DIJASPORA NE ZABORAVLJA MELODIJE ZAVIčAJA

U radno vreme, Mihalj Cmiljko iz Melburna je električar. U slobodnom vreme, ovaj čovek, sin vojvođanske ravnice, svira tamburicu. Poslednjih godina, kaže, nostalgija za Vojvodinom naterala ga je da se vrati i komponovanju, zanimanju kojim se bavio u mladosti, dok ga je zanimala rok-muzika. Nostalgija ga je navela i da svoju pesmu „Ulicama Novog Sada“ pošalje na tamošnji festival „Vojvođanske zlatne žice“ (poznat ranije i kao „Zlatna tamburica“).
Odatle mu je prošle godine u novembru stigla vest da je, glasovima publike u dvorani i gledalaca TV Novi Sad, njegova pesma pobedila na festivalu.

Time što je učestvovao na manifestaciji koja neguje novu vojvođansku pesmu, Mihalj je, kaže, želeo da pokaže da i ovde u Australiji sa ništa manjim žarom nastoje da očuvaju tamburašku tradiciju kojom „dokazuju koliko se voli vojvođanska ravnica, širok Dunav, Petrovaradin“.
– Mislim da je ovo priznanje svima nama u dijaspori koji se trudimo da negujemo ovu vrstu muzike. Koreni tamburaške muzike kod nas su baš u Vojvodini i delu Slavonije, slično kao što su koreni bluza u Americi. Dok sam bio mlađi svirao sam rok, ali sada se vraćam svojim korenima. Hteli mi to ili ne, to nam je valjda u genima, da volimo tamburu koju smo slušali od malena – veli Mihalj Cmiljko, za prijatelje jednostavnije – Sike.
Zbog daljine, bio je sprečen da prisustvuje takmičenju, a za nagradu je saznao nakon telefonskog poziva iz Novog Sada.

Druženja zemljaka

U slobodno vreme Mihalj Cmiljko za zemljake u Melburnu često organizuje vojvođanska druženja uz orkestar „Mali rit“. – Nastupamo svuda gde nas pozovu, ali više volimo da zasviramo za svoju dušu i za prave ljubitelje vojvođanske pesme.
Na Cmiljka je „Vestima“ skrenuo pažnju naš redovni čitalac Ilija Perić.

– Takmičile su se nove vojvođanske pesme sa posebnim naglaskom na izvorni starogradski stil, romanse i tamburašku muziku. U finalu je bilo 20 numera, a organizator se u moje ime potrudio da pripremi aranžman i nađe pevača za kompoziciju. I godinu dana ranije sam učestvovao, moja pesma je ušla u finale, ali nije pobedila – veli naš sagovornik.

Počeo u „Venderu“

U muzičke vode uplovio je svirajući rok u bendu „Vender“, koji se 1983. godine pojavio na Omladinskom festivalu u Subotici, gde se takmičio sa pesmom „Oprostite, žurim“. Na festivalu je te godine pobedila čuvena niška grupa „Kerber“. Kasnije, grupa menja svoj pravac i polako prelazi u mirnije vode – starogradske i pop muzike.

Dolaskom u Australiju, pre 14 godina, i Mihalj je prolazio kroz useljeničke muke, učenje jezika, izgradnju novog života i potrage za poslom. Na muziku se nije mislilo previše, ali je ona bila tu da se njom leči nostalgija za starim krajem.
– Nakon one velike ludnice iz koje smo došli, mislio sam da u Australiji nikada više neću zasvirati. Kao i svi, prošli smo kroz prilagođavanje, morao sam ponovo u školu da bi mi priznali električarski zanat. Međutim, kako se širio krug prijatelja u Melburnu, pokazalo se da se bez muzike ne može. Ko jednom zapliva u muzičke vode, ne može da izađe iz njih.

Pesmom osvojio publiku

• Šta je to u vašoj pesmi čime ste osvojili publiku u otadžbini?
– Mislim da sam pogodio melodiju, ta pevljiva romansa o Novom Sadu i mislim da je to bilo presudno za publiku koja je glasala za nju – kaže Cmiljko. – Pesma koju izvodi Zoran Nikolić, našla se na disku RTS-a i kako veli njen autor, prihvaćena je među slušaocima i često se čuje na radiju ili televiziji u otadžbini.

Nostalgija za Vojvodinom bila je presudna da počne da komponuje i šalje pesme na takmičenje.
– čovek ne može da sazna koliko je nostalgije u njemu sve dok ne napusti rodni kraj. Rođen sam u Vojvodini. Ravnica i Dunav za mene su uvek imali posebnu moć i draž. Dođeš ovde i onda sve porediš i stalno tražiš svoj Dunav i ravnicu. Što je čovek duže vreme daleko od zavičaja, nostalgija ga sve više vuče nazad – kaže Mihalj Cmiljko.