ISPUNJEN AMANET JOKA BORETE

Na mesnom groblju u Boretima iznad Bečića nedavno su u prisustvu velikog broja rođaka, komšija i prijatelja sahranjeni posmrtni ostaci
35-godišnjeg Joka đurova Borete, pečalbara koji je pre 73 godine izgubio život u rudniku zlata u Bulderu u zapadnoj Australiji. Time je ispunjen njegov predsmrtni amanet i velika želja njegovog sada 84-godišnjeg sina Steva, uglednog i omiljenog Budvanina, koji je imao nepune četiri godine kad mu se otac otisnuo u beli svet u želji da se iščupa iz kandži siromaštva.
– Ovo je jedan od najsrećnijih dana u mome životu – veli Stevo Boreta – i sad mogu mirno i spokojno da umrem. Žao mi je samo što ovo nije dočekala i moja majka Milica koja je prije 25 godina umrla s tom ranom na srcu. Ali, eto, kad su ih život i sudbina tako surovo rastavili barem će odsad vječno počivati zajedno…

Opelo u Bulderu

– Zahvaljujući prvenstveno našim kumovima Krstu Perovom Stanišiću i Marku Ivovom Stanišići i velikom prijatelju naše kuće Dušanu Duletiću, Joko je sahranjen u Bulderu, gdje mu je ubrzo podignut lep spomenik, a pošto nigde u blizini nije bilo pravoslavnog sveštenika opelo mu je održao neki katolički fratar kojeg je pozvao kum Krsto Stanišić – priča Steva Boreta.

Planula ljubav
A Joko Boreta, najmlađi od trojice sinova đura – Šuta Borete, kao 21-godišnji mladić, odmah posle Prvog svetskog rata zagledao se u svoju vršnjakinju Milicu – Janu LJubanović. Planula ljubav koja je 1921. godine krunisana brakom. Tri godine potom na svet je došao sin Stevo, ali i skolila ih muka i nemaština i Joko počeo da razmišlja da krene u pečalbu, da u belom svetu potraži neko mesto gde se bolje i lakše može zaraditi i porodici obezbediti srećniju i veseliju budućnost. Opredelio se za Australiju jer se pričalo da se tamo najbolje zarađuje, a i nekoliko njegovih plemenika iz Maina već je tamo radilo.
– Na put je krenuo 1927. godine – seća se njegov sin Stevo. – Meni je bilo manje od četiri godine, ali se, čini mi se, kao da je juče bilo, sjećam kad je uoči odlaska došao sa Cetinja i pokazao pasoš koji je dobio. Zaposlio se u rudniku zlata u Buleru u zapadnoj Australiji, to je, kako su mi pričali, oko 800 kilometara daleko od Perta. Radio prvo kao rudar, ali su ga brzo postavili za jednog od nadzornika. Dobro je, izgleda zarađivao i ocu đuru i nama svakog mjeseca slao fine pare…

četiri puške na Solunskom frontu

Nastavljajući slavne tradicije večitih bundžija i nepokora,
patriota i slobodara, koje su vekovima krasile Maine, Brajiće i Pobore, četvorica Boreta su stigli i na Solunski front, četiri puške iz ovog bratstva su učestvovale i u ovoj ponajslavnijoj bici srpskog oružja – Jokova braća Vaso i Rade Boreta i Marko Nikov i Joko Lazov Boreta.

Tako sve do decembra 1935. godine. A onda se desila tragedija. U jednoj galeriji u rudniku je došlo do odrona. Joko je teško povređen i nakon nekoliko dana je izdahnuo na rukama svojih prijatelja, kumova i zemljaka, ponavljajući da mu nije žao što će umreti, već što će mu kosti ostati u belom svetu i daleko od rodnog kraja:
– Ja sam tada već imao 11 godina – seća se dalje Stevo Boreta. – Pred kuću je banulo nekoliko komšija i prijatelja koji su nekako već bili obaviješteni o nesreći. Pamtim dobro kako se đed đuro onesvijestio kad su mu kazali da je izgubio sina, a kako i ne bi kad je pet-šest godina prije toga izgubio i najstarijeg sina Vasa, komandira Mainske čete na Solunskom frontu.

Hvala, prijatelju
Po starom crnogorskom običaju organizovana je velika žalba, e da bi to makar malo utešilo i ublažilo bol ojađene porodice zbog velikog gubitka i posebno zbog toga što kosti pokojnika ostaju daleko od rodnog kraja.
Prolazile su od tada godine, smenjivali se ratni i poratni zemani, vlasti i vlastodršci. Stevo Boreta stasao u jednog od najuglednijih, ne samo u plemenu Maine. Zasnovao porodicu, dobio četvoro dece, stasao mu i sin jedinac Joko, zasnovao i on porodicu i baš kao i otac dobio tri ćerke i sina, a davnašnja želja da ispuni očev predsmrtni amanet tinjala i nije ga nikada napuštala.

– I kako to već biva kad sudbina uplete prste, jednog dana sam svoju muku i želju povjerio mom velikom prijatelju Mirku Dapčeviću, komšiji tu iz Brajića. On se svojevremeno preko NJemačke prebacio i dokopao Australije gdje je napravio neku fabričicu za izradu stolarije. Pošteno i predano radio i stekao imetak i svakoga svoga, rođaka i prijatelja, na konja pripeo. On se, iako načetog zdravlja, svojski zauzeo, pronašao grob moga oca, pribavio svu potrebnu dokumentaciju kod australijskih vlasti, javio mi kakve papire ja treba da pribavim ovdje, i onda sve sam organizovao oko prebacivanja posmrtnih ostataka a meni samo javio kad treba da ih prihvatimo na podgoričkom aerodromu.

Eto, čak se postarao i da iz Perta povede pravoslavnog sveštenika Sašu Stojanovića da blagoslovi i osvešta taj čin otvaranja grobnice moga oca. Taj čovjek je zaista i mene i moje neizmjerno zadužio i svakome mome ću ostaviti amanet da mu to vječno pamti – poručuje Stevo Boreta, ganut dobročinstvom Mirka Dapčevića.
– Kad sam saznao da je grobnica moga oca sačuvana i netaknuta i poslije više od sedam decenija, a još kad sam čuo šta sve traže da bi se ona mogla otvoriti i posmrtni ostaci prenijeti u Crnu Goru, shvatio sam koliko je Australija ozbiljna i uređena zemlja – veli Stevo Boreta. – Eto, morali smo da pošaljemo čak i fotografiju porodične grobnice u kojoj će on ovdje biti sahranjen, uz to potvrdu ovdašnjeg paroha i pogrebnog zavoda, kao i potvrdu i ko će se ubuduće starati
o njegovom grobu.