Vera za dušu, lek za telo

Zzivotni put 72-godišnjeg Sarajlije, dr Marka Marinkovića, koji je početkom ’60-ih godina otišao iz Srebrenika kod Tuzle u Australiju, zanimljiv je. Kad je stigao, mlad i pun volje, ni hladna tuđina, nije mogla da ga zaustavi. Naprotiv, bio je to samo još jedan izazov u nastojanju da pomogne svima, naročito pridošlim Srbima, da budu ono što jesu i da sačuvaju svoju duhovnost. Danas, o njegovom doprinosu u očuvanju vere, tradicije i srpstva , ali i ulozi u australijskom društvu, govor i dva visoka priznanja – Orden kraljice Elizabete II i Orden svetog Save prvog reda.

Odbranićemo Kapetana

– Kad je uhapšen Dragan Vasiljković osnovali smo Udruženje Srba za istinu i demokratiju. Redovno ga obilazimo, dobro se oseća, optimista je i zna da ga nismo napustili – ističe dr Marinković, koji je potpredsednik ovog udruženja.

– Moje društveno angažovanje u Australiji došlo je spontano, iz srca – priča naš sagovornik dok razgovaramo u beogradskoj redakciji „Vesti“. – Bio sam, tako, 16 godina predsednik Crkveno-školske opštine Sveti arhiđakon Stefan u Ruti Hilu, takođe osam godina potpredsednik australijsko-novozelandske eparhije SPC, a sa tadašnjim mitropolitom Nikolajem Mrđom, formirao sam 1975. Udruženje „Svetia Sava“, koje se kasnije, nažalost, podelilo na tri ogranka. Naš zajednički cilj bio je održanje nacionalne i verske tradicije. Da bi čovek tako daleko od svoje otadžbine zadržao vezu sa maticom, mora da radi na verskom samoodržanju. Tako sam mislio onda, tako mislim i danas, duhovnost mora da se neguje – ističe dr Marinković koji je po dolasku u Sidnej, iako već ginekolog, počeo kao pripravnik u državnoj bolnici.
Kad mu se učinilo da se dovoljno osposobio za otvaranje privatne prakse – nije oklevao. Na sreću njegovih pacijenata, postao je ne samo lekar opšte prakse, nego i njihov prijatelj, savetnik, pažljiv slušalac. Ni danas, četiri decenije kasnije, kaže da ne žali i da drugačije ne bi umeo da živi.

Najstariji pacijent

– Moj najstariji pacijent ima 94 godine, reč je o jednoj dami, staroj emigrantkinji, psihički zdravoj, ali zbog godina nepokretnoj. Ona mi je jedna od dražih pacijenata, nas dvoje slično doživljavamo svet oko sebe – veli dr Marko.

Godine su prolazile, sve je dolazilo na svoje mesto, a naš sagovornik je osećao kako mu Australija postaje sve bliža srcu.
– Crkva je odigrala presudnu ulugu, pravoslavlje, naša vera koja je bila oduvek jak moralni zaštitnik. Napajala mi je dušu lepim mislima iz kojih su proisticala i dela – objašnjava dr Marko koga činjenica da je to bilo vreme kada su bile popularne projugoslovenske organizacije, nasuprot nacionalnih, nije pokolebala. Zato dr Marko i ne krije da mu je pravoslavlje, i pored toga što su ga neki podozrivo gledali, pomoglo i u profesionalnom smislu, ali i u svakodnevnom životu. „S verom je sve lakše. Duhovnost je ono što nam daje snage da izdržimo i neizdrživo“, ističe na kraju dr Marinković.