TURNEJA SRPSKIH GLUMACA PO AUSTRALIJI

Milan Gutović Lane i Vesna Stanković- Milikić nastupali su proteklih dana u Sidneju i Kanberi, a idućeg vikenda put ih vodi dalje po Australiji.
Vesna igra, kako smo već pisali, dve predstave, sasvim različitog žanra – jedna za decu, druga za odrasle. Izuzetno je radosna zbog načina kako ju je dočekala ovdašnja publika. Posebno je sa decom doživela novo iskustvo, kaže nam. Ovo pre svega što su najmlađi posetioci s kojima se srela u Aleksandriji odgovarali bez rezervi na njene pozive i zajedno s njom bili aktivni učesnici u njenoj „Cvetnoj bajci“.
– Deca se ovde u ponašanju veoma razlikuju od dece u Srbiji – kaže nam Vesna. – U Srbiji kad ih pozovete da nešto kažu, otpevaju ili odigraju, neće izaći. Tamo nema da deca u školi otvoreno komuniciraju sa učiteljima ili sa glumcem, kao u mojoj predstavi. Pošto im je dosadno da sede, najmlađi onda pričaju između sebe, podgurkuju se i ne prate predstavu. Jednostavno, ne učestvuju. Ako pozoveš nekog da izađe, po selima će deca to i da urade, ali u Beogradu da ti neko izađe? Ne dolazi u obzir.
Ovde, veli, nije imala takvih problema i nije uopšte morala da priprema publiku.
– Ja tamo moram da unapred dogovorim koje će dete da mi se pridruži. Super mi je zato bilo ovde, u Australiji, veli nam Vesna.

Dobri i loši

„Kriza postoji kod loših. Dva pozorišta su najneposećenija u Beogradu. Neću da im kažem ime, ali je sramno da su baš ta dva najneposećenija. Inače, na svim predstavama na kojima ima šta da se vidi publika sedi i gleda. Na svim predstavama na kojima je dosadno, naravno, publika prirodno ne dolazi. Ja mislim tako“, veli poznati glumac.

U predstavama za odrasle, najpre ona govori „Linu, jaču od kamena“, a posle nje izlazi Gutović sa predstavom koju je nazvao „Najbolji začin je drugi način“. Kod „Line“ ima i teških trenutaka kada gledalac jedva zadržava suze u očima, ali je zato „Začin“ vreme kada će dati oduška smehu.
Milan Gutović je svojoj izvanredno bogatoj kolekciji nagrada dodao lane još jednu, „Rašu Plaovića“, za najbolje odigranu ulogu u sezoni na beogradskim scenama. Na pitanje koliko je puta nagrađivan, kaže:
– Pa, mislim da sam izdobijao sve živo i da više nema. Lakše bi mi bilo da kažem šta još nisam dobio. To je u redu, mislim, za kraj karijere da se sabiraju te nagrade, ali ja još ne računam taj kraj, jer me još ne penzionišu. Sad smo bili na Danima „Bore Stankovića“ u Vranju i tu sam dobio neke dve vinjete za dve predstave i jedna od njih je proglašena u tom izboru kao najbolja na festivalu.
Gutović je dobar deo svoje karijere proveo u okruženju sigurno najvećih glumačkih ličnosti koje je Beograd imao u istoriji. Veli da je takva izuzetna prednost mogla da mlađima bude i – hendikep.

– Da, upamtio sam ta velika imena. Ali, iskustva koja sam tada sticao bila su više otimana nego poklanjana. Zato što su ljudi po prirodi stvari dosta sebični na svoje umeće i spremni da drže svoje pozicije. Pretpostavljam da ja nisam taj. Držim se onoga da ako sam ja veliki, onda zašto da na moju sveću neko drugi da ne upali svoju. Neće moja sveća manje da svetli, je l’ tako? Još nešto. Ja sada ne sputavam mlade glumce, jer mislim da ako u svojim godinama ne mogu da igram to što oni igraju, ako ne mogu da rađam paradajz mogu da budem pritka, pa nek se uz mene penju, da im budem pomoć, ako ništa drugo. Takva je moja filozofija što se tiče toga.
Gotovo ceo dosadašnji radni vek Gutović je proveo u jednom, a sada je u drugom pozorištu.
– Moj život u pozorištu je bio dug. Skoro 40 godina staža sam proveo u Jugoslovenskom dramskom. Sada su se vremena izmenila i to je u redu, jer normalno je da vreme nosi svoje promene. Sada sam u Narodnom pozorištu. Tamo atmosfera postaje bolja nego u neka ranija vremena. Ipak, nije sve kako treba, zbog nekih kadrovskih pitanja.
Dojaen teatra ceni da nema krize u ovoj delatnosti u Beogradu, ali da je situacija različita od pozorišta do pozorišta.