Crkva i savremena kriza

Mnogi od nas čekaju da Crkva kaže svoju reč i zauzme poziciju u vezi sa događajima koje zajedno gledamo. Kao primer aktivnog crkvenog delovanja u vremenu krize može da posluži i ovaj poziv koji je svojim vernicima uputio Sveti Sinod Grčke pravoslavne crkve

U prošlom broju Pečata izašao je tekst Aleksandra Molotkova Ekonomija ekumenizma, čija je osnovna teza da se spoljašnji preporod ruskog Pravoslavlja bez obnove privrede na načelima istočnohrišćanskog pogleda na svet ne može smatrati nečim pouzdanim. Obnovljena Crkva u društvu koje je razorio liberalni kapitalizam neće moći dugo da ostane slobodna i delatna. Da je to istina, pokazuje i privredni slom Grčke, koja je već decenijama (evroatlantski) integrisana, ali je upravo zbog prihvatanja antihrišćanskog kapitalističkog sistema ovih dana doživela slom. Međutim, vođstvo Grčke pravoslavne crkve imalo je dovoljno duhovne snage da ustane u borbi za istinu i posvedoči prave razloge sloma. Dok su nama iz crkvenog vrha, nemuštim jezikom javke i odziva (javka: Evropa!; odziv: Unija!), čestitali Novu godinu po Gregorijanskom kalendaru, želeći nam nekakav apstraktan uspeh i još apstraktniju sreću (u zemlji gde desetine hiljada dece bukvalno gladuje), grčki arhijereji su jasno optužili vlast svoje države za vođenje zemlje u propast, a narod pozvali da se vrati duhovnom i privrednom samoograničenju, pri čemu je i Crkva sebi naložila odgovarajuće obaveze i spremnost da postrada i podeli muke ekonomske krize zajedno sa svojim narodom.

Poziv Svetog Sinoda Grčke pravoslavne crkve narodu

Arhijereji Grčke pravoslavne crkve, okupljeni na redovnom zasedanju od 5. do 8. oktobra, smatraju za svoju dužnost da se obrate pastvi, narodu Božijem, kao i svim ljudima koji nisu ravnodušni prema jeziku istine i ljubavi.

OBOGOTVORENO BOGATSTVOŽivimo u teškom i dramatičnom vremenu. Kao zemlja smo se suočili sa najtežom ekonomskom krizom koja kod većine ljudi izaziva osećaj nesigurnosti i straha. Ne znamo šta će nam doneti sledeći dan. Očigledno je da je naša otadžbina već porobljena, njome faktički upravljaju kreditori (Zbog velikog spoljašnjeg duga ekonomija Grčke se nalazi pod spoljašnjom upravom Evropske unije i Međunarodnog monetarnog fonda. Grčka vlada faktički ne deluje samostalno, sprovodi niz krajnje surovih socijalnih i ekonomskih reformi, što su dovele narod na granicu siromaštva).
Znamo da mnogi od vas čekaju da Crkva kaže svoju reč i zauzme poziciju u vezi sa događajima koje zajedno gledamo.
To što preživljava sada naša otadžbina nema presedana i veoma je potresno. Rame uz rame sa duhovnom, socijalnom i ekonomskom krizom ide rušenje svih naših temelja. Govorimo o pokušaju iskorenjivanja i uništavanja tradicije, onoga što se oduvek smatralo za temelj života naše Otadžbine. U socijalnoj sferi pokušavaju da uklone naše temelje i prava. Pri tom, država to čini dajući neverovatno objašnjenje: Mi smo prinuđeni na takve mere od strane naših kreditora. Na taj način mi, kao zemlja, faktički priznajemo da se nalazimo pod okupacijom i ispunjavamo volju novih (inostranih) vladara. U vezi sa tim javlja se sledeće pitanje – da li se njihovi zahtevi tiču samo finansijske i socijalne oblasti ili se šire i na duhovni i kulturni identitet, kao i na samostalnost naše Otadžbine?
S obzirom na ovu situaciju u kojoj smo se našli, svaki razuman čovek će postaviti pitanje: Zašto ranije nismo preduzeli tako drastične mere o kojima se danas priča da su odavno bile potrebne? Zašto sva ta patologija našeg društvenog života koju sada sa takvim naporom pokušavamo da savladamo, nije bila na vreme lečena? Zašto je bilo neophodno čekati dok nismo došli u sadašnje kritično stanje? Eto, već nekoliko decenija državom upravljaju jedni te isti ljudi. Kojim političkim ciljevima su se rukovodili znajući da vode zemlju u katastrofu, a danas se osećaju bezbedno, doživljavajući sebe samo kao izvršioce tuđe volje? Danas se dešavaju takve radikalne reforme koje bi ranije podigle celu Grčku. Danas, međutim, skoro da nema otpora tome.
Naša ekonomska kriza povezana je sa neravnotežom između proizvodnje i potrošnje. Između sporog tempa proizvodnje koji smo uspeli da postignemo, i visokog nivoa života na koji smo navikli. Kada potrošnja značajno prevazilazi proizvodnju ekonomski balans neizbežno preteže na stranu rashoda. Da bi se izborila sa tim, naša zemlja je prinuđena da pribegava spoljašnjim zajmovima. Kada kreditori počnu da traže vraćanje dugova nastaje kriza, a za njom i bankrot. Međutim, ekonomska kriza koja gnječi i pritiska našu Otadžbinu je samo vrh ledenog brega. To je posledica i plod jedne druge – duhovne krize.
Disproporcija između potrošnje i proizvodnje nije samo ekonomska kategorija, već pre svega pokazatelj duhovnog sloma. Znak moralne krize što je dotakla kako vlast, tako i narod. Vlast koja nije mogla da se ponaša odgovorno pred narodom, nije mogla ili nije htela da govori sa njim jezikom istine, propagirala je lažne ideale, pomagala korupciju. Jedini njen cilj je bio dolazak na vlast. Ona je faktički delovala protiv pravih interesa naroda i zemlje.
Sa druge strane, mi kao narod smo se ponašali neodgovorno. Obogotvorili smo bogatstvo, tražili sit i spokojan život, nismo prezirali obmanu i laku zaradu. Više nas nije bilo briga šta se događa u svetu i u zemlji. Profesionalna udruženja i socijalne grupe su samovoljno zahtevale očuvanje svojih prava, bivajući potpuno ravnodušni prema tome kako će se ti zahtevi odraziti na društvo u celini i u velikoj meri su pomogli da se nađemo u sadašnjem položaju.

SADAŠNJOST BEZ BUDUćNOSTI
Suština duhovne krize sastoji se u odsustvu smisla života i zatvaranju čoveka u jednodimenzionalnu sadašnjost – svođenjem na egocentrični samoljubivi instinkt. To je sadašnjost bez budućnosti, bez ideala i vizije. Sadašnjost osuđena na monotoniju i dosadu. To je pretvaranje života u privremeno rastojanje između dva događaja: rođenja i smrti, sa jedinom neizvesnošću koliko će vremena proći između. U takvoj perspektivi besciljnost se takmiči sa besmislom, što na kraju dovodi do tragičnih posledica. Tada na pitanje: Zašto, sine, uzimaš narkotike?, čuješ kao odgovor: Recite mi, zašto je ne bih uzimao? Ne nadam se više ničemu i ništa ne očekujem. Jedina moja radost je droga. A mi, umesto da pronađemo smisao života stremimo bogatstvu, komforu, blagostanju. Međutim, kada osim potrošnje ne postoji drugi cilj života, kada materijalna samostalnost i njeno pokazivanje postane jedino sredstvo da se domogneš društvenog priznanja, onda razvrat (reč διαφθορά se može prevesti i kao korupcija i mito) postaje jedini mogući način života. U protivnom, ako se nisi razvratio, glup si. Mnogi su tako razmišljali i činili, te smo tako dostigli da su se razvratile ne samo naše vlasti, već i veliki deo naroda. Večno pitanje – dilemu Dostojevskog sloboda ili sreća proživljavamo u svom njenom tragičnom razmahu. Izabrali smo umišljeno blagostanje, a izgubili slobodu, i to ne samo ličnu, već i slobodu naše Otadžbine. Danas čovek (možda i opravdano) strepi od pomisli o smanjenju zarade, ali ga skoro uopšte ne brinu deficiti novca koji država daje za obrazovanje. Ne brine ni za sopstvenu decu koja se gase u mnogobrojnim zavisnostima, niti za obezvređivanje ljudske ličnosti i života. To je istinski smisao sadašnje krize i izvor ekonomskih teškoća, kojima se bez milosti koriste svetski vladari.
Na zasedanju Svetog Sinoda, mi, vaši duhovni oci, kritično smo ocenili svoja dela. Poželeli smo da preuzmemo odgovornost na sebe i nađemo svoju krivicu u krizi koju preživljavamo. Znamo da smo izazvali kod vas ogorčenost, a možda i doveli u iskušenje. Nismo reagovali brzo i stvarno na ponašanje klira koje vas je povredilo. Ljudi koji žele da raskinu vezu naroda sa Majkom Crkvom, oni što se koriste istinitim ali i izmišljenim skandalima, potrudili su se da smanje vaše poverenje u Crkvu.
Želimo da vam kažemo da Crkva poseduje protivotrov kultu potrošnje – to je askeza (podvižništvo). Dok je potrošnja ćorsokak (jer život nema smisla), askeza je put (jer vodi pravom životu). Cilj askeze nije odbacivanje zadovoljstva, već ispunjenje života dubinom i sadržajem. Ona je nalik treningu sportiste koji ga dovodi do osvajanja medalje. Ta medalja nije ništa drugo do život, što pobeđuje smrt, život obogaćen ljubavlju. Askeza je put slobode od ropstva suvišnim stvarima, ropstva koje nas je danas napravilo predmetom podsmeha.
Zabrinjava nas stanje našeg obrazovanja, jer savremeni obrazovni sistem gleda na učenika ne kao na ličnost, već kao na kompjuter. Jedina funkcija tog sistema je ubacivanje informacija u njega. Individualnost učenika se ne uzima u obzir i ne prihvata. Naša deca s pravom odbacuju takvo obrazovanje. Zato nas brine sledeća reforma srednjeg obrazovanja koja se priprema. Priznajemo da sastavljanje udžbenika spada u oblast odgovornosti države. Njihov sadržaj se, međutim, tiče svakog građanina. Mnogi od njih očekuju od Crkve da podigne svoj smireni glas po tom pitanju.
Želimo da svi naši hramovi otvore vrata našoj omladini. U parohije koje su to uradile prilazi mnogo naše dece, traže smisao i nadu.

OčOVEčENJE BOGA
Znamo da od nas, vaših pastira, tražite herojsku, živu Crkvu, sa proročkom rečju, aktuelnom propovedi za mlade, koja nije posvetovnjačena, već beskompromisna, slobodna i snažna. Crkvu što se ne boji da se odupre lukavom sistemu ovoga sveta, čak i ako to dovede do progona i mučeništva.
Crkva je jedina institucija koja može stati uz čoveka i podržati ga. Međutim, Crkva – to smo svi mi, i u tome se i sastoji Njena i naša sila. Jedinstvo između pastira i pastve žele, pre svega, da unište svetski vladari. Oni znaju da ako poraze pastira, lako će rasterati i zarobiti stado. Sećate se istorije – svuda gde su se borili sa Bogom, konačni cilj udara bio je čovek i njegovo potpuno svođenje na nivo životinje. Nasuprot tome, očovečenje Boga je najveće uzvišenje čoveka. Crkva istupa ne protiv države, već protiv onih koji stoje iza nje, i pokušavaju da vas liše nade i ideala. Sećate se da je, saglasno sa ocenom mnogih ekonomista, ova kriza stvorena veštački da bi bila instrument za ostvarenje globalne države od strane sila kojima teško da se može pripisati ljubav prema čoveku.
Crkva ima svoj stav u vezi sa sadašnjim kritičnim položajem, jer nije prestala da bude deo istorije i ljudskog roda. Crkva ne može da zatvara oči na bilo kakvu nepravdu, već mora biti spremna na svedočenje i mučeništvo. Znamo da ljudi pored nas gladuju i da imaju potrebe, a da im dušu često ispunjava očajanje. Znamo to, jer je prvo mesto gde dolaze u potrazi za nadom i smislom njihov parohijski hram. Naš cilj i zadatak je da svaka parohija postane centar kroz koji bi pastirski rad dotakao i obgrlio celo društvo.
Odlučili smo da stvorimo centar za analizu socijalnih problema i on ne bi samo pratio, već se i uspešno borio sa problemima izazvanim današnjom krizom. Naš zadatak je razvoj dobrotvorne delatnosti svake parohije, tako da ne ostane nijedan čovek koji bi mogao ostati bez obroka. Znate da Crkva u vezi sa tim sprovodi kolosalni napor. Znate, jer mnogi od vas podržavaju napore vaših parohija svojim trudom ili ekonomskom pomoći. Pozivamo vas da postanete bliži svojoj parohiji, da bismo zajedno mogli da se podržimo u ovim teškim vremenima.
Naš narod se i ranije suočavao sa siromaštvom i gladovanjem, ali je izdržao i pobedio jer je imao ideale i vrednosti. Svi zajedno možemo pomoći jednom čoveku, a jedan podržati sve. Bog nas nije stvorio plašljivim, već nam je darovao duh sile i ljubavi. Tim duhom, zbijeni oko naše velike porodice, naše Crkve, bivajući svesni naših grešaka, u potrazi za smislom života i ljubavi, izaći ćemo iz ovih složenih iskušenja.