Među Srbima u Makedoniji

Ovo ti je naselje Ge-Ge, sad ulazimo u Novo Selo – kaže taksista novinaru „Vesti“. Približavamo se pruzi. Preko pruge, išarana žuta tabla na kojoj je ispisano ćirilicom i latinicom: „Volkovo“.
– Vozi do mesta gde se okreće autobus u selu – gledam, s naporom, kroz prozor.
Stižemo do okretnice. Setim se služenja vojnog roka. Odmah mi pada na pamet: „Kartu čitaj, seljaka pitaj!“ Tako i bi. „Vratite se natrag, 200 do 300 metara“, kaže starina koji prodaje lubenice. Vraćamo se. Kod broja 107 izlazi 54-godišnji poljoprivrednik Dragan Milenković Dragi i širi ruke. Ulazimo u dvorište. Sto u hladovini, klupa prekrivena ćilimom.

Nije svejedno

– Samo na području Kumanova evidentirano je 1.139 dece, školskog uzrasta, srpske nacionalnosti. Ali sva ta deca ne posećuju nastavu na srpskom jeziku, jer velikom broju roditelja učenika ovo „nije bitna stvar“, što je s jedne strane posledica asimilacije, a s druge se ova pojava objašnjava i lojalnošću Srba, koja ide i u tu krajnost da svoju decu od malih nogu ne upisuju na školovanje na maternjem jeziku zbog izbegavanja „konflikata“ i „etiketiranja“ u sredini u kojoj žive i rade – ističe Milenković.

– Dragi, naniže nema kuća? – pitam, dok sedamo.
– Ne, dalje je Lepenac – odgovara.
– To mu dođe kao kraj sveta – dodajem.
– Vidi, brate, vidi – odgovori, odmahujući rukom .
I zaista ima šta da se vidi. Korov, šibljaci, trska i dole, tabla, žuta, piše: Volkovo.
– Dragi, jesmo li u Vučjem Dolu ili u Volkovu – peckam ga namerno.
– To je primer makedonizacije srpskih toponima. Odem pre neki dan da vadim ličnu kartu, stara istekla, napišem na ćirilici, ime mesta, Vučji Dol. A posle, u karti, vidim piše – Volkovo. Pitam službenicu: „Gospođo, od kako znam za sebe selo se zove Vučji Dol, a ona meni lakonski: „To vam je isto“. E, za njih je isto, ama za mene nije! – buni se ovaj nekadašnji radnik koji je godinama bez zaposlenja.

Udarna snaga

– U kući komšije Milorada Denčića, u Vučjem Dolu, u 1990. godini dogovarali smo prve poteze oko formiranja podružnice Udruženja Srba i Crnogoraca i kasnije Demokratske partije Srba u Makedoniji. One su uz narodno veselje, pesme i igre formirane 1991, odnosno 1992. godine – ističe Milenković i nastavlja – Mi i Srbi iz Skopske Crne Gore bili smo udarna snaga u svim aktivnostima na očuvanju srpstva u Makedoniji, za razliku od Srba Skopljanaca koji nisu nastupali u javnosti plašeći se posledica.

Naš domaćin Dragan počinje priču i vraća se u prošlost: „Otac Stanimir doselio se 1957. godine iz kosmetske Mogile kod Vitine. Idući trbuhom za kruhom, prvi je povukao nogu i došao u današnji Vučji Dol, kada je ovo naselje imalo samo dvadesetak kuća. Za njim su za veoma kratko vreme, došli i mnogi drugi Srbi iz Mogile, Rimnika, Cernice i drugih sela kojima su već tada vrata za zapošljavanje u vitinskom kraju i širom pokrajine počela da se zatvaraju.
Zatim, pripoveda, da su zemlju kupili od vlasnika, Srba iz Skopske Crne Gore, koji su je, pak, dobili na poklon od kralja Aleksandra. Sa sobom su iz rodnog kraja doveli porodice. Doneli su i nacionalnu tradiciju, gordost i prgavost. Nastojali su da u svojoj novoj sredini, koja se polako širila u granicama između železničke pruge Skoplje-Priština i reke Lepenca zadrže svoju tradiciju, nacionalni identitet i jezik.
– Uveče smo netremice gledali u usta baba i deda, očeva i majki koji su pričali o starom kraju. Pričalo se o Kraljeviću Marku, o junacima Kosovskog boja i Karađorđu… – priča Dragi koji ne krije svoju zabrinutost.

Podrška na rečima

Milorad Denčić, Srđan Stolić, Živko Lalević, Staniša DŽepić, Miroslav LJubenović, Slobodan Petković i ostali u Udruženju Srba i Crnogoraca, za koje kažu da je jedino legitimno da pregovara sa vladom Makedonije, kivni su na Biserku Matić Spasojević, ambasadorku SCG u Makedoniji.
– Za ambasadorku su svi isti, i naše udruženje i neka druga nevladina organizacija. Svima daje podršku na rečima, i doviđenja – tvrdi sagovornik „Vesti“.

– Asimilacija je u punom jeku, a niko ništa ne preduzima. Vučji Dol danas ima petnćstak hiljada stanovnika, oko hiljadu su Srbi. Možda ih ima i više ili manje, jer nisu retki primeri da dojučerašnji Srbi to danas više nisu – konstatuje Dragan.
Ubeđen je, kao i mnogi ovdašnji Srbi da je „matica“ za sve kriva.
– Ne pomažu ništa. Treba da se preseče, da se zna ko nas zastupa ovde. Imamo tri partije: Demokratska parija Srba koju vodi Ivan Stoiljković, privatnik i narodni poslanik, Demokratsku partiju pravoslavnog jedinstva Srba i Makedonaca, koju vodi Dragiša Miletić, likovni umetnik i treća, ne sećam se imena, koju vodi Bora Ristić, profesor u penziji. Imamo i Udruženje Srba i Crnogoraca koje je van partija, a vodi ga Dušan Veličković, univerzitetski profesor u penziji. Pored toga, imamo desetak nevladinih organizacija. Mnogo babica, kilava deca! Nije čudo što mladi beže od politike, kao đavo od tamjana – ističe Dragi koji je istovremeno i ogorčen što većina misli samo „na svoj džep“, i što je zarad ličnog interesa doveden u pitanje i opstanak Srba u Makedoniji.
– Umesto da se ugledamo na Albance i Turke, mi se svađamo, padaju teške reči – tvrdi naš sagovornik koji je jedan od glavnih osnivača Udruženja Srba i Crnogorca u Makedoniji, nestranačke organizacije koja je 1990. godine pokrenula pitanje položaja Srba u Makedoniji zbog čega su imali dosta problema.

Život u zajednici

Naš domaćin objašnjava da njegova familija živi u brojnoj zajednici, baš kao nekada. Ponosan je na to. Najstariji je i time je sve rekao. Primećuje našu radoznalost.
– Tu su, svi, u kući. Ne žele da smetaju, naučili su odmalena – ističe Dragan, zadovoljan što se u krugu njegove porodice ceni dobro vaspitanje i poštovanje gosta, ono što je danas postalo retkost.

– Udruženje je pokrenulo više inicijativa za zaštitu prava srpskog naroda u Makedoniji. Trudićemo se da se više nikad ne ponovi da nas hapse samo zato što smo učestvovali u demonstracijama protiveći se bombardovanju naše domovine Srbije, da zbog toga gubimo radna mesta, tako što smo tobož postali tehnološki višak. Najnovija inicijativa Udruženja je, da gde ima srpske dece tu treba da postoje i srpske škole – kategoričan je Dragan Milenković koji ističe da je pre više godina ukinuta nastava na srpskom jeziku u gimnaziji „Orce Nikolov“ u Skoplju, a sada se čine napori i pregovori da je vrate u gimnaziji „Rade Jovčevski Korčagin“.
Ipak i pored ovih napora i želja, Dragan Dragi Milenković ne krije da je pomalo i skeptik. Zašto?
– Nesloga je velika, a matica nas zaboravila … Sve nas to boli, ali nada umire poslednja… – širi ruke.
„Izgubiše li Srbi i ovde“, razjašnjavam u sebi pri povratku. Poznati zvuk uključivanja kasete trza me. Kadifen glas Nikole Badeva ođekuje: „Poslušajte patrioti…“

Udžbenici

Poslednji, ali i ne manje bitan, razlog zbog čega se deca iz srpske zajednice ne odlučuju za obrazovanje na srpskom maternjem jeziku – ističe Dragan Milenković – je i nedostatak odgovarajućih udžbenika i literature skoro iz svih nastavnih predmeta, pa se zato učenici uz pomoć učitelja i nastavnika snalaze kako znaju i umeju.