pripadaju uživaocima iste (unutrašnji pozitivni faktor homogenizacije nacionalnog identiteta, kao posledica opšte kulturološke tradicije). Time se, svakako, opet jednom re-definiše naučno-istorijsko saznanje (stvarnost, istina), da je Vatikan preko 1 000 godina uspešno blokirao svako praktikovanje i svaki dalji razvoj prirodnih i socijalnih nauka, kao i umetnosti, i supstituisao sve duhovne delatnosti čoveka u svojoj sferi uticaja sopstvenom teologijom.[8] Negativistička komponenta ove jezičke strukture se ogleda u modusu isključivosti ove konstrukcije, jer ona doslovce implicira da ne-katolici ne pripadaju uživaocima kulture, oni znači nemaju kulture, a time ni razloga za ponos (spoljni negativni faktor homogenizacije hrvatskog nacionalnog identiteta, kao posledica opšte kulturološke tradicije). Verovatno je nepotrebno podsetiti da su (ne samo) tada aktuelni i nekulturni ne-katolici bili Jevreji, Romi i Srbi, narodi-žrtve trajućih genocida.[9]

– Zaključno, hrvatska predstava o stvarnosti jedne srećne Hrvatske (isto tako u jezuitskom kalendaru iz vremena Drugog svetskog rata) skoro da ne zaslužuje bilo kakav komentar, jer šta bi to trebalo da znači? Srećna – možda u smislu proseka zastupljenosti tog osećaja kod stanovništva? čak, međutim, ako i za trenutak zanemarimo činjenicu da takvih reprezentativnih anketa do tada nikada nije bilo (kao i da je u principu svako paušalizovanje besmisleno), jedan statistički prosek u ovom slučaju teško može da zaista reflektuje stvarnost u jedino relevantnom smislu istine (jedan primer sadržaja istine u statističkom proseku: ako na pr. jedan posednik sto miliona dolara uđe u jedan bar, u kome sedi devet nezaposlenih beskućnika, onda prosek imetka ove grupe ljudi u dotičnoj prostoriji matematički iznosi od tog trenutka deset miliona dolara po glavi, iako onih devet nezaposlenih jedva mogu sebi da plate jednu kafu). Istovremeno je i teško zamisliti da su oni, koji su na ovaj način zastupali ovakve stavove, mogli zaista da i sebe same smatraju srećnim ljudima. Jer, psihološko-empirijski gledano, srećni (opušteni, zadovoljni, pozitivno nastrojeni) ljudi po pravilu ne zazivaju zlo drugima, to čine prevashodno oni koji nisu opušteni/zadovoljni/pozitivno nastrojeni (srećni), koji dakle tek kroz iniciranje i realizaciju tog – drugima namenjenog – zla postaju (možda) srećni.

Srbi, znači, ovom konstelacijom okolnosti postaju nolens volens pogodni kao objekat stilizacije u smislu jednog važnog (negativnog) homogenizujućeg faktora hrvatskog nacionalnog identiteta, čime postaju i jedan optimalni fokus projekcije hrvatskih sopstvenih frustracija i strahova, istorijskih posrtanja i poraza, gubitništva i neuspeha, koji se inače u istorijskoj perspektivi neminovno dešavaju svima, ali pre svega, odnosno češće i lakše, brojčano malim narodima, kao što su Hrvati (ili, naravno, i Srbi).

U ovom kontekstu dobijaju, već citirane, reči minhenskog đaka i uticajnog hrvatskog umetnika na prelazu 19. u 20. vek, Isidora Kršnjavog, koji spremno podržava stav Ante Starčevića u odnosu na Srpsko pitanje, jedan novi kvalitet: Bilo je jedno vreme, kada se pisalo da bi sve Srbe trebalo utući sekirom. Ova misao ima nešto u sebi i to nešto vrlo važno – time se, naime, otvoreno i konsekventno imenuje način na koji se hrvatska misao da ostvariti (podvučeno od strane autora)…

Isidor Kršnjavi je, dakle, ovom svojom otvorenom i konsekventnom izjavom postao jedan od krunskih svedoka značajnog uticaja lokalnih faktora razvoja tj. interpretacije opšte kulturološke tradicije – ovde apostrofirani prioritet jedne partikularne hrvatske misli ,odnosno samo partikularnog hrvatskog nacionalnog interesa, koji bi po njemu trebalo slediti i realizovati putem masovnog (genocidnog) ubistva jednog drugog naroda, umereno rečeno, vrlo je indikativan.

Na ovom primeru možemo još jednom da – prevazilaženjem dogovornih granica pojedinačnih nauka – potvrdimo prednosti interdisciplinarnog naučnog postupka i značaj prepoznavanja konstitutivne jezičke ligature u odnosu na sve oblasti delanja ljudskog duha: Različite nauke će tu (jednu te istu) izjavu, naime, inicijalno okvalifikovati na, verovatno, različit način (različitim rečima) i u suštini doći do smisleno istog bazičnog zaključka (traženje istine u jeziku putem jezika):

Za politologiju, na primer, ovo je jedna značajna indicija razvoja totalitarističke misli u jednoj društvenoj celini, za pravne nauke jedan pokazatelj, koji vodi ka formiranju jednog genocidnog dolus specialis-a, za istoriju bi to mogao da bude jedan dokaz ideološkog kauzalnog faktora pri sledstvenim događanjima, a za sociologiju jedan primer militantno-nasilnih pokušaja obezvređivanja i poništavanja civilizacijsko-kulturoloških dostignuća u jednom društvu (R. Albrecht).

Isidor Kršnjavi je, dakle, ovom svojom otvorenom i konsekventnom izjavom postao jedan od krunskih svedoka značajnog uticaja lokalnih faktora razvoja tj. interpretacije opšte kulturološke tradicije – ovde apostrofirani prioritet jedne partikularne hrvatske misli, odnosno samo partikularnog hrvatskog nacionalnog interesa, koji bi po njemu trebalo slediti i realizovati putem masovnog (genocidnog) ubistva jednog drugog naroda, umereno rečeno, vrlo je indikativan.

Primerena jezička kvalifikacija (filosofija i njeni imperativni etičko-moralni parametri) jednog ovakvog stava, međutim, bila bi : ovo shvatanje i zastupanje hrvatskog nacionalnog interesa bilo je ne samo rasističko i šovinističko, već i lišeno svakog morala, i svake humanističke etike.

Ovaj zahtev Isidora Kršnjavog bio je, naime, već jedna individualna (i usled društvenog statusa i javnog uticaja autora Kršnjavog socijalno relevantna) patološka refleksija stvarnosti jednog u velikoj meri dehumanizovanog bića. U konkretnom slučaju, to pripada i prvom genocidnom činu srbocida (jezik razlaže i obrazlaže nas same, i reč je delo).[10]

Ovaj programatski predlog (Sve Srbe utući sekirom) bi, dakle, po samoshvatanju Isidora Kršnjavog i njemu sličnih hrvatskih autora, trebalo u ovom konkretnom slučaju da bude jedan specifični nacionalno-hrvatski udeo, i time singularni sastavni deo opšte kulturološke tradicije rimokatoličkog dela Evrope (znači – hrvatski individualni prilog u smislu onoga što odgovara oznaci partikularnog i fenotipski uslovljenog nacionalno-kulturološkog nasleđa, ono što mi u svakodnevnici zovemo i ljudska priroda ,odnosno mentalitet (= identitet)?

Neprevidivo je, međutim, da jedan ovakav stav predstavlja u prvoj liniji jednu poraznu diskvalifikaciju i dehumanizaciju, hipoteku ,ali i tešku uvredu za svoj sopstveni (hrvatski) narod, kao i da jedno ovako devijantno i nehumano poimanje stvarnosti značajno kompromituje i svaki legitimni vid sleđenja, i realizacije dotičnog (a principijelno i svakog pojedinačnog) nacionalnog interesa.

To goruće Srpsko pitanje je bilo aktuelno, znači, i početkom 20. veka ,a recepte za njegovo rešavanje je nudila opšta kulturološka tradicija okcidentalnog dela Evrope, kojoj su pripadali i pripadaju i Hrvati. Izgledalo je prvobitno da Prvi svetski rat konačno pruža pravu šansu. Srbija se našla suočena sa nadmoćnom katoličkom velesilom Austro-Ugarskom, čiji deo su činili i njeni hrvatski podanici, a potom i sa Nemačkom i Bugarskom.

Sve do Drugog svetskog rata potom, traju intenzivni pokušaji Vatikana i hrvatskog katoličkog klira da se izbore za dominaciju Vatikana u ovoj novoj državi i da privedu Srbe unijaćenju, i pokatoličavanju. I ti pokušaji se završavaju neuspehom.

Drugim svetskim ratom situacija se opet radikalno menja.

Srbi, međutim, dobijaju taj rat i (jedna ovakva) hrvatska predstava o stvarnosti doživljava još jedan značajni udarac, oni opet jednom nisu nepobedivi i sada postaju čak manjina u jednoj državi, koju su srpski ratni pobednici omogućili. To je bio onaj gore pomenuti eksperiment, onaj do tada prvi pokušaj političkog i socijalnog ujedinjavanja dva konfesionalno razdvojena i zavađena evropska naroda, i jedini te vrste, sve od Velike šizme 1056.

Sve do Drugog svetskog rata potom, traju intenzivni pokušaji Vatikana i hrvatskog katoličkog klira da se izbore za dominaciju Vatikana u ovoj novoj državi i da privedu Srbe unijaćenju, i pokatoličavanju. I ti pokušaji se završavaju neuspehom.

Drugim svetskim ratom situacija se opet radikalno menja.

Adolf Hitler nasilno razbija Jugoslaviju, on je pokrovitelj Hrvata i odlučni neprijatelj Srba, kako racionalno tako i emocionalno. Hrvati (hrvatski politički, intelektualni i klerikalni ekstremisti) od njega dobijaju jednu Veliku Hrvatsku, kakvu njihova i opšta istorija do tada nije poznavala, i dobijaju od njega pokriće za sve što žele da preduzmu protiv srpskog remetilačkog faktora. Srbi su sada odjednom jedna obespravljena i već vrlo temeljno dehumanizovana manjina pod hrvatskom jurisdikcijom, pobeđeni (od strane Sila osovine), razoružani i bez ikakve pravne ili fizičke (osim sopstvene) zaštite.

Klasični recepti kulturološke tradicije okcidentalnog dela Evrope – primena radikalne fizičke represije i pokatoličavanje – u rukama tadašnjih hrvatskih vlastodržaca ekscesno se potenciraju, dolazi do genocida nad Srbima (Jevrejima, Romima).

Svoju ukorenjenost u toj kulturološkoj tradiciji vodeće hrvatske elite podvlače, pored ostalog, i permanentnim pravljenjem egalizujućih verbalnih ligatura između Srba i klasičnog vatikanskog objekta ksenofobije i represije, Jevreja:

Tako se jednom tvrdi (i učestalo citira) da su tek Jevreji pod Mojsijem doneli Srbe i to kao jednu zaraznu bolest iz Egipta (po Ante Starčeviću), jednom da su abortuse u Jugoslaviji između dva svetska rata vršili, pre svega, srpski i jevrejski lekari (nadbiskup i predsednik Hrvatske biskupske konferencije Alojzije Stepinac), objašnjava se da je politika čvrste ruke istovremeno i jedan obračun sa trulim zapadnoevropskim demokratijama iza kojih stoje najveći zločinci u istoriji čovečanstva – svetsko jevrejstvo i slobodni zidari (katolički sveštenik Franjo Kralik), jezuitski kalendar iz 1942. godine pronalazi i jednu samosvojnu istorijsku paralelu između delanja (govora, jer – reč je delo) Srba i Jevreja: Godine 33. govorio je sam đavo kroz jevrejska usta protiv Božijeg sina, a u godini 1937. govorio je isti đavo kroz srpska usta potiv Hristovog zamenika…, itd.

Ponuđeni model za razmišljanje u odnosu na uticaj lokalnih faktora istorijsko-kulturološke tradicije na genezu genocida, znači, u konkretnom slučaju (Srbocid hrvatske države 1941-1945.) glasi:

1. Tadašnji hrvatski (svetovni i delom klirski) vlastodršci deluju genocidno i neumorno podvlače da je to njihovo delanje potpuno u skladu sa katoličkom verom i sa učenjem katoličke crkve. Oni forsiraju – pored proterivanja i masovnih ubistava – i nasilno pokatoličavanje srpske ciljne grupe žrtava (opšta kulturološka tradicija okcidentalnog dela Evrope).

2. Oni time istovremeno rešavaju i jedan samopostavljeni (autokonstruktivni) problem sopstvene nacionalne kulture, sopstvene – i po mogućnosti kroz uticaj vekovima naraslih socijalnih kompleksa manje vrednosti uslovljene – predstave o stvarnoj stvarnosti, koju već gola egzistencija i istorijski utemeljena stvarnost pravoslavnih Srba neprekidno postavlja u pitanje (specifični lokalni faktori kulturološke tradicije okcidentalnog dela Evrope).

Beleška o autoru: Vladimir Umeljić, rođen 1951. u Beogradu. Studije stomatologie, istorije i teologije završio u Beogradu i Frankfurtu na Majni. Istražuje i objavljuje iz oblasti istorije, teologije, filosofije jezika, socijalne psihologije i politologije (na srpskom, nemačkom i engleskom jeziku). Izdato je i više njegovih knjiga proze i poezije (srpski i nemački jezik), imao je nekoliko samostalnih izložbi svojih ikona i slika (Beograd, Himmelstir, Berlin).