Nastava u školama u Crnoj Gori počela se izvoditi na nečemu što nije srpski književni jezik, ne samo nominalno nego i sadržinski. Priča da je skorašnja nagodba crnogorskog režima i njegove opozicije (sklopljena bez pitanja govornika srpskog jezika, protiv nauke i nasuprot jezičke stvarnosti) nekakav uspjeh u odbrani imena srpskog jezika i njegovog statusa o obrazovnom sistemu – neodrživa je.
Nije trebalo mnogo proročkog dara da bi se uvidjelo kako je preimenovanje nastavnog predmeta Srpski jezik u Maternji 2004. godine, samo početna etapa na putu zatiranja imena srpskog jezika u Crnoj Gori. Isto tako – i dramatičnog urušavanja našeg obrazovnog sistema (sadržaja, karaktera i ciljeva) i njegovog stavljanja u službu etatomanske i naciomanske ideologije crnogorskog režima. Braneći tada ime srpskog jezika, kao ime nastavnog predmeta (što smo smatrali našom i profesionalnom i moralnom obavezom), mi, koji smo zbog toga ostali bez posla, branili smo, razumije se, i svoj jezički, kulturni i nacionalni identitet.
Da smo kojim slučajem danas u školama, mi bismo učinili isto i zbog ovoga novog imenovanja, koje je kudikamo neznavenije i viša petljavina od ondašnjega. Ondašnjim preimenovanjem nastavnog predmeta srpski jezik nije bio izbačen iz škola (nastava se sve do juče izvodila na čistom srpskom književnom jeziku). Bili su napadnuti i ugroženi njegovo ime i njegova simbolička, pa i kulturna funkcija (prvenstveno preko ideološki koncipiranih programa: svrstavanja pisaca srpskog jezika u crnogorsku književnost), ali je, ipak, svima koji su to željeli bilo omogućeno da im makar u školska svjedočanstva bude upisano da su učili srpski jezik.
Danas se nastava u našim školama počela izvoditi na nečemu što nije srpski književni jezik, ne samo nominalno nego i sadržinski, čak se, i statusno i simbolički – iako njegov surogat – nadređuje srpskom književnom jeziku. Prema tome, priča da je skorašnja nagodba crnogorskog režima i njegove opozicije (sklopljena bez pitanja govornika srpskog jezika, protiv nauke i nasuprot jezičke stvarnosti) uspjeh u odbrani imena srpskog jezika i njegovog statusa o obrazovnom sistemu, zaista je neodrživa. A stavljanje našeg otpora u njen kontekst, u najmanju ruku – neozbiljno. Kako se evidentno nepismena i nedomišljena formulacija, nejasna do te mjere da nijedan nastavnik u Crnoj Gori još uvijek pouzdano ne zna kako se zove predmet koji predaje, i koju svako može razvlačiti kako mu bude odgovaralo, može proglašavati bilo čijim uspjehom, i još gore – usvojiti kao naziv glavnog nastavnog predmeta u školama, u okviru kojeg se djeca prvenstveno uče pismenosti i pravilnosti govorenja? Pred ti ljudsko zapire spoznanje!
O RAVNOPRAVNOSTI
Kažu, ti naši novi imenodavci: Izborili smo se za ravnopravnost srpskog i crnogorskog jezika!
Takozvani crnogorski jezik je politička tvorevina. To nije jezik koji ima, kako vele njegovi promoteri – lingvističku osnovu (poseban gramatički sistem i unutrašnju strukturu itd), niti će je ikada imati, i tu mu ne mogu pomoći ni Ustav, ni zakoni; ni vlast, ni opozicija; ni čirgić, ni Nikčević, a bogme – ni ovi novi protektori, pa makar popili svu lingvističku pamet ovoga svijeta. Lingvističku osnovu, ako već upotrebljavamo tu sumnjivu formulaciju, ima samo srpski jezik. Crnogorski ima samo političku osnovu, i većinu u Skupštini, ali nema ništa što bi ga činilo posebnim jezikom: ni glasovni, ni morfološki, ni sintaksički, ni akcenatski sistem, drukčiji od srpskog. Ne postoji poseban sistem jezičkih znakova i pravila po kojima se ti znaci upotrebljavaju, koji se zove crnogorski jezik. Jednostavnije rečeno: srpski jezik je lingvistička, crnogorski – samo politička činjenica, ime bez sadržaja. Ono što je navodno standardizovano pod tim imenom, to je opet samo srpski jezik, supstandard srpskog jezika pod drugim imenom i ništa više. Prema tome, ne može se uspostavljati ravnopravnost i jednakost između ta dva pojma.
Međutim, kada se jezik stavi u stranačke žrvnje, a političari ustoliče kao njegove sudije – moguće je sve. Moguće je i to da oni koji su sedam godina uporno negirali njegovo postojanje, odjednom, pristajući na tzv. činjenično stanje, taj nepostojeći jezik – ne samo priznaju i ozakone i kao lingvističku činjenicu (iznenadivši time i njegove obretnike), nego i da mole (hajde da kažemo i da u konkretnoj situaciji – ucjenjuju) vlast da se srpski jezik, tobože, u školskom zakonodavstvu i školskoj praksi (ali ne i u sveukupnoj javnoj komunikaciji) izjednači s njim. Otprilike, kao kada bi Srbija priznala Kosovo kao nezavisnu državu, a onda od te države tražila da je prizna kao svoju pokrajinu.
U čije ime i sa čijim odobrenjem? Od onih 43 odsto građana koji su na posljednjem popisu sebe definisali imenom srpskog jezika, svakako nijesu imali takvo odobrenje! A čak i da su ga imali, jesu li ostvarili tu ravnopravnost? Pogledajmo šta piše u prvom paragrafu izmijenjenog člana Zakona o opštem obrazovanju, koji su, u stvari, formulisali i zdušno podržali: Nastava u ustanovi se izvodi na crnogorskom jeziku; drugi paragraf glasi: imajući u vidu istu lingvističku osnovu, nastava se izvodi i na srpskom jeziku kao jeziku u službenoj upotrebi. (Naravno, nije precizirano ni kad, ni gdje, ni kako!) Treba biti potpuno slijep, pa ne vidjeti da tu imamo tri puta uslovljeno prizivanje imena srpskog jezika. Prvo je uslovljeno pleonastičnom formulacijom imajući u vidu istu lingvističku osnovu, pa veznikom i, i treći put da je to jezik u službenoj upotrebi. Logički, nema razlike između službenog i jezika u službenoj upotrebi, ali tumači Ustava tvrde da ima i da su jezici u službenoj upotrebi jezici nižeg reda u odnosu na službeni jezik, i to je tako i prihvaćeno.
CRTA ILI CRTICA
Isto je i sa imenom nastavnog predmeta (koje, uzgred, nijesu oni smislili, smislila ga je DPS, oni su mu bili samo prikumci) i to je u svemu ovome najsmješnije. Svi smo čuli da je jedan od lidera kazao da je formulacija crnogorski-srpski složenica povezana crticom, što je zaista krajnje besmisleno, to zna svaki trećerazrednik, a njegov kolega, koji se predstavio kao neprikosnoven znalac jezika, reče da je to polusloženica, ali i jedan i drugi ne rekoše istinu. Jer, ako je složenica (što ne može biti) ili polusloženica, onda se radi o označavanju istog pojma: crnogorskog srpskog jezika, a to bi bilo novo ime jezika kojeg nema u Ustavu. (Doduše, tu se onda pojavljuje značajno ogrešenje o pravopis, budući da tu ne može stajati crtica, kao što ne stoji u sintagmama: američki engleski ili australijski engleski. Crtica bi se, i to zna svaki bistriji osnovac, upotrijebila samo poslije spojnog vokala o, u slučaju crnogorsko-srpski). Međutim, uskoro se ispostavilo, naravno, da se tu ne radi o crtici nego o povlaci, o crti, a to je već sasvim drugi znak. Povlaka, u ovom slučaju, kategorijalno razdvaja cijelu formulaciju na prvi, glavni dio: crnogorski, i drugi (i drugorazredni) višečlani dio: srpski, bosanski, hrvatski. Gdje je tu onda ravnopravnost između srpski i crnogorski, ma šta pod tim nazivima podrazumijevali? Srpski je ovdje izjednačeno sa bosanski i hrvatski, a ne sa crnogorski.
A šta je stvarno dogovoreno možda nikada nećemo ni saznati. Opozicija će uporno tvrditi jedno, premijer – drugo, sve dok se jednog dana zbog toga nagodba ne raskine, ali je više nego jasno da ovdje ne radi ni o složenici, ni o polusloženici, nego o smicalici, o štreberskoj, i za govornike srpskog jezika krajnje ponižavajućoj, nagodbi u skladu sa trenutnim političkim interesima stranačkih vrhuški, kojima je, pritiješnjenim od uznemirenog naroda, bilo stalo da sroče nešto čime će moći da mašu i da pravdaju svoje postojanje, da kažu kako su se za nešto borile i izborile, u stvari – da bace prašinu u oči neznavenima i lakovjernima. I tako priznaju za istinu, i ozakone je, sve laži i sve falsifikate što ih je crnogorski režim ugradio u naš obrazovni sistem u posljednjih desetak godina. Pa i onu da je Nemanja okupirao Crnu Goru i nasilno je preveo iz katoličanstva u pravoslavlje i da ju je Srbija, po drugi put, anektirala 1918. godine.
Sve je to, naravno, prekriveno Ustavom, koji – hvale se – nijesu prekršili, što može biti i tačno, ali – nijesu ni ispoštovali Ustav! Intencija Ustava je da se svima omogući pravo na obrazovanje na sopstvenom jeziku, a oni o tome nijesu ni raspravljali. Nijesu ispoštovali ni Strazburšku povelju o manjinskim jezicima iz 1992. godine, koju je usvojila Parlamentarna skupština Savjeta Evrope. U toj Povelji je jasno definisano šta je zvanični jezik u jednoj državi (tamo se ne upotrebljava termin službeni jezik – jezik službenika, službi državnih, onih koji služe, nego zvanični jezik), a to je najbrojniji jezik, dok su manjinski jezici oni jezici koji se razlikuju od zvaničnog jezika, pri čemu se tu ne ubrajaju dijalekti zvaničnog jezika, niti jezici imigrantskih grupa. Nasuprot ovim jasnim odredbama, oni su, u status manjinskog jezika (pa i manje od toga) preveli većinski srpski jezik, a njegov surogat, tzv. crnogorski jezik, poričući i obesmišljavajući rezultate nedavnog popisa, priznali kao većinski i zvanični jezik u ovoj državi.
SRPSKI OSUđEN NA NESTAJANJE
I još kažu: Vratili smo srpski jezi u škole!
Prvo, srpski jezik, ponavljam, dosad nikada nije bio izbačen iz naših škola, pa ga niko nije tamo mogao ni vratiti. Izbačeno (zamijenjeno) je ime nastavnog predmeta, a tako je i sada. Doduše – sada je i gore: ovim novim imenom ugrađen je mehanizam za potiskivanje u nastavi, ali i svojevrsna destabilizacija gramatičkog sistema i unutrašnje strukture srpskog (književnog) jezika.
A drugo – imamo li danas u školama nastavni predmet koji se zove Srpski jezik i književnost ili nemamo? To je osnovno pitanje! Ili imamo stranačku izmeljotinu: Crnogorski – srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost, koja će se, naravno, za pola godine u govornoj praksi, i kod đaka i kod nastavnika, svesti samo na crnogorski (jezik)? A srpski će polako tonuti u zaborav, tako da će nam uskoro iz škola izlaziti generacije koje će svoj maternji jezik uglavnom zvati crnogorski.
Neki sad kažu: crnogorski u ovakvoj korelaciji sa srpskim, lingvistički jedino legitimnim jezikom, nema budućnost. Treba li ponavljati: crnogorski jezik ne postoji, pa kako ono što ne postoji može imati budućnost?
Naravno, to će pratiti i jedan drugi proces: te generacije će precizno doziranim sadržajima nastavnih programa, kakvi se primjenjuju u našim školama već od 2004, a posebno od ove školske godine, biti izložene sve snažnijoj indoktrinaciji, s ciljem njihovog emotivnog, saznajnog i uopšte intelektualnog usmjeravanja prema vrijednostima koje se ne temelje na istorijskom, kulturnom i duhovnom nasljeđu stvorenom na srpskom jeziku, odnosno u srpsko-pravoslavnom civilizacijskom kontekstu. Popularno rečeno – njihovom potpunom rasrbljavanju. A to i jeste smisao cijele ove dobro smišljene i još bolje vođene operacije.
UčENJE ILI ODUčAVANJE
Jedan od stavova te mnogohvaljene nagodbe odnosi se na programe i nastavu u tekućoj školskoj godini, pa se tamo kaže da će se nastava dominantno oslanjati na nastavni plan i program dosadašnjeg predmeta maternji jezik i književnost, uz dopunu sadržaja koji će obezbijediti izučavanje specifičnosti maternjih jezika. Šta znači ovo dominantno oslanjati? Znači li to da se program za predmet crnogorski jezik i književnost, koji se već primjenjuje u školama od 1. septembra, u stvari, neće mijenjati, budući da on ispunjava navedene zahtjeve? Ili – ako hoće – u kojoj mjeri?
Ne znamo šta je ni sa udžbenicima. Opozicija kaže kako je dogovoreno da se zadrže novi udžbenici za predmet crnogorski jezik i književnost, ali i da im se dodaju (doštampaju) i dosadašnji za maternji jezik, premda to nije precizirano u nagodbi.
No, dobro – neka bude kako opozicija kaže, ali šta će raditi nastavnik kada, recimo, u novom udžbeniku za drugi razred gimnazije naiđe na konstataciju da su imenice tipa Andrija, Nebojša, Srđa, Nikola i sl, imenice ženskog roda, a u drugom udžbeniku, koji god bio od Vuka naovamo, da su to imenice muškog roda koje se završavaju na a, kako je logično, i kako je to u srpskom jeziku odvajkada? Hoće li u prvom dijelu časa tvrditi prvo, a u drugom drugo? Hoće li u prvom dijelu časa djeca učiti da imenica bol može biti imenica muškog i imenica ženskog roda, tj. ako se misli na duševnu bol onda je to imenica ženskog roda, a ako se misli na fizički bol onda je to imenica muškog roda; ili da imenica auto takođe može imati dva roda gramatička, pa može biti taj auto i to auto, i tako dalje, a u drugom – da nije tako?
Prisiljeno da sluša nastavu formalno – na četiri jezika, uči iz dva kontradiktorna udžbenika, piše dvijema ortografijama i dvoumi se između dva pravopisa, kad izađe sa takvog časa, dijete naprosto, neće znati ni kuda će, ni kako će. Neće znati šta je ispravno, šta nije ispravno, šta je naučna činjenica, a šta obmana. I treba li ja kao roditelj, kao i svaki drugi roditelj, pa čak i onaj koji preferira ime crnogorskog jezika, da svakoga dana provjeravam šta mi je dijete učilo u školi i da to ispravljam i time, pred djetetom, rušim i autoritet škole i autoritet nastavnika? Odnosno – da svakoga dana, da bih se uvjerio je li ispoštovana tobožnja ravnopravnost jezikâ, mjerim koliko mi je dijete učilo srpskog, a koliko tzv. crnogorskoga jezika, i kako da ga odučim da nije ispravno kazati i napisati oćećaj i ćekira, ako mu to nastavnik u školi dozvoljava. Zapravo, hoće li moje dijete u školi učiti književni jezik, jezik kulture ili nekakav pijačni i kafanski jezik?
(NE)PODOBNI PISCI
Posebna priča je novi nastavni program za taj tzv. crnogorski jezik i književnost, koji je koncepcijski istovjetan onome dosadašnjem – za maternji jezik, jer se i u jednom i u drugom insistira na posebnom crnogorskom nauštrb srpskog književnog i kulturnog nasljeđa. Naime, njegovi sastavljači su zamislili nastavu književnosti kao zajedničku za sve učenike, bez obzira na njihovu nacionalnu, jezičku i vjersku pripadnost, a odabir pisaca, navodno, nije rađen po nacionalnom ključu, nego po kvalitetu njihovog djela, tako da izabrani pisci nijesu označeni po nacionalnoj pripadnosti, i to je po njihovom mišljenju idealno rešenje kojim se apsolutno zadovoljava ravnopravnost svih učenika.
Međutim, tako piše samo u preambuli Programa. Ali kad pogledamo spisak tih odabranih pisaca, vidjećemo desetine imena za koja niko nije čuo. A s druge strane, imamo drastičnu redukciju srpske književnosti koja tamo počinje od Dositeja Obradovića. Nema tamo Svetoga Save, ni Domentijana, ni Teodosija, ni srpske bibliografske književnosti. Isto tako nema ni srpske epske narodne poezije, nema kosovskog ciklusa, ni pokosovskog, ni ciklusa iz vremena oslobođenja. Dakle, imamo potpuni prekid sa tradicijom, sa korijenima. Pravo da vam kažem, ako u jednom nastavnom programu nema Svetog Save kao utemeljivača naše književnosti, naše duhovnosti, onda to ne može biti program srpske književnosti, bez obzira na to što se tamo nalazi niz srpskih pisca. Doduše, i dalje, kao i u programu za Maternji jezik, kojeg sad odjednom hvale opozicioni lideri, tamo nema nijednog savremenog pisca iz Crne Gore koji sebe vidi u kontekstu srpske kulture, ali, kažem, našli su se svi oni koji su se ideološki na vrijeme pravilno opredijelili i politički dobro stoje. Taj ključ tzv. političke podobnosti bio je primijenjen i u prethodnom programu, u čitankama za tzv. maternji jezik. Tamo su pisci određivani nacionalno i onda su svi – počivši kao i oni koji još stvaraju, rođeni u Crnoj Gori, označeni kao crnogorski pisci: i Sv. Petar Cetinjski, i Njegoš, i Stef. Mitrov Ljubiša, i Risto Ratković itd. Nema, dakle, nijednog koji je imenovan kao srpski pisac. Što znači da, ako nema srpskih pisaca iz Crne Gore, onda tamo nema ni srpskog jezika, a ako nema srpskog jezika, nema ni srpskog naroda, jer – nemoguće je da postoji toliko inferioran narod koji u svojoj istoriji nije imao makar jednog pisca i da ga ni danas nema.
I još nešto: iako je u pomenutoj preambuli naglašeno da program nije rađen po nacionalnome kriterijumu, odnosno da nastavu književnosti slušaju svi učenici zajedno (…) jer ona nije zamišljena kao nacionalna književnost, već u čitanci za prvi razred gimnazije nailazimo na poglavlja: Crnogorska srednjovjekovna književnost (dvanaest stranica) i Srpska srednjovjekovna književnost (jedna i po stranica). Eto njihove ravnopravnosti i dosljednosti.
No, ne treba se čuditi autorima ovih štiva, ali da sad, odjednom, opozicioni lideri prigrle takve programe i takve udžbenike, prethodno se zdušno zalažući za tzv. maternji jezik kao ime nastavnog predmeta, koje navodno sedam godina nikome nije smetalo i odlično je funkcionisalo, prosto je nepojmljivo. Možda njima nije ni smetalo, možda su im takvi programi i takve čitanke uvijek i odgovarali, samo što su do juče drukčije pričali. Međutim, bilo bi elementarno pristojno da nam kažu: jesu li nas tada obmanjivali ili nas danas obmanjuju?
